Izvor: Index.hr

Piše: Branimir Perković

Svaka država ima svoje rituale i društvene opsesije. Hrvatska kao turistička država razvila je dobar dio svog kulturološkog, ekonomskog i političkog identiteta oko turizma.

Ministarstvo financija objavljuje koliko se zaradilo od turista, Ministarstvo turizma i lokalne turističke zajednice se hvale da su oni odgovorni za rast dolaska turista, Porezna uprava intenzivira nadzor, na televiziji se prebrojavaju automobili na graničnim prijelazima, grozničavo se prati vremenska prognoza jer turizam u Hrvatskoj ovisi o suncu.

Hrvatska ovisi o turizmu

Svi su svjesni da hrvatska ekonomija, a time prihodi državnog i lokalnih proračuna te standard građana, ovisi ponajviše o turizmu. Zbog toga turizam u društvu ima važnost koju je u 19. stoljeću imala poljoprivreda.

Gleda se u nebo i priziva sunce, broj turista i kvaliteta turističke sezone je dio neformalnih razgovora među ljudima, počinje masovna sezonska migracija radnika, jednom davno za žetvu u poljoprivredi, a danas za "žetvu" u turizmu.

Manija slikanja računa

Turizam je postao dio društvenog folklora, utkan je u svakodnevni život, tema je svakodnevnih neformalnih razgovora, javne manifestacije se planiraju prema turističkom ciklusu, utjecaj turizma na turistička mjesta je politička tema.

Zanimljiv dio tog folklora je općenacionalna manija slikanja računa u kafićima i restoranima, oko čega se uvijek razvije moralistička rasprava o opravdanosti ili neopravdanosti visine tih računa i cijena na njima. Ljudi vole o tome čitati, izraziti svoj stav, moralizirati i povezivati s različitim drugim temama, često sasvim nepovezanima sa samom temom računa.

 
I mediji vole o tome "izvještavati", jednostavno je za napisati i ne iziskuje puno vremena ni truda, a jako je čitano. Uspoređujući uloženo i dobiveno, pri čemu za urediti jednu takvu vijest treba jako malo vremena i truda, a ljudi su i više nego spremni sami slikati račune i slati ih medijima, a čitanost takvih stvari je odlična, apsolutno je razumno s poslovne strane "gurati" takav format novinarstva.

Čitatelji su takvih "vijesti" uvijek gladni.

Besmisleno moraliziranje oko visine računa

Osnovno pitanje je zašto uopće ljude toliko zanima koliko je tko platio kavu, ribu, salatu, pomfrit, čašu vina itd. Kompleksno je to društveno pitanje, ali glad za moraliziranjem je zasigurno dio odgovora. Jednostavno je dobra podloga za signaliziranje vrlina, prozivanje drugih ljudi i neutemeljeno kritiziranje.

Tako se na jednostavan način može pokazati prijezir prema ugostiteljima i prikazati ih kao nemoralne profitere. Vlastito poštenje se može signalizirati zgražanjem nad navodnom pohlepom, ostvarivanjem famoznog "ekstraprofita" i tvrdnjom da bi ti sigurno imao niže cijene da si ti vlasnik restorana ili kafića.

Glumit će se klasna svijest i solidarnost prema radnicima, za koje komentator zna da su sigurno malo plaćeni s obzirom na to koliko rade, da ih poslodavac iskorištava i vjerojatno vara. Neki će pak tvrditi da turizam uništava centre gradova, preopterećuje infrastrukturu, raseljava stanovništvo, dovodi do prometnog kaosa.

Neki će spominjati deindustrijalizaciju države, za koju će im među ostalim biti kriv i turizam. U tom kontekstu će sigurno netko spomenuti i famozni "izvozni lobi", da se industrija u Hrvatskoj planirano uništavala, a oni sa "širim" pogledom na stvari će spomenuti da je to sve planirano iz svjetskih centara moći.

Puno rasprave ni oko čega

Da turizam uništava centre gradova je sigurno spomenuto u komentarima na takve tekstove, kako je turizam protjerao ljude iz gradova i

Fascinantno je s koliko se tema ljudi u Hrvatskoj nadovežu na jedan članak o cijeni kave na Stradunu, obroka u najboljem restoranu u Puli i boce viskija u noćnom klubu na plaži, da nabrojimo samo neke situacije.

Puno rasprave oko ničega. Što koga treba zanimati koliko je netko platio kavu, hranu, alkohol ili bilo što drugo u nekom restoranu ili kafiću? Osim ako ta osoba nije fizički prisiljena na plaćanje određene cijene, samostalno je ušla u neki objekt, naručila, konzumirala i platila. Cijene nisu bile skrivene i nitko nikoga nije prevario.

Apsurdno je pristati platiti određenu cijenu i onda se žaliti da je ta cijena visoka. Da je bila visoka, ne bi je ni platio jer ne bi konzumirao po tim cijenama. Sama činjenica da je osoba prihvatila naručiti nešto po određenoj cijeni, a onda se javno žalila na cijenu, jasno pokazuje da je upravo to i bio cilj. Glad za pažnjom, želja za moraliziranjem, signaliziranje vrlina ili nešto drugo, pokazatelj je to niskih strasti, jednostavnog uma i psihološke bijede.

Puno je razloga za drastičnu razliku u cijenama

Sa strane psihološke karakteristike ljudi koji imaju potrebu svojevoljno platiti nešto i onda se javno žaliti kako su previše platili, postoje brojni razlozi zbog čega je kava na, primjerice, Stradunu 35 kuna, a u kvartovskom kafiću 10 kuna.

Prva razlika, zakup prostora u centru jednog od najpoznatijih turističkih gradova na svijetu u samoj povijesnoj jezgri, je ipak kudikamo skuplji od zakupa preuređenog prostora u prizemlju stambene zgrade izvan uskog povijesnog i turističkog centra. Visina zakupa je usko povezana s lokacijom, a povijesna jezgra grada je ipak nešto elitnija atmosfera i ugodniji ambijent od stambenih zgrada i ceste.

Oni koji smatraju da cijena kave mora biti ista na dubrovačkom Stradunu, splitskoj Rivi ili nekoj drugoj povijesnoj lokaciji, kao i na lokalnoj cesti, prigradskoj birtiji i kvartovskom kafiću, obezvrjeđuju vrijednost kulturne baštine, ambijenta i ugođaja.

Tko ne želi platiti visoku cijenu, može se bez problema prošetati 5 do 10 minuta od centra grada i tu će sigurno biti kafića s cijenom kave od oko 10 kuna. Po tim cijenama se nađe kava već u širem centru turističkih centara.

Oni koji žele skupu kavu, žele i skupe stolice, raskošniji ambijent. To košta

S prilično velikom sigurnošću se može pretpostaviti da restorani, kafići i drugi objekti s visokim cijenama u centru imaju konobare i ostale radnike s više iskustva od kvartovskih kafića koji zapošljavaju konobare s manje iskustva. Ne uvijek, postoje iznimke, ali uglavnom je to pravilo. Posebno to vrijedi za kuhare, jer dobri kuhari u renomiranim restoranima na skupim lokacijama imaju daleko veće plaće. Jednostavno je radna snaga kvalificiranija, samim time i skuplja, a za platiti ih objekt mora imati veće cijene.

Elitni prostor zahtijeva i skupo održavanje, skuplji inventar i uređenje. Gosti koji su spremni platiti kavu nekoliko desetaka kuna ili ribu nekoliko stotina kuna uglavnom ne žele sjediti na stolicama kupljenima u Pevexu ili Bauhausu. Očekuju određeni luksuz, skuplji inventar i raskošniji ambijent te su za to spremni dodatno platiti.

Cijena je velika jer može biti

U konačnici se sve svodi na dobrovoljnu razmjenu. Ako je netko spreman dodatno platiti da bi boravio na nekoj posebnoj lokaciji, zašto mu ne bi ugostitelj to naplatio? Da su te cijene zaista previsoke, ne bi bilo gostiju, a objekt bi se morao zatvoriti ili sniziti cijene. Sama činjenica da neki objekt ima visoke cijene pokazuje da po tim cijenama može poslovati i da su ih neki gosti spremni platiti.

Odgovor na pitanje zašto su cijene negdje toliko velike, koje se gotovo religijski postavlja svake sezone, je da su visoke zato što mogu biti. To je poslovna odluka vlasnika, koju netko može prihvatiti i platiti, a netko odbiti. Nitko nikoga ne prisiljava da plati, a očigledno ima dovoljno onih koji su spremni platiti određene cijene.

Uglavnom su to turisti iz bogatijih država, kojima su te cijene manje dramatične nego prosječnom Hrvatu. Druga turistička središta po Europi, u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i Grčkoj, imaju i veće cijene. I sasvim uredno posluju, a vjerojatno nisu razvili kulturu zgražanja nad visokim cijenama kave u središtu Rima, Barcelone, Atene i Nice.

Turisti indirektno povećavaju plaće stanovnicima Hrvatske

Možda će nekome biti šokantno, ali nisu turisti iz Njemačke i drugih bogatijih država krivi što su u Hrvatskoj relativno niske plaće i kupovna moć. Upravo suprotno, kako gospodarstvo Hrvatske jako ovisi o turizmu, možda najviše od svih država u Europi, ti turisti indirektno povećavaju plaće stanovnicima Hrvatske.

Bez turizma bi nezaposlenost bila veća, što bi dovelo do toga da potražnja za radnicima bude puno manja od ponude, a to automatski znači da bi plaće bile manje jer bi pregovaračka moć radnika bila manja. Vratili bi se dani kada su poslodavci imali stav "ako nećeš ti za nisku plaću, ima ih puno sličnih na birou koji hoće." Trenutna stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj od 7 posto je visoka u odnosu na ostatak EU, ali daleko manja od nekadašnjih 15 posto kada je turizam još bio u razvoju.

Turizam ima puno problema, a to nije visoka cijena kave

Turizam u Hrvatskoj ima puno problema, kao što je izrazita sezonalnost tj. činjenica da većina turista dolazi u dva ljetna mjeseca. To ozbiljno narušava mogućnost ostatka gospodarstva da iskoristi turizam za vlastiti rast i među najvećim je sezonalnostima od svih turističkih država u Europi. Problem je i apartmanizacija, činjenica da je u Hrvatskoj relativno malo hotelskog smještaja i profesionalne turističke djelatnosti u odnosu na druge turističke države.

Ali visoka cijena kave sigurno nije jedan od problema turizma. Ritualno zgražanje nad cijenama kave je stoga besmisleno i neproduktivno.

(Index.hr/DEPO PORTAL/ad)