Komentar iz Crne Gore

Rediteljica Marija Perović: Zašto 'Quo vadis, Aida' trebaju gledati od Triglava do Đevđelije, naročito sa one strane Drine

Kultura21.12.21, 11:51h

Rediteljica Marija Perović: Zašto 'Quo vadis, Aida' trebaju gledati od Triglava do Đevđelije, naročito sa one strane Drine
Bez obzira na temu, ili baš zbog teme, jer pretpostavljam da postoje i mladi stanovnici Crne Gore koji će i dalje pisati grafite da je Ratko Mladić - heroj. A da ne bi pisali grafite da je Ratko Mladić heroj, film „Quo vadis, Aida“ treba puštati u osnovnim školama

 

 

 

Piše: Marija Perović
Pobjeda.me

 

"Quo vadis, Aida“ ovih dana je dobio nagradu za najbolji evropski film. Rediteljka Jasmila Žbanić je nagrađena za režiju, a glavna glumica Jasna Đuričić je najbolja evropska glumica, dok je Entoni Hopkins najbolji evropski glumac. Pominjem Entoni Hopkinsa jer svi znate ko je doktor Hanibal Lektor, obrazovani kanibal koji je iščitao sve knjige ovog svijeta, i sa kojim se juri Džodi Foster u američkom trileru koji je prije nešto više od dvije decenije dobio Oskara.


Pretpostavljam da niko od onih koji čitaju tekst nema sumnju da je film „Kad jaganjci utihnu“ dobio sve nagrade za razlogom. I zato je u svakom komparativnom metodu ovaj uspjeh ogroman. Bez obzira na temu, ili baš zbog teme, jer pretpostavljam da postoje i mladi stanovnici Crne Gore koji će i dalje pisati grafite da je Ratko Mladić - heroj. A da ne bi pisali grafite da je Ratko Mladić heroj, film „Quo vadis, Aida“ treba puštati u osnovnim školama. Od Triglava do Đevđelije, sa akcentom na države sa ove strane Drine, ako se bavimo podjelom teritorija još od doba Otomanskog carstva i Austrougarske. I nakon toga djeci treba govoriti o genocidu i organizovati nastavu u kojoj je genocid najočigledniji primjer dehumanizacije. Jer to je masovno ubijanje ljudi od strane drugih ljudi zbog nacionalne i vjerske pripadnosti. A to jeste Srebrenica. Genocid je najočigledniji primjer dehumanizacije. I ovaj posljednji „domaći“, koji se desio na jezicima koje svi razumijemo, duboko se tiče društva u kojem živimo. I pravnih legislativa oko kojih nema kopromisa.


I pisaću bez onog - a šta je bilo 194-neke, i 192-neke, i 1805. ili 4, jer u nekom trenutku moramo staviti tačku. Da bi bili humani, jer je to utkano u svako napisano slovo, u svaku umjetničku sliku ili performans, od Marine Abramović do Leonarda da Vinčija, u svaki religiozni kanon, filozofsku teoriju... Postoje stvari koje su neupitne, i sa kojima se humani um bori da se ne ponavljaju. Iako su ljudi često gori od životinja, nikada neću razočaranost ljudskim rodom nadoknađivati ljubavlju prema životinjama.


Ako je čovjek čovjeku - vuk, sigurno u vuku koji nije onaj iz ,,Igre prestola“, postoji nešto gore od čovjeka. Komparacija je stara, a na nama je da dehumanizaciju ne konstatujemo, nego da se protiv iste borimo. Svim raspoloživim sredstvima.


Da li su društvene mreže uticale na istu? Internet, pandemija i nedostatak direktnog kontakta... Grljenje i dodir... Da li je neobrazovanje i manipulacija uzrok svemu, jeste... Da li je čuvanje djece od fakata i nedostatak građanske svijesti, a to je najčešće samo brend poput koka kole, na neki način rasplinutošću termina razorio odgovornost, jeste. Da li je nivelacija između četnika i partizana, iako je zločina bilo na obje strane, postavila znak jednakosti sa ove strane Drine, dok se istočno-drinski korpus bavio ustašama, jeste. Da li je prisvajanje državnog zemljišta i lopovluk, kao relativizovanje drugih nepočinstava, uticao na dehumanizaciju, jeste. Da li novac, mali ili veliki, stoji iza svega, stoji. Da li postoji opšte dobro, a pod opštim ne podrazumijevam crkveno, ne postoji... I tako dalje, i tome slično... mi humani, nijesmo.


Da li je Crna Gora ikada bila plemenita... ne znam, ali sam voljela taj mit, ali sada to više nije. Ili jeste u malim sitnim, skrajnutim naznakama... Da li neko ko manje zna, lakše mrzi, i ima manje ograda, da...


I da privodim kraju priču slično kako sam je počela, a da se krugovi ne bi zatvarali na nesrećnom Balkanu, pogledajte film. Neopterećeni nacionalnom pripadnošću, u trenutku kada birate strane. Jer Aida se vratila u Srebrenicu, i vratila se u svoj stan koji joj po zakonu pripada. A Aida je majka i prevoditeljka, spremna na razne vrste kompromisa da bi spasila muža i sinove. Ona je žena, i majka sa svim manama. Nije komunistkinja iz partizanskog filma, nije ideolog... u paklu pokušava da spasi svoju porodicu. Nije uspjela... I zato ovaj film treba prikazivati svima, onako kako su nas u školi vodili da gledamo ,,Bitku na Neretvi“. Dok smo imali makar neki svjetonazor pa i satkan od ideologije. Dok je dobro, bilo dobro, a zlo, zlo... jer je duboko human, i priča je o pojedincu, porodici, u kojem su svi monstruozni užasi samo daleki fon. Od kojeg se naježim, i krenu mi suze, a vi drugačije orjentisani i ne morate, ali morate da razumijete Aidu.


Razumijevanje Aide, majke, supruge, profesorice je put do naše humanosti. Lične, jer ovo je film o ličnoj tuzi... koju moramo da razumijemo. I koja nema veze sa društvenim mrežama, mržnji u komentarima, i nastavcima i produžecima... jer samo na Balkanu, nakon posljedneg rata ili ratova... vrijeme smrti nasljeđuje vrijeme zla. A to je naopak, nije human redosljed... i govori da smo se u prostoru i vremenu zagubili.

 

(DEPO PORTAL/dg)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 13

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još