Posljednji put kad su me farbali trebalo je sedam dana da opet postanem kompletni bijelac. Zato razmišljam da li da u narednim datumima decembarskog prosinca ponovo igram Zwarte Pieta, iliti Crnog Pita, Peru.

Ne plaši me samo ta vražja tamna boja koja se uvuče u kožu, nego i reagiranje okoline. Što ako nekoga izazove odsjaj mog kolora ili kostima? Da li ću proći kao i jedna ovdašnja TV ekipa, što su je šaketali sa svih strana?

Ustvari, sve me podsjeća na dane kada smo, ne samo u Sarajevu, bili šokirani tvrdnjama da Djed Mraz našeg lijepog djetinjstva ne pripada ovom tlu i da je podmetnut naivnim narodima današnjeg regiona od strane mrskih crvenih, pod kojima nismo imali slobode ni vjeroispovjesti. Bilo je tada hrabrost odlučiti se obući crveno ruho simpatičnog starčeka i ponavljati ono duboko –  HOHOHO...

Dakle, uskoro imam šansu da osjetim nelagodu koja je, možda, prožimala mog druga Mladena Jeličića Troku, najboljeg  Djeda Mraza u povijesti glavnog grada zemlje kojoj prijete da će nestati. Troka je sa fanatičnom odvažnošću obilazio sve sarajevske ratne bolnice i skloništa dok su sjevali minobacači i zujali snajperi. I niko od ondašnjih vođa pučkih plemena nije se, srećom, sjetio, ili usudio tvrditi da je Djed Mraz prokletstvo komunista.  

Nesretni mališani bez nogu, ruku, bar, su na trenutak, zahvaljujući nenadmašnom Troki, mogli imati osmijeh na licu i opet postati djeca, a ne nedužni bogalji ključale balkanske mržnje.

Ali, redanje godina mira i razočarenja začinjeno je direktivama iz kabineta najvećih sinova svojih naroda kojima se mijenjala kompletna istorija. Netaknut nije ostao ni svijet najmladjih. Od kolijevke pa do groba treba napraviti žestokog nacionalistu svoga! A to se ne može, jelde, zajedničkim Djeda Mrazom?

...Ma, pričao ja, ne pričao, bome su i mene te vođe dobro promijenile. Umjesto da se koncentriram na biti ili ne biti Zwarte Piet, iz nizozemske ravnice odlutao sam do brdovitih nam novih zemalja dojučerašnjeg zajedničkog prostora. Da li me to podsvijest, instikt, koji su me spasili u godinama najtežim, upozoravaju na ponovni oprez?

Jer i ovdje su počeli da diraju u dječija sanjanja i maštanja. Nisu se okomili na Sinter Klaasa (holandsku varijantu našeg narodnog običaja Svetog Nikole), nego na njegove pomoćnike, nedužne, simpatične Zwarte Pietove. Nema tog stanovnika ove zemlje koji, bar, jednom u životu nije bio Crni Pero. Ja sam se, kako sam već ponosno rekao, farbao nekoliko puta. Bio sam razigrani, nezgrapni Balkanac u uzavrelom buketu ovdašnje dječije radosti što zahvata cijelo društvo tokom jedanaestog i početkom dvanaestoga mjeseca u godini.

Sinter Klaas tada neumorno obilazi sve veće gradove brodovima, kočijama, automobilima, na konjima. Dok ga nespretno, uz salve smijeha prisutnih znatiželjnika, prate garavi pomoćnici. Sint-fešte, kako ih zovu, i ne bi bile to što jesu da nije tih nespretnjakovića koji isijavaju toplinu jednog Čarlija Čaplina i njegovih nezaboravnih gegova.

Ipak, malo pomalo pa kao ćirilica i latinica na bh. putokazima, koje do jučer mnogi nisu ni primjećivali, i u Nizozemskoj neke počinju paliti ti nesretni Pietovi i njihova crna, vještačka put. Sve glasnije se pitaju zašto moraju biti tamnoputi, zašto izazivaju podsmijehe, dobacivanja publike. Da li samo zbog crne kože ili zbog podsjećanja na ne baš tako davnu prošlost?

Ako još niste skužili o čemu je riječ, da vam pomognem. Ti neki Zwarte Pietove povezuju sa kolonijalnim osvajanjima po kojima je ova kraljevina bila poznata u proteklim stoljećima. Leteći Holandezi jedrili su od Afrike do Amerike i raznih europskih zemalja noseći u potpalubama svojih moćnih brodova na hiljade porobljenih žitelja vrelog kontinenta. Holandija je tako aktivno ispisivala najsramnije stranice historije naše civilizacije.

Protivnici Zwarte Pietova su, najčešće, potomci tih robova koji su, uglavnom, iz nekadašnjih nizozemskih južnoameričkih kolonija, raznim životnim putevima, stigli na obale kraljevske zemlje. Generacijama su već tu i stotinama godina su u kolonama koje uživaju uz Sinter Klaasa i vragolijama Zwarte Pietova. Do prije kojeg novembra i decembra niko se nije ni pitao zasto su Pietovi tako crni? Ali, kada se zakotrlja, onda se mora reagirati na vrijeme, a ne kao sada u Sarajevu, gdje tekliči svjetskih vođa žele na brzinu da srede nekakve nove izborne zakone.

Opet nam svijet, kada smo ovako blesavi, priprema vruću kašu. Kod nas je sve ono što se događa u zdanjima stranih ambasadora na sarajevskoj Skenderiji teška politika, a ovdje ne daju da se iskra nezadovoljstva razvije u plamen.

Na kraju moram priznati da sam se i sam pitao zbog čega su Zwarte Pietovi tako crni, ako dolaze iz Španije, kako se to u prigodnim pjesmama, koje prate svetkovinu, kaže? Neki su mi objašnjavali da je to zbog toga što puzeći kroz dimnjake djeci donose poklone.

OK, ali kako onda buduće naraštaje uvjeravati da ih Pietovi usrećuju darovima provlačeći se do njihovih spavaonica kroz te dimnjake, ako umjesto crnila na licu, rukama, vratu budu imali plavu ili zelenu boju. Ko se tada može naći politički uvrijeđen novim kolorima nesretnih sluga veselog djeda?  

…Srećom da je stigla ova korona, pojačana omikronom. Pitanje je dana da li će biti igrarija crnih pitova. Ali okupljanja će sigurno biti. Sada su u modi protesti protiv COVID vakcina. Belaji oko tamne boje kože mogu sačekati neka druga, virusno i politički mirnija vremena.

A, meni ostaje da se hvalim slikama kada sam bio crn, a da nisam ni znao da će to nekome smetati. Baš kao što u nekim društvima domovine ili pojedinim čitaocima smeta što se zovem ovako kako se zovem.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook