www.upoznajtesvijetokonas.com

Prošlo je trideset godina kako je uspostavljena vlast gospodara rata koji i danas kontroliraju sve u Bosni i Hercegovini i regionu. Ipak konzervativno kulturno pamćenje bosanskohercegovačkih građana ne može nestati i protivi se nametnutom monoetničkom identitetu. Etničke granice u Bosni i Hercegovini kao ratni rezultat velikodržavnih težnji susjeda moraju nestati da bi započeo mukotrpan proces restrukturiranja kulturnog identiteta budućih generacija.

Mi svi, ogromna većina građana, mogli smo u to vrijeme kontrolirati samo sebe i pomagati drugima, ali nismo mogli izmjeniti opći pravac događanja. Međutim današnji globalni društveni odnosi u svijetu i dubina naše društvene krize stvoriće nove aktere koji će znati izraziti društvenu misao barem upola. Kao građanin novinar vjerujem da imam dužnost da osvjetlim nekoliko činjenica posebno zato jer su još živi mnogi akteri događaja tog vremena.

Izlaskom iz Sarajeva željezničke kompozicije 1. maja 1992. i posljednjim letom tzv. „kikaša“ (avion Boing 707 kojim je izvedeno oko 49 hiljada građana), 3. maja 1992. godine Sarajevo je hermetički zatvoreno i počelo je ubijanje multikulturnog bića grada.

U tom trenutku nisam ni sanjao da će se neki kantonalni PIO/MIO u Sarajevu decenijama kasnije baviti falsificiranjem činjenica i prekrajanjem historije pogrešno tumačeći Zakon donešen godinama nakon rata?

Skoro mjesec dana ranije (04. april 1992.), nakon odluke Predsjedništva BiH da Teritorijalnoj odbrani mogu pristupiti „oni koji to žele“, upisujemo se u jednu teku otvorenu u školi Franjo Kluz na Koševskom brdu (Mjesna zajednica sa oko 14.500 stanovnika) i postajemo članovi TO. Malo potom sam zvanično, vojnim pozivom i vojnom knjižicom mobiliziran, 12. maja 1992. godine, u Štab Civilne zaštite MZ Koševsko brdo, a demobiliziran tek 31. januara 1996. godine. U tom trenutku nisam ni sanjao da će se neki kantonalni PIO/MIO u Sarajevu decenijama kasnije baviti falsificiranjem činjenica i prekrajanjem historije pogrešno tumačeći Zakon donešen godinama nakon rata?

Robne rezerve su u tri kruga ubrzo rasprodane, snabdijevanje hljebom je bilo neredovno, a razne „inspekcije“ su nas ometale tražeći što se kaže – dlaku u jajetu. Ubrzo je zavladala opća glad, pogibije, nesigurnost, pljačke prodavnica, stanova, firmi… Nas nekolicina sa vojnom knjižicom smo hitno pristupili organiziranju jedinica CZ i mobiliziranju uglavnom dobrovoljaca koji nisu imali radnu obavezu, čiji je broj ubrzo narastao na preko 550 pripadnika, od kojih preko 160 povjerenika po kvartovima.

Radi dobivanja neophodne „akreditacije“ uvezujem i kolegu iz zajedničkog privatnog preduzeća Euroselect, Predraga Međeškog sa Izudinom Filipovićem, kojeg zatičem na trećem katu zgrade Predsjedništva R BiH u društvu sa desetak kulturnih djelatnika. Među prisutnim u velikoj kancelariji sam ugledao i mog rođaka Dubravka Bibanovića – Bibana. Malo potom u obližnjem restoranu San pitam Bibana – šta vi to radite? Dizajniramo rat – kaže Biban. Pa zar ti kao reditelj ne bi trebao da radiš teatarske predstave? Kako kada su sva pozorišta zatvorena, a glumci i tehničko osoblje se rasuli – odgovara pitanjem Biban? Doduše, eno Gradimira Gojera u stanu Safeta Plakala, pobjegao je sa Grbavice, a tu je i Đorđe Mačkić sa ključevima od Pozorišta za mlade – naglas razmišlja Biban, budući spiritus movens Sarajevskog ratnog teatra – SARTR, kako ga je nazvao Safet.

U gradu vlada haos, pristižu vijesti o masovnim zločinima i tzv. etničkim čišćenjima stanovništva širom Bosne i Hercegovine. Pravni aparat MOK-a predlaže formulu da sportisti iz BiH, Makedonije, Crne Gore i Srbije nastupe zajedno, bez identiteta, pod imenom „tim nade“. Stjepan Kljujić to odlučno odbija

Već smo godinama ranije, kao firma koja se bavila sportskim inžinjeringom, održavali stalne kontakte sa Miroslavom Šipekom, Mehmedom Sokolovićem, Slavkom Burazorom i dr., koji okupljaju inicijativni odbor za konstituiranje Olimpijskog komiteta koji je formiran na osnivačkoj skupštini 4. juna 1992. godine. Za rad kancelarije OKBiH u osnivanju (Predrag i ja) doniramo uredsku opremu naše firme Euroselect. Skupština OKBiH je izabrala Izvršni komitet: Stjepan Kljujić, predsjednik; Uglješa Uzelac, potpredsjednik; Izudin Filipović, generalni sekretar; i članovi, Mirza Delibašić, Ahmed Karabegović, Mirsad Fazlagić, Mehmed Sokolović, Čedo Gojković, Katica Šporer, Ante Raos, Miroslav Šipek i Dragan Nožica. Za rad kancelarije OKBiH doniramo (16. 6. 1992.) 500 hiljada dinara. Prije toga smo nakon masakra građana u redu za hljeb (27. 5. 1992.) u ulici Vase Miskina (današnja Ferhadija), donirali Večernjim novinama 200 hiljada dinara, za trajno obilježavanje mjesta masakra.

U gradu vlada haos, pristižu vijesti o masovnim zločinima i tzv. etničkim čišćenjima stanovništva širom Bosne i Hercegovine. Pravni aparat MOK-a predlaže formulu da sportisti iz BiH, Makedonije, Crne Gore i Srbije nastupe zajedno, bez identiteta, pod imenom „tim nade“. Stjepan Kljujić to odlučno odbija 15. jula (deset dana prije Igara). Jedina mogućnost izlaska iz grada (nakon propalog izlaska autobusima) ostao je izlazak avionom, za čije troškove Peđa i ja odobravamo donaciju (obavezna opet dva od moguća 4 potpisnika Euroselect-a) i uplaćujemo OKBiH 29.850,000 dinara, a pet dana kasnije još 150.000 dinara. Peđa postaje stručni saradnik, a u jesen i direktor projekta 300×100 u OKBiH.

Sutradan UNHCR odobrava prvu raspodjelu humanitarne pomoći (16. jula 1992.) i ja kao jedino ovlašteno akreditovano lice od strane općine Centar Sarajevo, izuzimam humanitarnu pomoć iz centralnog skladišta u Zetri za 14.500 gladnih stanovnika. UNHCR nije interesiralo kojim prevoznim sredstvima, gorivom i ljudima ćemo mi podići, prevesti i potom distribuirati humanitarnu pomoć stanovništvu. Tih dana je na Koševskom brdu podijeljeno humanitarne pomoći po stanovniku: 0,45 kg šećera, 0,95 kg brašna, 0,20 kg sira feta, 0,440 kg mesne konzerve, 0,20 kg riblje konzerve. Nakon pokušaja granatiranja okupljenih građana (granata pala ispod podzida) odlučeno je da slijedeće raspodjele humanitarne pomoći idu isključivo preko povjerenika. Ishrana koja nije zadovoljavala egzistencijalni minimum, stres i beznađe od tih dana je počela da uzima danak. Književnik Abdulah Sidran je to umiranje „nazdravo“ ingeniozno zabilježio u dvije knjige Morija.

Odbio sam izmještanje iz Sarajeva na oporavak, iz etičkih razloga, a i brinući za užu i širu porodicu, tako da sam kao komandir jedinice za raspodjelu humanitarne pomoći stanovništvu ostao svjedok ratnog haosa, doživio mnoge prijave „budnih“ nezahvalnih ili nedobronamjernih stanovnika

Slijedeće sedmice (23. jula) na 99-toj sjednici MOK-a u Barceloni je odlučeno da se Nacionalni olimpijski komitet Bosne i Hercegovine primi u MOK kao pridruženi član i da nam se uputi zvaničan poziv za učešće na XXV olimpijskim igrama. Na insistiranje Huana Antoniona Samarana, predsjednika MOK-a, poslan je avion u Sarajevo i malobrojna ekipa od deset sportista i pet trenera uz delegaciju OKBiH i gradonačelnika Sarajeva Muhameda Kreševljakovića je 25. jula doživjela ovacije na stadionu u Barceloni.

U vremenu Igara u Barceloni (30. jula 1992.) sam u trenutku pripreme druge raspodjele humanitarne pomoći, ranjen sa šest gelera. Sutradan i slijedećih dana su samo iz mog haustora (ulaz u zgradu sa 4 kata) ranjeni: komšija Esad Džubur, pripadnik TO; 7. avgusta je poginuo komšija Faruk (Pašana) Kurtić, pripadnik TO, a isti dan u Alipašinoj ulici je ranjen komšija Muhamed Dedić, pripadnik TO. Komšinica Desa Babić je ranjena 25. avgusta, a 3. septembra je poginuo komšija iz ulaza dr. Sejo Šebić u krugu bolnice Koševo…  

Odbio sam izmještanje iz Sarajeva na oporavak, iz etičkih razloga, a i brinući za užu i širu porodicu, tako da sam kao komandir jedinice za raspodjelu humanitarne pomoći stanovništvu ostao svjedok ratnog haosa, doživio mnoge prijave „budnih“ nezahvalnih ili nedobronamjernih stanovnika, inspekcijske preglede, revizije svih raspodjela, oružano obustavljanje raspodjele stanovništvu (11. 10. 1992.) od strane Vojne policije jer se njima ne daje dovoljna količina robe, nestašice kruha nakon granatiranja mlina… Opasno bezakonje pa i ubistva vojnika i građana je vladalo sve do 26. oktobra 1993. godine, kada su u vojno-policijskoj akciji, u kojoj je ubijeno devet pripadnika Armije i MUP-a RBiH, odmetnute jedinice stavljene u sistem komandovanja.

Na osnovu naredbe o demobilizaciji, Štab CZ MZ KB (10. 2. 1996.) zapisnički je predao Mjesnoj zajednici Koševsko brdo sav obimni ratni arhiv, inventar i drugu dokumentaciju. Na najstručniji način su evidentirane sve veće štete od granatiranja na stambenom fondu (cca 3.200 fascikli) pa i svaka tepsija pite napravljena za pripadnike Armije RBiH, a kamo li ne pogibija ili ranjavanje djece i stanovnika. Sva evidencija poginulih i ranjenih, djece bez jednog ili oba roditelja i sl. su bila sa medicinskom dokumentacijom.

Poslijeratni civilizacijski fijasko Bosne i Hercegovine ilustrira podatak da se među preko 30 hiljada iznimnih penzija ne nalazi ni jedna osoba iz intelektualne, muzičke, umjetničke, književne ili sportske profesije. Listom su tu kontroverzne osobe iz političke i vojne kamarile

Prema izjavi Ibrahima Jusufspahića, komandanta Štaba CZ MZ KB, navedena arhiva se ne nalazi u državnom arhivu, gdje bi trebalo da se nalazi. Nije mi poznat način evidencije i sudbina drugih ratnih arhiva mjesnih CZ-a, ali zbog veličine (najveća MZ u RBiH) naša arhiva bi bila od neprocjenjive vrijednosti za istraživanja historičara.

Poslijeratni civilizacijski fijasko Bosne i Hercegovine ilustrira podatak da se među preko 30 hiljada iznimnih penzija ne nalazi ni jedna osoba iz intelektualne, muzičke, umjetničke, književne ili sportske profesije. Listom su tu kontroverzne osobe iz političke i vojne kamarile.

Bravo za gospodare rata.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook