Piše: Đorđe KRAJIŠNIK

Vijećanjem velikih sila na Berlinskom kongresu održanom 1878. godine donijeta je odluka da se Austrougarskoj monarhiji, tada sili u punoj snazi i usponu,  dodijeli uprava nad, dotadašnjim turskim Vilajetom, Bosnom i Hercegovinom. Turska carevina već potpuno oslabila i skoro na umoru nije više mogla upravljati i kontrolisati prilike u Bosni, te joj nije preostalo ništa drugo nego da ustukne pred nadolazećom silom i ustupi joj na upravu i tutorstvo svoju provinciju. Austorugarska je iz današnje perspektive gledano  bila neka vrsta međunarodnog Visokog predstavnika koji je trebao izvršiti svojevrsne reforme i pokrenuti tranziciju bosanskohercegovačkog društva iz turskog feudalnog u evropski industrijsko-kapitalistički sistem.

Najavljivana kao sila koja dolazi u civilizatorsku misiju, na ove prostore,  Austrougarska je u prvi mah, budući da je bila hrišćanska zemlja, doživljavana od strane domaćeg hrišćanskog stanovništva kao olakšanje koje je trebalo donijeti velike promjene i poboljšati položaj vijekovima, pod osmanlijskim osvajačem, potlačenog i obespravljenog naroda. S druge strane ona je kao takva kod domaćeg muslimanskog življa budila strah, jer je predstavljala direktnu opasnost koja je mogla dovesti do ugrožavanja njihovog do tada, za razliku od hrišćanske raje, povoljnijeg položaja. U konačnici i za jedne i za druge ona je predstavljala enigmu jer je svojim modernim administrativnim metodama (1) djelovala potpuno zbunjujuće na, na takav način upravljanja nenaviknuto, stanovništvo.

“Dolazak Austro-Ugarske doveo je do radikalnih promjena u ovim zabačenim, inertnim krajevima, uspavanim višestoljetnom letargijom turskog feudalnog sistema. Zemlju je, doduše, poslije okupacije, zahvatio nov, moderan ritam života, koji je nesumnjivo inicirala i stimulisala nova vlast, ali prvenstveno u svom sopstvenom interesu.” (2) Naime, nepobitna je činjenica da je Austrougarska kao jedna zapadna sila sa svojim dolaskom u Bosnu i Hercegovinu umnogome promijenila njen dotadašnji izgled. Prije svega započela je infrastrukturalnu modernizaciju bosanskohercegovačkih gradova, te je izgradnjom puteva i željezničkih pruga doprinijela boljem povezivanju udaljenih krajeva naše zemlje. Zatim, podizanjem škola i drugih obrazovno-kulturnih ustanova uvela je u jednu do tada skoro potpuno primitivnu sredinu duh modernog evropskog  načina življenja. Ipak, sve to Austorugarska je radila kako bi što bolje učvrstila svoj položaj u BiH, te umirila tada već uveliko buntom i nezadovoljstvom zahvaćeno stanovništvo. Kada se govori o doprinosima koje je ova monarhija dala BiH prije svega treba imati na umu da je ona imala na ovim prostorima, u potekstu one civilizatorske misije, eksploatatorsko-kolonizatorsku misiju, pa je iz tog razloga, budući da je imala dugoročne planove po pitanju iskorištavanja prirodnih resursa, potpuno razumljivo zašto je ulagala i radila na razvoju pojedinih segmenata bh. društva.

No, da je i pored rada na društvenoj i kulturnoj emancipaciji Austorugarska po svaku cijenu željela Bosnu i Hercegovinu i njeno stanovništvo zadržati u infantilnosti najbolje ilustruje činjenica da je “i pored obaveza primljenih na Berlinskom kongresu – da će podići prosvjetu i uopšte civilizovati jednu teško zaostalu zemlju – ona se nije naročito žurila da svoje obaveze ispuni. Naprotiv, ona je dobro znala da bi ispunjenje tih obaveza njoj išlo na štetu i da bi prosvjećivanje naroda samo otežalo sprovođenje njenih kolonijalnih planova i značilo potkopavanje njene političke sigurnosti.” (3)

Podstaknuti teškim položajem i pritiskom koji im je nametnuo strani okupator bosanskohercegovački narodi  su pokazivali svoje sve veće nezadovoljstvo postojećim stanjem stvari. Vlast je pokušala, igrom na kartu bh višenacionalne strukture,  unijeti sukobe i razdor među narodima, te je, kako bi sačuvala svoj položaj, proizvodila nacionalne čarke i netrpeljivosti. Ipak, ovi pokušaji su samo doprinjeli zbližavanju domaćeg stanovništva protiv okupatorske vlasti, te doprinjeli sve jačim težnjama za slobodom i buđenjem nacionalne svijesti Srba, Hrvata i muslimana.  Tome je posebno, u kasnijim godinama, doprinjeo projekat Benjamina Kalaja u čijoj je osnovi stajalo poništavanje i brisanje nacionalnih identiteta, te težnja da se stvori jedinstvena bosanska nacija. Usljed toga bosanskohercegovački narodi su uvidjevši svoju lošu poziciju, koja se prije svega ogledala u kulturnoj zaostalosti  i inferiornosti vlastite sredine, te svjesni opasnosti koja im je prijetila, započeli intezivniji i predaniji rad na podizanju kulturne i prosvjetne djelatnosti kako bi se odbranili od austrougarskih nasrtaja i sačuvali svoj nacionalni i kulturni identitete.

“…bosanskohercegovački Srbi isticali su geslo razvijanja prosvjete i kulture kao snažnog sredstva razvijanja i jačanja svoga nacionalnog života, a preko toga i svoga nacionalnog oslobođenja i izlaska na široke i svijetle vidike nesmetanog i razgranatog razvoja svih kvaliteta svoga nacionalnog bića.” (4)  Iz ovoga se kao glavni medijum i podstrekač razvoja i očuvanja srpske kulturne i nacinalne svijesti rodila i razvijala Bosanska vila.

(1) Dejan Đuričković: Bosanska vila 1885 – 1914, “Svjetlost”, izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1975, str. 10
(2) Isto, str. 11
(3) Isto, str.15
(4) Isto.
(5) Citirano po: Dejan Đuričković: Bosanska vila 1885 – 1914, “Svjetlost”, izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1975, str. 11

* Autor se ovom prilikom zahvaljuje MEDIACENTRU Sarajevo na ustupanju digitalizovane arhive časopisa “Bosanska vila”, te profesoru Enveru Kazazu na koordinaciji i pomoći pri izboru korištene literture.

(BLIN MAGAZIN)