PAVLE PAVLOVIĆ/ OD KORONE DO KORONE

Nismo se ni navikli na život bez maski, a prva dama Evropske unije već nas prepada i sve glasnije upozorava...


01.05.22, 18:51h

 

 

 


Nismo se ni navikli na život bez maski, a prva dama Evropske unije već nas prepada. Ursula von der Leyen sve glasnije upozorava - pripremite se za novi val pandemije…

 

I već predosjećam da će me ponovo golicati prošlost zbog tih novih nadirućih virusa korone. Posebno po vratu i prema ramenima. Odavno sam zaboravio kako sam se s tim ponosio.


Vratio ću se gotovo 57 godina unazad. Uh, kako je nekada bilo. Kosa crna, gusta i sve duža. A, ne kao danas sijeda do bijelila, sve rijeđa, ali, srećom, opet će, kao nekada, biti sve duža. Lijepo ću kao do prije kojeg mjeseca, svakog jutra pred ogledalo i u zrcalu špigla lagati sam sebe da sam onaj tek zabrkati dječak, što se tanak kao grana, ili kao istisnut iz tube kalodonta, pretvaram u mladića, koji će narednih godina do besvjesti tresti sve dužom kosom.

 

pavle-pavlovic-korona


Posebno sam to činio, svakog dana u 12 ili 13 sati, ne sjećam se više, kada išla je emisija ondašnjeg Radio Zagreba "Po vašem izboru". Zahvaljujući nekolicini visprenih urednika, koji su na razne načine dobavljali najnovije ploče sa mrskog Zapada, tonovi "slobodnog svijeta" dopirali su i do naših ušiju. Bilo je to, čini mi se, 1966. godine kada smo prvi put čuli tvrde riffove gitare Keitha Richardsa i divlji glas Micka Jaggera. U trenu smo zaboravili uzvišene muzičke tekovine iz Narodnooslobodilačke borbe i Ivu Robića. Počeli smo sa puštanjem kosa i lizanjem leda. Frizurom smo oponašali Jaggerov lik, a prehlađenim glasnicama njegovo pjevanje. I po danu i po noći odjekivao je među nama već povijesni refren I Can’t Get No i onda ono naglašeno Satisfacion!


Mick Jagger uvodio nas je u tajne slobode iza željezne ograde, u zabranjene vrtove zapadne dekadencije. U našem prvom rock zanosu sa oprezom smo gledali u pravcu ulaznih vrata, kao naši roditelji nekada dok su, sa dozom straha i znatiželje, slušali emigrantski Glas Amerike i onog Grgu Zlatopera, što je naš jezik govorio akcentom kauboja. Truli kapitalistički Zapad bučnom električarskom muzikom, kao novim oružjem, pokušavao je da dopre do naše svjesne socijalističke omladine. Zbog takvih moralno-političkih ocjena važnih partijskih i društvenih radnika sa našeg terena, morali smo biti krajnje budni. Bili smo, u neku ruku, nasljednici ilegalaca velikog Valtera Perića. Izvježbali smo se već u tome kada je trebalo brzo promijeniti radiostanicu. Posebno je bio opasan partijski sekretar drug Danilo i njegov vječni pratilac Bajagić. Srećom, nisu često navraćali u naš Socijalistički savez.


Ali, kada te baksuzluk hoće. Čini mi se da sam tog dana bolje i jače pjevao I Can’t Get No nego Mick Jagger. Lupao sam uz to svom snagom po stolu prateći ritam Keith Richardsove gitare. Ulazna vrata otvorila su se brzinom munje. Nije bilo šanse da hitro promijenim stanicu. U okviru se ukazala stroga prilika uvijek budnog partijskog sekretara druga Danila. Njegov pogled rekao je sve. Ubrzo je stigla naredba da ti i ti omladinci ne smiju prilaziti novom velikom radioaparatu…


Od tog hvatanja na djelu protekle su godine i neko je, što bi se reklo, birvaktile, na Osnovnoj organizaciji Saveza komunista Marijin Dvor II predložio da se skupina primjernih omladinaca kandiduje za prijem u svijetle partijske redove. Kada je moje ime došlo na red, rečeno je - nije još vrijeme. Puno sluša onu zapadnu muziku i pušta kosu kojom prlja svjetli lik socijalističkog omladinca!


Propustio sam tada priliku da krenem uzlazanom političkom putanjom. Možda sam mogao postati neko zbog kojeg se jedna velika, nezaboravna zemlja ne bi krvavo raspala. Ali, eto meni je bilo važnije da puštam kosu.


Pred one prve prave studentske demonstracije 1968. godine u Sarajevu već su me zvali, na moju veliku radost - Paja bitls! Čak su i drugovi milicioneri, uglavnom pristigli sa prašnjavih seoskih puteva na uzavreli gradski asfalt, doznali da kada se za nekoga kaže da je bitls, onda to znači da je kosat. Ili, mašala i na sramotu, ima dugu kosu kao da je žensko.


Biti bitls i uz to još muško posebno je palilo drugove organe reda i poretka da te vaspitnom palicom uvjeravaju da je bolje nositi normalnu, kratku frizuru kojom se nećeš isticati među uzavrelom mladošću pred Filozofskim fakultetom, što je bio na terenu moje raje. Jer, kako ostati miran i ne umiješati se među uspaljenu masu kada ti se istorija događa pred prozorom. Ukazuje ti se šansa da budeš među prvoborcima, da budeš bos ili hadžija.

 

Naravno, ja sam ostao samo bitls sa nekoliko debelih modrica po leđima, kao znak potvrde da sam bio sa naprednim studentima, kojima je nakon velike slične frke u Beogradu, čak i Drug Tito dao za pravo. Poslije toga promjenilo se nije ništa. Ustvari znate, već, do čega je dovelo i gdje smo danas došli.


... Ma, stipu to, drž’ se kose. Elem, kunst je bio u onim zlatnim godinama biti u Slozi sa dugom kosom i jeans hlačama i mahati glavom pred našim Indexima. Trebalo je prije toga savladati golijata Žugu, redara pred kojim je cijelo Sarajevo drhtalo. Bio je opasniji i od onih što su bili u zgradi preko puta i koja se zvala Republički SUP BiH, tada sjedište raznih službi za progon nepoćudnih. Mogli su te zakajtiti u teku sumnjivih ako si malo jače drmao glavom sa nešto dužom kosom. Čuo sam ponekada pored uha kako neki šapću - pazi na onog raspojasanog bitlsa!


Da zbog tog Žuge, da bi došao do čarobnih zvukova Indexa i nezaboravnog glasa našeg Pimpeka, lijepio sam kosu raznim mastima, uljima. Potom bih kao na vojnik na smotri, lupajućeg srca, čekao komandu golijata – ulazi ili bježi! Srećom, bilo je više onog ulazi. Tada bih trčao prema kutovima pretrpane plesne dvorane da bih svojoj dugoj kosi ponovo vratio slobodu. Dugo bi potom mahao glavom, kao i desetine tadašnjih sarajevskih bitlsa.


...Godine, decenije su prolazile nestalo je Bitlsa, nestala je moja kosa. Srećom ostali su još Stonsi i ova svakojutarnja sjećanja dok sam pred ogledalom brojio proklete duge dane prvih udara korone i čekao kada će gospoda frizeri ponovo makazama škljocati oko moje glave. I kada će konačno nestati ovaj stari, sjedokosi bitls što me svako malo prepadao dok sam prolazio pored zrcala.


Ipak, u svemu je bilo lijepo ponovo osjetiti golicanje dugih vlasi po vratu. Lagajući sam sebi da si mlađi 57 godina. I biti ponosan šta si sve povijesno u svom kratkom vijeku doživio. Promjenio si nekoliko društvenih sistema, zemalja, predeverao jedan rat, stigao do planetarno najveće pandemije. Onda se izvukao neokrznut, pa sretan bez maske zakoračio u svijet koji postaje još opasniji, zbog nekih diktatora što prijete pritiskom na crveno dugme i onda zbogom svijete.


Kakav novi udar korone i armije virusčića kojima u svom ovom belaju prepada i prva dama Evropske unije.


I, ja ću se pitati, ovako na kraju, da li griješe oni što uporno ubjeđuju da se ništa nismo promijenili. Jer, u regionu nam jedino se političari u danima korone nisu mijenjali. Uvijek su bili ošišani cakum pakum!


Niko od njih nije bio bitls silom COVID-a 19. Gdje li su samo pronalizili brice? Da li će opet biti skockani kada nas napadne novi val korone, a mi sve zarasliji, zapušteniji, prljavi puk. Kakvi i treba da budemo kada smo dozvolili da nas ovakvi svjetski lideri vodaju kao izgubljena, tupava stada ka sigurnom ambisu propasti ovog planeta.

 

(DEPO PORTAL/ad)

 

 



Komentari - Ukupno 4

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!