PAVLE PAVLOVIĆ/ MANDARINE ZA SNOVE FINE
Za dan branja mandarina nude, čak, 500 kuna! I brali smo sat, najviše dva. Makaze nam sve teže, žuljevi sve veći...
01.10.22, 13:19h
Foto: Dragana Pavlović Salamunović
Ne treba mi digitron ili, za ove mlađe, računalo da bih skužio koliko smo Dragana i ja izgubili. A, taman smo se ponadali da ćemo nekako pokriti minus, sve crveniji zbog ovih dugih mjeseci na moru. Što je najgore, valja nam izdržati, uz sve hladnije valove Jadrana, do kraja oktobra. Uh, koliko će tada biti velika obiteljska budžetska rupa.
Dakle, propade nam genijalan finansijski plan kako biti na morskom zraku i ubirati nafaku. Krenuli smo puni elana i samouvjeranja u dolinu gdje Neretva ljubi more. Čekale su nas nepregledne plantaže o kojima smo kao djeca sanjali, kada bi nam majke štedljivo davale cijelu jednu mandarinu i tiho dodavale neka ti traje do sutra. Eh, da nam je tada bilo, u tim godinama kada je Jugoslavija tek jačala, ovakvih žutih nizova, teških grozdova na umornim krošnjama malih, slabašnih stabala. Mogli smo ih u tim kokuznim vremenima jesti sve dok nam stomak ne pukne.
E, kad bi bilo?! Gotovo uvijek nije bilo kada je trebalo kao sada, što nas je teško ekonomski pogodilo. Nije nam ni pomoglo što je Dragana nekada bila najveća pljačkašica u voćnjacima na Crnom vrhu i Gorici. Poznavala ju je svaka grana trešanja, jabuka, krušaka i dunja.
Ni meni nije bilo mane. Čorisao sam kao veliki po Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Bio sam specijalista za one legendarne japanske jabuke. U minuti sam znao skinuti tridesetak. Poslije bih uživao u ukusima Dalekog istoka, a uveče se kod kuće previjao od batina. Nemilosrdno su me stariji kažnjavali kada bi me odavao piskavi glas, koji je jedva izlazio iz usana što su ih stiskale te proklete jabuke kosookih. Odgojne mjere pratili su bijesni uzvici - opet si harao po Muzeju, opet nas brukaš.
Dok smo bili sve bliži mjestu gdje imamo priliku da smanjujemo proračunske nepogode, uzdao sam u Draganino i moje iskustvo berača voća. Uz to u dobroj smo kondiciji. Verali smo se po Biokovu, plivali svaki dan do tespiha, onih niza kuglica što označavaju kraj kupališne zone. A, onda skupila se i koja kilica, što je, naravno, normalno kada si stalno uz gradele i demižone. Tada se tijelo sigurni puni, a novčanik još sigurnije prazni.
I evo nas. Pred firmom s poljima mandarina što se spajaju sa plavim horizontom. Vidim primjetnu radost na licima, što bi rekli, prijemne komisije. U ovim mjesecima kada je turizam u Lijepoj našoj nadmašio čak i rekordnu 2019., gazde od mandarina proklinju koronu i razne COVIDE što nisu bili još agresivniji. Lani, kada je sve stalo zbog opasnih virusčića, bilo je berača koliko želiš, a danas ih nema da ih plaćaš suhim zlatom. Odoše svi iz ovih krajeva u konobare, kuhare, čuvare plaža i u sve one poslove kojima ganjaju furešte. Kakve mandarine kada imaju turiste fine!
Zato je Dragani i meni kao najbolja pjesma zazvonila poruka iz oglasa te firme pred kojom smo. Za dan branja mandarina nude, čak, 500 kuna! Lani je dnevnica iznosila jedva 200 kuna. U ovoj tvornici na otvorenom do decembra bi se trebalo zaposliti oko 4.000 radnika, ali kako ih naći.
Srećom, mi imamo sve potrebne papire, niko ti ne provjerava diplome, samo da nas još ispitaju i eto pet stoja kunica za osam, a ponekada i više sati rada.
Dobro došli. Jeste da ste malo stariji, ali ima takvih na našim plantažama. Važna je samo brzina i vještina u branju. Znate li raditi sa makazama?
Čuj, znamo li raditi sa makazama? Ovi kao da nas vrijeđaju. Ma, specijalisti smo, veselo uzvraćamo. E, onda se nadamo da ćete dnevno moći ubrati tridesetak gajbi mandarina, negdje oko 600 kilograma?!
Ma, stipu, ba, ispitivanja. Hajmo delati, kao što je govorio pokojni gradonačelnik Zagreba, Bandić. I delali smo sat, najviše dva. Makaze nam sve teže, žuljevi sve veći. Gledam Draganu, ona mene. Vidim bijes joj u očima sve veći. Zna se ko je krivac. Opet ja i moje glupe ideje.
Dosta više, ja ne mogu, pukoše mi ruke.
U pravu si, nego haj’mo se uslikati da pokažemo raji gdje smo bili. I nemoj nikome pričati o ovome kako smo fulali. Stisnut ćemo kaiševe, smanjiti gradele i na kruhu i vodi dočekati let iz Splita prema Niskoj zemlji.
Srećom, tamo, među lalama, nema polja mandarina.
(DEPO PORTAL/ad)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook
Komentari - Ukupno 12
NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!