Kako je taj znao sa jajima! Mogli smo i na vrh i na tur, ali svako naše je krckalo pod udarima njegovog "srećka". Mazio ga je, tepao mu, tajanstveno mu šaputao i onda s novom snagom kretao u tucanja. Bio je neprikosnoveni šampion raje svakog Uskrsa ili Vaskrsa. Kući se uvijek vraćao sa najmanje pedesetak raznobojnih jaja. Svako slomljeno ili pobijeđeno bilo je njegov plijen. U igri bez milosti nije bilo praštanja, uzimao je čak i mućke. Nikada ih nije jeo, nego samo redao na stolu pored prozora njegovog prizemnog stana. Zavjese bi tih dana bile razmaknute i prizori iza stakla dizali su nam živac. U ta kokuzna vremena jedno jaje je bilo bogatstvo, a kamoli onih pedesetak u njegovom izlogu. Uh, kako smo ga mrzili.

Onda mu se jednog dana odnekuda iznenada pojavio mrki otac. Teška komunjara od glave do pete, govorili su stariji. Klonili su ga se svi redom. Pet, šest dana nakon očevog povratka padao je novi okršaj jajima. Znali smo, bitka će biti teška. Kako tananom jajetu podariti oklop koji neće popustiti pod udarima njegovog "srećka". Našli smo se na bojnom uskršnje-vaskrsnom polju. Opet nas je kao od šale pobjeđivao. Važno se potom zaputio ćiku džepova punih naših ofarbanih jaja. I, naravno, išla je ona već tradicionalna parada pred njegovim prozorom. Ovog puta činilo mi se da je naredao stotinjak osvojenih poluslomljenih trofeja.

Dok smo mi pucali od muke gledajući kroz njegove razmaknute zavjese, započe predstava koja nam je razigrala srca. Vidjeli smo mu mrkog oca kako je uletio u njegovu sobu bijesno rušeći poredana jaja. Bacao ih je po podu i gazio do posljednje ljuske. Poslije ga je dugo vukao za uho. Siguran sam da mu je tada očitavao partijsku lekciju o uništavanju klasnog neprijatelja, što njegovom nedužnom sinu podmeće obojena jaja. Zgrabio je i njegovog "srećka". Bacao ga o pod, zid, skakao po njemu. Uzalud, "srećko" je i dalje bio u komadu. Zafrljacio ga je potom kroz prozor, tik više naših glava. Zviznuo je od asfalt i ostao čitav. Kakvo li je to jaje? Sa strahom smo prilazili. Uzeo sam ga u ruke i tek tada shvatio zašto je "srećko" uvijek bio sretan. Od vrha do tura nije bio napravljen od mame koke, nego od tate drveta.

Onda je došla 1968. godina kada su u Komunističku partiju Jugoslavije primali đuture zbog Rusa što su nam prijetili nakon one intervencije u Čehoslovačkoj. Naravno, prijavio se i on. Jedino njega nisu primili. Mi, tada savjesni omladinci, optužili smo ga da farba jaja, slavi Uskrs-Vaskrs i podvaljuje sa drvenim "srećkom". Kada je tako mutio sa jajima, kako bi tek u složenim društveno-političkim situacijama.

Decenije su protekle, došla je demokratija i nova troumlja. Njegova pasija za tucanje sa ofarbanim jajima nije popuštala. Okupljao je klince oko sebe i valjda ponovo imao drvenog "srećka". Poslije nekih od tih ne baš davnih tucačkih fešti sretnem ga smrknutog baš kakav je bio i njegov otac.

- Ovi neki svećenici, popovi, šta li, ne daju djeci da sa mnom tucaju jaja - kao da mi se žali.

- Zašto - pitam.

- Kažu im - nastavlja mi sin nekadašnjeg komuniste - nemojte s njim! On vam je musliman, Bošnjak!

Potpuno sam ga razumio. Ne znam šta bih činio kada bih začuo od nekih hodža kako za mene kazuju:

- Ne dajite mu bajramske baklave! On vam je nevjernik!

(DEPO PORTAL/dg)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook