Autor: Ela ŠKRGIĆ/ Foto: Vanja LISAC

- Moja prva sjećanja su iz bolnice. Tamo sam prohodao, progovorio, imao drugu mamu, zvala se Joka. Odrastao sam sa dvije mame. Jedna je bila kući, a druga u bolnici. Sjećam se scene… hodam dok me dvojica, pretpostavljam medicinskih tehničara, drže za ruke i silazimo niz stepenice. Ubjeđujem ih kako me trebaju pustiti jer znam hodati. Puštaju me i padam.
Uhvatili su me naravno. Doslovno pamtim taj događaj – tonom kojim se priča o filmu koji je imao svoje trenutke, ali i nije nešto – govori Edin Forto o prvim sjećanjima.

Do četvrte godine pola života je proveo na odjelu za očne bolesti Sarajevskog kliničkog centra. Imao je teške infekcije u blizini očiju, čiji uzrok nisu uspijevali otkriti. Bolest se sama povukla i ostavila ožiljke na licu.

- Prvo aberečke abertute je bilo u bolnici - prisjeti se radosno.

Od početka postoji opšta suglasnost da premijer Kantona Sarajevo i predsjednik „Naše stranke“ Edin Forto nije tipičan političar. Balkanska javnost će se uvijek kladiti na alfa muškarce u politici koji znaju lupiti šakom, dići jednu obrvu i oponentima iz rukava sipati rimovane doskočice kao napjeve na kojekakvim zabavama, pa je i Fortina hrabrost za ulazak u arenu čudo po sebi.

Nema vozača, pa rijetko koristi službeni automobil, svako jutro jede isti sendvič iz pekare, odrekao se statusnih povlastica, protokola, provjerenih situacija za skupljanje glasačkog tijela.

Mediji su ga portretirali kao pristojnog i dostojanstvenog političara, što je kod nas kuriozitet.

- Odrastao sam na Bjelavama u jednoj od radničkih baraka poredanih oko osnovne škole Vuk Karadžić. Živio sam u siromaštvu. Roditelji su nas podizali najprije s jednom, a poslije sa dvije radničke plate. Prvo je to bila jedna soba bez kupatila i WC-a, a kasnije smo dodali sobu i kupatilo, pa smo se proširili u 32 kvadrata. Rano sam se socijalno osvijestio i nisam bio veselo, sretno dijete. Mučili su me nepravda i nedoslijednost - priča danas.

Facebook vlada

U javnom diskursu ponajviše je zagušio narativ vitalnog nacionalnog interesa, napravio Facebook vladu, osmomartovskim i guardianskim gafovima neistomišljenicima dao prostor za djelovanje, a oni mu nehotice komplimentirali halabukom visokog intenziteta i niske argumentacije koja je završavala zaključkom „vidi mu glave“.

Forto je za to vrijeme mistiku politike sveo na „to do“ listu problema lokalne zajednice. Pametniji oponenti će ubrzo preuzeti takvu matricu rada.

Čistoća grada, pomoć porodicama, jeftiniji vrtići, najzad konkretan poticaj za porodilje, rekonstrukcija univerzitetskog kampusa, centralizacija finansija, EXPO…, rokove za obećanja je stavio na uvid, kao i plate u javnom sektoru.

- Nisam revolucionar, niti sam ikad bio. Da citiram svog donedavnog predsjednika Predraga Kojovića, za mene je uspjeh iza sebe ostaviti državu bolju nego što sam je zatekao. Progres je ključan. Nemam potrebu praviti epohalne transformacije. Bitno je da sam načisto da sam dao sve od sebe.
To je mehanizam koji sam usvojio u ranoj mladosti učeći kako da se nosim sa gubitkom. Prihvatanje gubitka bilo koje vrste pravi razliku među nama. Shvatio sam da se neću zamarati rezultatom ako uprem svim snagama da uspijem. Možda je pretjerano, ali sve što sam radio, radio sam na taj način - objašnjava Forto.

Ratovi ega

Historija čovječanstva nije ništa drugo do poduži pregled patnji koje su narodima zadavali vođe sa neobuzdanim egom. Dug smo put prošli od Hitlera do Putina, a da se ništa bitno nije promijenilo.

Patnja, ljutnja, mržnja, strah ne nastaju zbog stvarnih događaja, već zbog krive percepcije koju stvara ego. Osnovna emocija ega je strah da se ne bude, da se ne postigne, da se ne potvrdi, da se ne vidi i ne čuje. Fortini bliži suradnici tvrde da je oslobođen ega.

- Potpuno sam racionalan. To je dobro u poslu, ali mi je bilo loše u privatnom životu. Puno sam lutao jer sam sve racionalizirao. Imam mogućnost da objektivno rasuđujem svejedno radi li se o mom najgorem neprijatelju ili rođenoj sestri. Neki mi zamjeraju da sam hladan jer baš sve mogu racionalno da postavim.

Ima nečeg u ljudima kojima ne upravlja ego. I sa Fortom situacija postaje jasnija kada se sagledaju godine formatiranja. Bolničko okruženje, bolne terapije, svakodnevne bitke, tijelo kojim ne upravljaš, noge koje više ne hodaju..., svakako nisu uvijeti u kojima ego uspjeva.

"Nema guski u magli, nema onih koji su imali san", navodi se u nedavnoj analizi javne komunikacije u BiH. Konstatovano je da politički govor kao alat za animiranje javnosti i testranje novih politika, nije zaživio. Sveden je na populističke provokacije, što odobrava navijački odgojena javnost.

Ipak, kako ocjenjuje autor portala “Digitalna demokratija”, u devet minuta, iako ne antologijskog ali važnog govora Edina Forte u Vijećnici povodom Dana državnosti BiH, "…čulo se više zdravog razuma i dobrih namjera nego za dugo vremena sa bilo koje adrese".

“Forto je govorio o potrebi da se pomogne samom sebi, trojnoj BiH i nacionalnom ključu, samopoštovanju, “krizi nade” kao najvećem problemu. Sve izgovoreno doima se ozbiljnije, promišljenije, odmjerenije, racionalnije od dominantnog, otužnog i zlokobnog provincijskog prepucavanja (Dodik, Komšić, Bećirović…)", navodi autor.

Edin Forto je rođen je 1972. u Sarajevu. Završio je famoznu sarajevsku Drugu gimnaziju koja je u to vrijeme jedina škola u BiH sa prijemnim ispitom.

- Od očevih lekcija zapamtio sam da je obrazovanje najvažnije. Pripadao je generaciji onih koji su ponavljali uči, uči... Nije mi pomagao u tome, ali je očekivao rezultate. Insistirao je na individualnosti, nezauzimanju ijedne strane. Naše teške prilike kod odrastanja je objašnjavao vjerovatnom kaznom za odbijanje da pristupi tadašnjoj partiji, iako nije čovjek od džamije, već kafanski čovjek. Nije imao ideološke dileme, jednostavno nije htio. Kako je postupio sa KPJ, tako je odbio i SDA kada je došlo novo doba.

Krvava 1984.

Kamion sa sedam tona šljunka se doslovno zaustavio na nozi 12-godišnjeg Edina koji je skupo platio trenutak nepažnje pri prelasku ulice na Ciglanama. Bilo je ljeto ’84.

Dječija nestrpljivost da igra što prije počne zaustavljena je frakturama lobanje i nosa, višestrukim lomovima zuba i pokidanim mišićima noge.

Vozač kamiona se momentalno onesvijestio kada je vidio u kakvom stanju je dječak kojeg je udario.

- U cijelom tom metežu, ljudi su se zabavili vozačem. A onda taksista, koji se tu zatekao, ulazi u kabinu kamiona, vraća ga nazad da izvuku moju nogu ispod točka - prisjeća se Forto.

Slijedili su mjeseci operacija, presađivanja tkiva i dugih rehabilitacija. Dio vremena proveo je i nepokretan. Posljedice ove nesreće i bolesti iz djetinstva onemogućili su Edinu vojni angažman polovinom devedesetih. Ipak, za vrijeme opsade nije mirovao.

Gurnuti u Zaimov san

Ratna je 1994., na talasima Radio Zida dešava se drama po uzoru na "Rat svjetova" Orsona Wellsa. Sve počinje uobičajeno, poznati i dragi glasovi Adija Sarajlića i Mladena Vlaškog pozivaju navijače Želje i Sarajeva da se javljaju direktno u program. Odjednom ulazi Karim Zaimović sa senzacionalnim vijestima. Američki predsjednik Bill Clinton je otet.

Oteo ga je Džemal, mladić izbjeglica iz Sarajeva. Uvukao se u Bijelu kuću, izvršio otmicu improviziranim oružjem i tražio da se svijetu objave njegovi zahtjevi.

Jasmin Ferović je glumio Clintona, Almir Kazazić Generala NATO snaga Michael Rosea, Mirza Topić, Senad Pećanin, Vedrana Božinović, Mladen Kristić će se javljati u program kao razni novinari dopisnici iz svjetskih metropola. Adi i Mladen će glumiti sebe, a otmičara Džemu je glumio Forto.

Ekipa se toliko zaigrala i bila ubjedljiva da su slušatelji počeli masovno zvati i dosljedno učestvovati u epohalnom trenutku pobjede duha jednoga grada i zajedničkom snu.

Prvo spontano javljanje je bio stariji čovjek, koji se predstavio kao predsjednik kućnog savjeta nebodera u Ulici Marka Marulića: “Bez panike se spuštamo u podrume u očekivanju NATO bombardovanja. Skupljamo zahtjeve od stanara da proslijedimo Džemi.”

- Emisija je trajala do četiri ujutro u improvizaciji, uživajući u snu u koji nas je Karim gurnuo. Sanjajući da držimo konce u svojim rukama, makar i uz pomoć tinejdžera, izbjeglice otmičara - opisuje Forto ovu epizodu koja je, konceptualno, po svemu historijska.

Sljedeći dan su brujali telefoni na radiju. Jedni su htjeli saznati šta se na kraju desilo, drugi da čestitaju za nezaboravan program.

Početkom proljeća 1995. Forto je napravio dernek da proslavi ishodovanje dozvole za izlazak kroz tunel. Sa Radija Zid su mu pustili muzičku želju, pojačanu onoliko koliko je dozvoljavao akumulator - "I'm a loser, baby, so why don't you kill me?"

Forto je 1991. započeo studij na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, ipak sudbina je promiješala karte i University of North Carolina at Chapel Hill i Columbia University u New Yorku su bile njegove slijedeće obrazovne instance.

Kultura pomaganja

Nepodnošljiva vlaga Sjeverne Karoline i arogancija najmoćnije nacije će primiti mladog Bosanca u svoj dom, pružiti mu vrhunsko obrazovanje izvan njegovih mogućnosti.

- Američka kultura pomaganja potpuno je iznenađenje za mene. Ljudi pomažu tek tako. Pomaganje nije uslovljeno porodičnim obavezama ili interesnim grupama. Meni su pomogli puno. Zahvaljujući porodici koja me primila, završio sam dobre škole i magistrirao na jednom od najboljih svjetskih univerziteta. Oni su podigli kredit da bi platili moje školovanje.

Nakon studija radio je kao politički konsultant u New Yorku. Po povratku u BiH, 10 godina je uspješno upravljao u građevinskoj, NEXE grupaciji. Kaže da je možda dva puta podigao ton u radnom kolektivu. Nerazumnost ga izbacuje iz cipela.

- Samo me ljuti kad se insitira na pitanjima na koja ne postoje odgovori - zaključuje Forto.

Ljudi teže ekstremnim sportovima jer u tim trenucima gube ego. Opasnost tog intenziteta i trajanja isključuje ego i doživljavamo cjelinu.

I radost je nepomućena kad nema ega – kao kod djece. Mi, ostali smrtnici, bolesni od života u prošlosti i budućnosti ćemo stišavati njihovu sreću sadašnjeg trenutka. Forto je privilegovan životom kojim ne upravlja ego. Jesmo li i mi najzad privilegovani birati lidere novog doba i našeg sokaka.

(DEPO PORTAL/ad)