Piše: Mediha ŠEHIDIĆ

"Ogrlica iz Šanliurfe" je roman Ruždije Adžovića, autora kojeg je zbog svestranosti i multitalentiranosti teško svrstati u jedan žanr ili oblast. Adžović je novinar, muzičar, slikar, književnik koji je u svemu čega se prihvati jednako dobar. Svi njegovi talenti u ovom romanu su opipljivi, jer on pripovijedajući istovremeno izvještava, slika, saopštava i tonski prati otkucaje svog štiva. Ovo nije prva Adžovićeva knjiga koju sam pročitala, ali jeste ona koja se sama od sebe, kao živ predmet koji traži da se o njemu govori, nametnula.

Teško je, nakon iščitavanja Adžovićeve "Ogrlice iz Šanliurfe" zaključiti da li se tu radi o ljubavnom i anti-ratnom romanu, ili pripovjedačkoj faktografiji, nenametljivom fabularu jasnih i teških slika koje ocrtavaju jednu klimu, prvo u predratnom, pa onda u ratnom vremenu, koju čitalac na skoro svakoj stranici može ovjeriti i vlastitim iskustvom.  

U romanu je riječ o mladom čovjeku Sinanu koji osamdesetih godina kao učesnik na Međunarodnom festivalu folklora u turskom gradu Šanliurfa, blizu granice sa Sirijom, kupuje misterioznu ogrlicu, simbol povezivanja i bratimljenja, koja se poput svetinje provlači kroz cijelo štivo, i koja će na koncu biti morbidno oskrnavljena i plaćena životima dvojice pobratima, Sinana i Milana, najboljih drugova još od dječačkih dana koji ogrlicu iz Šanrliurfe prepolovljenu nose na svojim grudima kao znak neraskidivosti njihovog prijateljstva.

Kroz ljudsku povezanost mladih ljudi koji pokušavaju nešto učiniti od svojih života, provlači se i jedna ljubavna priča između Sinana i Albanke Đulije, uz suptilan ulazak u kosovarsku porodicu koja u Bosni živi po pravilima sredine iz koje je došla, teškim po ženu, čast, obraz i uz neiskorjenjenu besu. 

Sinan je na trenutke dehumanizovan u potrebi da se na nečastan način izbori za čast i egzistenciju porodice, prvenstveno majke i sestre, tako što se uvlači u kriminalne vode, švercuje drogom i oružjem, demonstrirajući uznemirujuću razinu okrutnosti u svijetu bez milosti, tako da čitalac, itekako svjestan o čemu se tu radi, zdušno i znojno navija za čovjeka koji obavlja kriminalnu radnju, podržava ga u tom činu, moli Boga da uspije i prođe kroz carinsku kontrolu, da spasi ljubav koja se nerijetko rađa tamo gdje oni "mozgovni" koji vole da daju definicije svemu, pa i ljubavi, smatraju da joj nije mjesto.

Relativiziranja moralnih i estetskih opreka ovdje nema. Autor cijelo vrijeme drži jednu neprobojnu debelu crtu između dobra i zla, uz popratnu psihološku motivaciju. Nelagoda i zazor naspram teških miljea i zakopčanih sredina s tvrdokornim patrijarhalnim sistemom gubi na dinamici naspram snage ljubavi, požrtvovanosti, očuvanja porodice i sveprisutne ljudske žudnje za urednim, blagim i skromnim životom.

Ne uspijevaju ni Sinan, ni Đulija, ne uspijevaju ni Milan, ni Sandra, ne uspijeva ni mali dječak Malik transportovan u logor za ratne zarobljenike, ovdje ne uspijeva niko... niti nam pripovjedač nudi bilo kakvo iskupljenje, on samo čini zlo vidljivim, kao i patologiju na čijem je tkivu ono ugravirano.

Rasprsnuće cjelovite slike jednog vremena, uvjerenja, jedne države, a i najbolnijeg u svemu tome - rasprsnuće povjerenja čovjeka u čovjeka, u svetost prijateljstva, naslućuje se još na samom početku radnje i do poslednjeg slova, do poslednjeg daha drži nas u neizvjesnosti i nadi da će bar nešto iz života glavnih protagonista, ljubavnog zapleta i porodičnih drama okončati u prihvatljivom ruhu žuđenog, da će se u tom rascjepu između "prije i poslije" premoštenom nedužnim likovima kakvi i sami jesmo i kakve uglavnom poznajemo u svom okruženju, dogoditi nešto što se izdiže iznad sveopšteg ludila besprizornih događaja i onih koji ih podgrijavaju.

Ovo, pak, nije priča sa sretnim završetkom. Ona na momente sadrži gogoljevske slike koje čitaoca navode na stalno propitivanje granica između fikcije i fakcije, uplitanje činjeničnog, istorijskog, provjerenog, uz elemente bestijalnosti, s posebnim akcentom na izdaji koju nam Adžović kao koherentni autor u nekoliko navrata servira poput vatre koja prži direktno, učinkovito i bez poštede.

Ovdje je upravo u tragici likova sve "utrefljeno". Gdje je najviše ljubavi i povjerenja - patnje i izdaje takođe ne manjka. Usud, reklo bi se, kako ljubavi tako i cijele zemlje Bosne.

"Cijev Lukinog kalašnjikova uperena prema nebu polahko se spuštala prema Sinanu i Maliku. Rijeka je nosila tijela mrtvih balija."

 
Time je čitalac i poslednji put udaren u pleksus, tako da korice ovog romana sklapa kao da je lično zapao u film u kojem jedva čeka da se poluživot okonča, kako god, da se prekine muklo iščekivanje nečega, da se izdaji, kao goloj istini s nakešenim licem smrti, pogleda u oči, jer izdaja zapravo uvijek jeste jedna mala ili velika smrt, koja se iznad nas kovitla kao ubojica dječijeg lica i kao pakleni ponor nečiste ljudske psihe prepakovan u nepodnošljivu lakoću ubijanja.

Nimalo me ne čudi sedam izdanja ovog romana i prevod na nekoliko svjetskih jezika.
Od srca čestitam kolegi Adžoviću i čekam film.

(DEPO PORTAL/ad)