Izvor: Globus

Piše: Vlado Vurušić

Odnosi Hrvatske prema BiH prolazili su razne faze u ovih 30-ak godina neovisnosti, a Zagreb nikada nije imao, pa nema ni sad, jasnu politiku prema "susjednom vilajetu", stalno pod opterećenjem politike koju je nes(p)retno zacrtao Franjo Tuđman te balansiranjem između – reklo bi se – hrvatske bosanskohercegovačke i hrvatske hercegbosanske politike. Iako su za obje zemlje, zbog njihova uzajamnog geostrateškog položaja – BiH je u trbuhu Hrvatske, a preko Hrvatske BiH se naslanja na Europu – dobri i partnerski odnosi od presudne važnosti i državno-nacionalnog interesa, i Hrvatska i BiH nikako da se usklade i dođu na zelenu granu.

Krajem 80-ih i početkom 90-ih, kada se na ovim prostorima u jeku rasapa Jugoslavije i socijalizma stvaralo višestranačje, činilo se da su obje zemlje vezane jedna na drugu ili jedna uz drugu, i zbog otvorenog memorandumsko-miloševićevskog velikosrpskog projekta koji ih je ugrožavao, ali i saznanja o položaju koji imaju, pa su se na mnogim skupovima hrvatskih i bošnjačkih stranaka u BiH vezivale nacionalne zastave u znak političkog zajedništva. No vrlo brzo se pokazalo da to neće izdržati kušnju ni vremena ni politike.

Naime, već u ožujku 1991. na sastanku Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu (i do danas, dijelom, obavijenom velom misterija i mita) razgovaralo se o (navodnoj) podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Ta stigma nikada nije prestala opterećivati odnose dviju zemalja i stalno poput bauka lebdi nad njima. No, iako se dugo premišljao, Tuđman je prije samog referenduma o neovisnosti BiH, točno godinu dana nakon nesretnog sastanaka u Karađorđevu, ispravno prelomio i poručio tamošnjim Hrvatima da se izjasne za neovisnost, te je ona i izglasana.

Herceg-Bosna

Činilo se da se stvari vraćaju na početne pozicije, ali tada dolazi do osnivanja Hrvatske republike Herceg-Bosne, što je zaudaralo na "Republiku Srpsku", a potom je izbio i ratni sukob između Hrvata i Bošnjaka, mada je u tom trenutku "pola" Bošnjaka bilo u redovima HVO-a. Ne treba u tom sukobu potpuno amnestirati ni bošnjačku stranu, koja je također griješila i činila zločine poput HVO-a. Kasnije će, pod pritiskom Zapada, Zagreb i Sarajevo obustaviti neprijateljstva te potpisati washingtonski i splitski sporazum, a Herceg-Bosna će biti ukinuta, a po Daytonu će biti osnovan hrvatsko-bošnjački entitet Federacija BiH.

Zbog svoje "hercegbosanske" politike (i povezano s tim suradnja s Haagom) Hrvatska Franje Tuđmana nalazila se gotovo pred međunarodnom izolacijom, ispustila je priliku da se još krajem 90-ih ukrca u bruxelleski vlak proširenja, prvo onaj 2004. pa onda i onaj 2007. Naime, prema svjedočanstvu nekadašnjeg hrvatskog veleposlanika u Bruxellesu Janka Vranyczany-Dobrinovića, Tuđman je u zamjenu (ponuda je došla od tadašnjeg njemačkog kancelara Kohla) za ulazak u bruxellesku kompoziciju odbio "smijeniti" i izbaviti se od jednog dijela hrvatskih političara u BiH.

Nakon 2000. godine činilo se da se odnosi stabiliziraju, a i predsjednici Stipe Mesić i Ivo Josipović "priznali su" i ispričali se za zločine koje su Hrvati počinili u BiH. No, stvari se počinju komplicirati 2006., kada je u Predsjedništvo BiH kao predstavnik Hrvata izabran "glasovima Bošnjaka" Željko Komšić, što je pokvarilo odnose Hrvata i Bošnjaka, a pogotovo uznemirilo tamošnji HDZ, ali i HDZ u Hrvatskoj, koji su navikli da samo oni predstavljaju BH-Hrvate te se to pitanje prelilo i na odnose Zagreba i Sarajeva.

Sporni Izborni zakon

Od tada Hrvati traže izmjenu Izbornog zakona po kojoj bi Hrvati sami birali svoje predstavnike, pa je to postao glavni kamen smutnje, a s vremenom se u tu priču ubacio i Milorad Dodik te, izigravajući hrvatskog saveznika, pridobio prvo Dragana Čovića, a zatim "omađijao" i Zorana Milanovića. Stvari su se, kako je nedavno u razgovoru za Jutarnji list rekao fra Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog i publicist, zakomplicirale:

"Nakon što je Željko Komšić 2018. treći put izabran u Predsjedništvo, hrvatsko pitanje se još više zaoštrilo i Draganu Čoviću, šefu HDZ-a BiH, pošlo je za rukom da u svoju politiku uvuče i Hrvatsku, dakle premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića. Hrvatska strana, ne samo HDZ nego i sve druge hrvatske stranke, inzistiraju na konstitutivnosti naroda i na svojim 'legitimnim', od Hrvata izabranim, predstavnicima u Predsjedništvu i Domu naroda i zbog toga traže izmjenu Izbornog zakona. Sadašnji Izborni zakon treba mijenjati, ne samo zbog Hrvata nego i zbog druga dva naroda, i zbog toga što taj zakon diskriminira prava manjina i što nije u skladu s principima građanske države. Izborni zakon treba mijenjati da bi se onemogućile političke manipulacije i prevare u kojima sudjeluju svi politički akteri, i nacionalne i građanske stranke", kaže Bojić.

Istodobno Komšić, koji je legalno izabran, nije prihvaćen kao legitimni zastupnik Hrvata, a i sam je propustio šansu da se, možda, nametne ili barem predstavi kao neke alternativa Čoviću, odnosno tamošnjem HDZ-u predstavljajući sebe kao neku drugu hrvatsku, više "bosanskohercegovačku" opciju. No on se nije ni želio profilirati u tom smjeru, nego je čak demonstrirao prijezir prema Hrvatima, ne želi ni zadobiti njihove simpatije ili podršku, naroda koji, kako god bilo, on predstavlja u Predsjedništvu te ih je, suprotno onome što želi, samo još više gurnuo u naručje Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Kako kaže fra Drago Bojić, hrvatska politika prema BiH sve se više zbog toga "hercegovinizira", odnosno svodi se na područje "Herceg-Bosne", zanemarujući interese Hrvata istočnije od Mostara, pogotovo onih u Republici Srpskoj, odakle su praktički nestali, jer su odande prognani.

Neupitna podrška Dodiku

Sarajevska politička analitičarka Ivana Marić smatra da bi Hrvatska trebala promisliti o svojoj neupitnoj podršci Draganu Čoviću i HDZ-u BiH i o tome koliko je ta politika zaista učinila za bh. Hrvate. "Najbolji pokazatelj što njih vodi jest upravo davanje neupitne podrške Dodiku, u svim njegovim potezima, pa i u pitanju ukidanja zakona o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina. Hrvatska sigurno može pronaći način kako da pomogne ovdašnjim Hrvatima direktno, a ne preko posrednika koji već par decenija nisu u stanju ispuniti ono što narodu obećavaju i čime ga zavode. Hrvatska bi trebala naći način da bh. Hrvatima osigura mogućnost izbora između više stranaka, jer nikada nije dobro da jedna stranka ima apsolutnu moć na svom prostoru, a to je trenutno situacija s HDZ-om BiH", kaže Ivana Marić.

No, svjedoci smo kako je posljednjih tjedana došlo je do novog zaoštravanja u odnosima dviju zemalja, zbog nedoličnih i nespretnih izjava predsjednika Milanovića te njegova posve iracionalnog "vezivanja" uz Milorada Dodika, za kojega, unatoč svemu, tvrdi da je "najmanji problem BiH". Ne treba sporiti da etnodemokracija šteti funkcionalnosti BiH, da je tu problem političkih elita svih triju naroda koji vuku na svoju stranu, uz veliki stupanj korupcije i loše ekonomske i socijalne situacije. Ali dovoditi u pitanje genocid u Srebrenici i licitirati zločinima te davati podršku Dodiku, koji je započeo opasni proces secesije i razbija BiH odlukama da zakoni BiH ne vrijede na području RS-a, čovjeku koji je lučonoša politike "srpskog sveta" uz pomoć Beograda i za račun Moskve – to je potpuno promašeno. Pitanje je kako je Dodik "najmanji problem" ako za BiH kaže da nema kapaciteta za opstanak, a govori i o ujedinjenju sa Srbijom.

Milanović je prošao put od kada je govorio da Hrvati iz BiH svoje problem rješavaju u Sarajevu, a ne u Zagrebu do podrške Dodiku. Sad izjavljuje da je kao predsjednik RH ujedno i predsjednik Hrvata iz BiH, od kojih, podsjetimo, ni jedan posto nije glasao za njega, a osim toga on je kao šef SDP-a odbijao da ta stranka ima svoje predstavnike na listi za dijasporu. Milanović se okrenuo za 180 stupnjeva. Analitičarka Ivana Marić smatra da je Milanović potpuno izgubio kompas i radi sve ono za što misli da će mu donijeti što više prostora u javnosti.

'Milanović je prešao granicu pristojnosti'

"Njegovo je ponašanje prešlo svaku granicu pristojnosti. On nasumice vrijeđa sve oko sebe, nemajući suosjećanje ni za žrtve genocida i ratnih zločina. Milanović se povija u pravcu odakle mu dolazi klicanje, tapšanje i aplauzi. Ne smeta njemu što su sada to upravo ljudi koji su ga do prije par godina prezirali. Bitno je da je glavna vijest u medijima, a kako nije u stanju da medijsku pozornost priskrbi pozitivnim potezima, dobro mu dođu i negativni. Žalosno je gledati kako političari moralno tonu u želji za dobivanjem još jednog mandata. Da je Milanoviću netko prije par godina rekao da će otvoreno podržavati Čovića i Dodika i politike koje vode, sigurno je da bi ga on, u svom stilu, dobro izvrijeđao.

Mislim da Milanović od prije par godina ne bi imao baš puno lijepih stvari reći ovom današnjem Milanoviću", ističe nam Ivana Marić. No hrvatska politika prema BiH pomalo je shizofrena, pa, s druge strane, Andrej Plenković kao da je u raskoraku između realnosti i lojalnosti Bruxellesu. Kako kaže fra Drago Bojić, hrvatska i hercegbosanska politika mnogim je bosanskohercegovačkim Hrvatima ogadila vlastitu domovinu.

"Bosanskohercegovački Hrvati nisu politički samostalni i oni svih ovih trideset godina upiru oči u Zagreb i prilagođavaju se željama i interesima hrvatske politike. Taj identitetski poremećaj ima dugu povijest, ali budućnost mu je sve kraća jer Hrvati u BiH doživljavaju u doslovnom smislu demografsku i iseljeničku katastrofu", ističe fra Drago Bojić. BiH se svakako nalazi na prekretnici, koju treba riješiti jer destabiliziranje države nije Dodikovo blefiranje, on za to ima očitu podršku Beograda i Moskve.

Plenković je ipak učinio veliku gestu što je posjetio Sarajevo, samo dan nakon što je Skupština RS-a na Dodikov nagovor izglasala prebacivanje zakonskih i drugih nadležnosti s BiH na Banju Luku, odnosno počeo provoditi "puzajuću secesiju". Hrvatski premijer izrazio je podršku cjelovitoj i jedinstvenoj BiH te njezinim euroatlantskim ambicijama, za koje Hrvatska može napraviti, kao članica EU i NATO-a, jako puno, čime je ublažio Milanovićeve eskapade i jasno se deklarirao o drugačijoj hrvatskoj politici.

'Dijalog s Dodikom, ne sankcije'

Doduše, sada iz Bruxellesa stižu informacije kako je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja (uz Mađarsku i, navodno, Sloveniju) koja ne podržava njemački prijedlog o sankcijama Dodiku. I hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman suzdržan je kada su u pitanju sankcije protiv Dodika jer je on, kako kaže, "za dijalog", ali dojam je da sve ovisi o Izbornom zakonu, pa je to i poruka Bakiru Izetbegoviću kao onome koji tu može presjeći stvar, pogotovo što su izbori na jesen 2022. godine.

"Službeno se ništa nije promijenilo u politici u BiH nakon Plenkovićeva posjeta", kaže nam Ivana Marić. "Međutim", upozorava, "već smo navikli da se najvažniji dio ovakvih posjeta događa daleko od očiju javnosti. Pa se tako susreti Vučića i Dodika te Izetbegovića i Erdogana u javnosti predstavljaju kao srdačni susreti starih znanaca, a onda nakon toga vidite da su političari u BiH dobili kritike od njih i da su svoju politiku korigirali u skladu sa zahtjevima svojih mentora.

Tako je vjerojatno bilo i ovaj put, pa tek ostaje da se vidi što je to Plenković poručio Čoviću iza zatvorenih vrata i hoće li on ubuduće svoje ponašanje uskladiti s tim. Može se pretpostaviti da je Plenković kritizirao HDZ BiH zbog glasanja za ukidanje zakona o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina jer se taj zakon ne odnosi samo na negiranje genocida u Srebrenici nego i na negiranje ratnih zločina protiv Hrvata. Bivši ministar vanjskih poslova i savjetnik Andreja Plenkovića Mate Granić kaže da se BiH našla u najvećoj krizi od Daytonskog sporazuma te da je razapeta između dviju opasnih tendencija – separatizma u liku Milorada Dodika i unitarizma za koji se zalažu Bošnjaci. Zagreb stalno ponavlja mantru o konstitutivnosti triju naroda, zalaže se za jednakopravnost Hrvata, ali mora biti jasan i u vezi s opstankom i funkcionalnošću BiH, njezinim članstvom u EU i NATO-u", kaže Ivana Marić.

Napominje da Ustav BiH ne predviđa ni mogućnost secesije ni mogućnost unitarizma. Za svaku takvu promjenu, kaže, nužna je dvotrećinska podrška u Parlamentarnoj skupštini BiH koja podrazumijeva podršku svih triju naroda i obaju entiteta. Po trenutnom omjeru snaga to je nemoguće, a vjerojatno će tako ostati i ubuduće. Bilo kakva promjena unutrašnjeg preustroja BiH može se dogoditi samo ratom, a vodeći političari za to nemaju ni osnovne uvjete, a nemaju ni želju jer su upravo oni ti koji bi ratom najviše imali za izgubiti.

Iako se često i zaobilazno, ali nikada konkretno, govorilo i o trećem entitetu, onom hrvatskom, za koji najviše interesa pokazuje Milorad Dodik, kao polugu dalje destabilizacije BiH, čini se da Zagreb nikada nije stao iza takve mogućnosti. No i Zagreb i Sarajevo, što god se pod tim razumijevalo, trebaju naći izlaz iz krize svojih odnosa jer se time ovaj prostor stabilizira, a samo stabilna BiH postaje pravi partner i brana najopasnijoj regionalnoj politici koju predstavlja Aleksandar Vučić u smislu "srpskog sveta", oslanjajući se na Putinovu Rusiju koja se protivi euroatlantskim integracijama BiH.

(DEPO PORTAL/md)