Izvor: Analiziraj.ba

Piše: Lejla Turčilo

„S nevjericom i tugom primili smo vijest o preranom odlasku našeg dragog gosta, suradnika, mentora, kolege i prijetelja Mislava Bage. Mislav je prije svega bio inspiracija našim studentima, razlog zbog kojeg su mnogi upisivali Studij novinarstva. Strastven, vrhunski profesionalac i čovjek koji je uvijek bio spreman podijeliti svoje nemjerljivo znanje s mladim kolegama. Brojnim našim studentima bio je mentor u redakcijama u kojima je radio i mnogi od njih su, zahvaljujući Mislavu, danas i sami vrhunski televizijski novinari. Upornost, hrabrost i predanost novinarstvu kojima je studente učio Bago ne mogu se naučiti iz udžbenika. Generacije studenata učile su od Mislava Bage, a generacije koje dolaze učit će o Mislavu Bagi. To je najmanje što mu možemo obećati! Rodbini, prijateljima i kolegama Mislava Bage, u ime nastavnika, zaposlenika i studenata Fakulteta političkih znanosti upućujemo iskrene izraze sućuti. Dragi Mislav, hvala ti na svemu.“

Ovako se, kratkim omažom njegovom profesionalnom djelovanju i ljudskom odnosu prema studentima, zagrebački Fakultet političkih znanosti oprostio od nedavno preminulog novinara Mislava Bage. Jedan je ovo od mnogobrojnih digitalnih epitafa u kojima su se, biranim i toplim riječima, od prijatelja i kolege Bage oprostili oni koji su s njim, poslovno i privatno, dijelili svakodnevnicu.

U vremenu u kojem je većina naših komunikacijskih aktivnosti preseljena u online prostor uobičajila se i ova vrsta posljednjih pozdrava putem društvenih mreža, kao neke vrste novih digitalnih zidova na koje se kače osmrtnice 21. stoljeća. Kada je riječ o javnim i poznatim osobama, o njima se posthumno oglašavaju i znani i neznani, na različite načine i s različitim namjerama. U slučaju kolege Mislava Bage, čija je smrt, kako to navode birokratski izvještaji nadležnih institucija, „nastupila pod još nerazjašnjenim okolnostima“, oglašavali su se, pored prijatelja, poznanika i poštovalaca njegovog profesionalnog rada, i brojni drugi, uglavnom javnosti nepoznati ljudi, svako sa svojim viđenjem njegovog i života i smrti. Različiti su bili ti istupi, i u pogledu sadržine, ali i kad je riječ o namjerama, a posebno dobronamjernosti.

Je li u anarhičnoj, kakofoničnoj kuli babilonskoj koju zovemo internetom i u kojoj je svako pravilo, pa i ono o elementarnoj pristojnosti, moguće zaobići, takvo oglašavanje legitimno? Naravno da jeste. Takva je, naprosto, priroda mreže u kojoj, da parafraziramo Andrewa Keena, i glas mudraca i glas budale jednako vrijedi. Gdje je, međutim, crvena linija kad je riječ o pravu na privatnost svake, pa i javne osobe, posebno nakon njene smrti?

Granice privatnosti

Kada izuzmemo tople ljudske i privatne postove prijatelja i poslovne oproštajne postove kolega, na društvenim mrežama (uglavnom Facebooku i Twitteru), u povodu smrti Mislava Bage nalazimo očitovanja koja uslovno, možemo podijeliti u tri kategorije od kojih svaka otvara etičku dilemu vezanu za tu granicu prava na privatnost.

Prvu skupinu postova čine oni koji medijskoj zajednici spočitavaju licemjerje, jer, eto, za razliku od drugih smrti poznatih i nepoznatih osoba, o okolnostima, povodu i načinu odlaska svog kolege ne pišu iscrpno, ne iznose „sočne“ detalje i ne donose uznemirujuće fotografije. Ono što, međutim, ne primjećuju takvi površni komentatori je sljedeće: ne radi se tu (samo) o solidarnosti prema kolegi kod novinara koji su izbjegli takvu vrstu pristupa izvještavanju o njegovoj smrti. Radi se, naprosto, o takvim njegovim kolegama: profesionalcima koji se drže etičkih normi i profesionalnih standarda i koji ni o čijoj smrti na takav način ne izvještavaju. Medijski prostor je, izgleda, toliko zatrovan i toliko prenapučen antinovinarstvom koje prenebregava svaku profesionalnu i ljudsku normu da nekima, eto, smeta kada se ta norma naprosto poštuje. Nije, dakle, riječ o tome da profesionalni novinari nisu željeli tako izvještavati o umrlom kolegi. Oni tako, tabloidno, žuto, senzacionalistički, ne izvještavaju ni o kome.

To, naravno, ne znači da senzacionalističkih sadržaja o životu i smrti Mislava Bage nije bilo, naprotiv. Medijska tabloidna (uglavnom) desnica (koje, osobno, nisam do ove prilike čak bila ni toliko svjesna, obzirom da je djelimično skrajnuta iz mainstreama) iskoristila je ovaj tragičan događaj prije svega za iznošenje špekulacija o tome kako je do njega došlo (bez ikakvog dokaza pominjući gay partije, nedozvojene supstance i slično), zatim za kvazi-religijsko moralisanje, ali i razračunavanje sa LGBT populacijom posebno, čemu je doprinijela druga skupina postova pojedinaca koji su se referirali na navodnu homoseksualnu orijentaciju preminulog novinara. Ovakvi postovi posebno su ispod granice prihvatljivog, kad je riječ o etičnosti. Nije tu, naravno, riječ o profesionalnoj etici, jer komentatori na mrežama i nemaju obavezu njenog poznavanja, a još manje poštovanja. Radi se o općeljudskim, moralnim vrijednostima i normama. Insinuacije o nečijem rodnom identitetu i/ili seksualnoj orjentaciji, kao i njegovo direktno posmrtno outovanje od strane onih koji su sebi dali slobodu da to učine nakon što onaj o kome govore nije više među živima nešto su čega se pristojan čovjek može samo gaditi.

Ova druga skupina postova usmjerena na privatni život javne osobe nakon njene smrti, posebno kada ta osoba svoju privatnost tokom života nije iznosila u javni prostor, ne samo da je nepristojna i degutantna, nego pokazuje i sve slabosti i devijantnosti naših društava. U njima se, naime, od ljudi iz javnog prostora očekuje da svaki element svog identiteta podastru na uvid javnosti kako bi digitalizirana svjetina o tome iznijela svoj privatni sud, moralisala i nadmetala se u online kamenovanju i linču onda kada im se taj identitet, eto, ne uklapa u ono što oni smatraju prihvatljivim. Kada javna osoba na to za života ne pristaje, naći će se, eto, oni koji će sebi uzeti za pravo da ustalasaju dokone online mase nakon njene smrti. Takve će objave s radošću dočekati i antinovinarski portali podižući tako svoju klikabilnost, likovat će klerikalna desnica, skandalizirati se „fini gradski svijet“ kako to, zaboga, oni za nečijeg života nisu shvatili o kakvoj se osobi radi i iživljavati preko tastatura razni morbidni uživaoci u objedama na tuđi račun, posebno onda kada ti o kojima se govori više nemaju mogućnost da odgovore. Trajat će to do neke nove crnohronične vijesti i nekog novog predmeta sablažnjavanja. Dio je to našeg „folklora“ i pokazatelj naše prizemnosti.

Posthumno cipelarenje

Treću skupinu postova čine oni koji su prije bilo kakve zvanične objave uzroka smrti Mislava Bage (koji, kao i u slučaju svake druge, poznate ili nepoznate osobe, može, ali i ne mora biti objavljen) požurili da nam saopće da je riječ o samoubistvu, i to samoubistvu uzrokovanom depresijom. Nerijetko umotano u celofan sućuti i samoprekorijevanja zbog nepružanja ruke osobi koja se borila s teškom bolešću, ovi samozvani patolozi i psihijatri također su iznijeli niz insinuacija koje na najgrublji način krše dostojanstvo i pravo na privatnost umrle osobe. Između onih koji su na Twitteru uz opasku da su kolegu Bagu poznavali vrlo površno, ali znaju kojoj manjinskoj skupini pripada i onih koji na osnovu ovlaš analize Facebook statusa preminulog novinara izvode zaključak o uzrocima njegova kraja možemo staviti znak jednakosti. Isti je to (ne)moralni kod ljudi željnih pažnje i aplauza koji se nastoje barem posthumno ogrijati o plamen nečije poznatosti i priznatosti u društvu, pri tom ga degradirajući bez prava na repliku.

Mislav Bago bio je, kako su to otmjeno i dostojanstveno napisali njegove kolege i kolegice iz brojnih redakcija u kojima je radio i kolegice i kolege sa Fakulteta politickih znanosti sa kojima je surađivao, vrhunski profesionalac, uporan, odgovoran i predan poslu kojeg je radio. Bio je javna osoba koja je druge javne osobe nerijetko kritizirala, nerijetko provocirala, ali nikad preko granice dobrog ukusa. Bio je novinar. Onakav kakav novinar treba biti. I nikada tokom njegovog kratkog života ništa iz njegove privatne sfere na njegov novinarski profesionalizam nije utjecalo. Nepristojno je, nehumano i nedostojanstveno tu privatnu sferu, kakva god ona bila za svakog od nas, ogoljavati i razgolićavati i onda kad smo tu, u realnom i digitalnom svijetu, a još manje onda kada nas iz njih prerano nestane. I novinari, ma koliko se bavili javnim poslom, imaju pravo na privatnost. I za života, a posebno nakon njega.

(DEPO PORTAL/md)