Kako današnjim klincima objasniti da smo postali prije crno-bijelih televizijica i dočarati im tehnološki šok koji smo morali preživjeti. Od panike pri prvom ulasku u javnu telefonsku govornicu do današnjih posljednjih krikova bežičnih čudesa s kojim nas bombarduju svakog dana.

Ko će sve to zapamtiti, ko će sve to savladati, a da nas ne prati podsmijeh generacija rođenih s gigabajtima, pikselima, rezolucijama, tvrdim i mekim diskovima, savitljivim ekranima, ultra HD-om ili sa ovim 4 ili 8 K.

I taman kada skontamo nove digitalne fore i fazone dođu nove digitalne džidže. I tako, htjeli ne htjeli, moramo, u posljednjim godinama ovih naših bivstvovanja, učiti, znojiti se, brukati pred nasljednicima. Gore nego u našim godinama ozbiljnog školovanja, kada smo napamet morali znati sve glavne gradove Evrope, a ponekada i Azije.

U našem mirnom tehničkom vaktu imali smo samo dva kanala na TV aparatima Rudi Čajevec, RIZ-u ili EI Niš i nismo morali svaki čas skakati da mijenjamo programe. Medijsko sevdisanje pokvario nam je onaj što je prvi skladao daljinski upravljač, pa kolor TV.

E, onda je ludnica krenula. Pojavili su se nekakvi čudni uređaji nazvani kompjuterima, ekrančići sa miševima na žici, koje su po, čujmo mu zvučnog imena, displeju ganjali samo oni koji se kuže u novu tehniku i ne stide da pred drugima često fulaju u praćenju tih tačkica po zaslonu, kako bi rekli braća Hrvati.

Neprestana ofanziva sve novijih i novijih najvećih pronalazaka u povijesti čovječanstva prijetila je mojoj i bližim generacijama. Nije nam dosta bilo što je većina nas bila ovisna o cigaretama, piću, dobroj klopi i ponekoj drogi, nego smo sve više posrtali pod udarcima nekakvih androida, Googlova, Windowza, Applova. Megabajta, kilobajta, gigabajta, terabajta.

Kao klinci koji se hvale klikerima sa više obojenih pera pokušavali smo da budemo u toj virtualnoj modi koja se iz dana u dan mijenjala. U trci sa novim trendovima ni skužili nismo koliko smo love trošili u ono što će za nekoliko mjeseci biti samo treš, smeće, opasni otpad što ugrožava našu okolinu i prirodu cijelog svijeta.

Još teže je bilo gledati kako ti računari, kompjuteri, lap topi, skeneri, printeri, tvrdi diskovi, tableti postaju samo gomile koje nas guše.

Baš kao na ovoj slici prilikom jednog organiziranog izbačaja isluženih digitalnih uređaja u Amsterdamu.

Ne smijem ni pomisliti koliko je to bačenih milijardi. Zato, mojne nam Paja pametovati, drži se Facebooka i raje. Da nije bilo tih digitalija o kojima razglabaš ne bi bilo ni ovog medija gdje se možeš družit’, a da nisi mrdnuo iz stolice,

Gdje to ima, majke ti? Cijeli svijet ti na displeju, a ti kukaš kako to košta, kako je bačena nafaka. A, koliko bi koštalo da si odfurao nekom u Ameriku, Australiju? Toliko, da nikada nećeš moći, nego skupljaj lovu za brži komp da se ne brukaš pred on line  jaranima.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/jk)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook