Thebosniatimes.ba

Sama činjenica da je primjetno da su utihli režimski botovi, kao i režimski huškači u medijima koje kontrolira Stranka demokratske akcije (SDA) dovoljno govori koliko se Bakir Izetbegović prepao za sopstvenu poziciju, pa i političku sudbinu. Prvo ga je obuzeo strah da se ne nađe na američkoj „crnoj listi“ kojom je Bijela kuća zaprijetila bosanskim političarima.

Iako su sve oči javnosti uprte u Milorada Dodika, kao najozbiljnijeg kandidata za američke sankcije, ne bi smjeli biti amnestirani ni Dragan Čović, kao ni Bakir Izetbegović od istih, bar kada je u pitanju institucionalizirani lopovluk. Kao što nema razlike između njih trojice, za sve one u Evropi koji su naklonjeni demokratiji, kad je u pitanju njihova politika koju općenito nazivamo populizmom, a zapravo se radi o koruptivnom autoritarizmu s demagoškim nacionalizmom kao ideološkom nadgradnjom.

ENDEMSKE GREŠKE

Građanima je „puna kapa“ političke samovolje, netransparentnosti, korupcije, neodrživog vladanja i pomanjkanja perspektive. Ali, oni ta svoja politička raspoloženja ne mogu iskazati na izborima jer su po pravilu izbori lažirani, čega su dobro svjesni i Amerikanci koji su vladajućim strukturama izborne krađe tolerirali.

Zahvaljujući maloj grupi nezavisnih i hrabrih novinara, posebno sarajevskih, mnoge te koruptivne radnje su izišle na vidjelo, što je stvaralo neprijatnost i nervozu kod Izetbegovića. Da bi se odbranio od takvih novinara on je mobilizirao bukvalno armiju botova, pa čak i grupe stranačkih batinaša. I sve je to finansirao iz svojih stranačkih „crnih fondova“ ili poreza građana, dakle koruptivnim rabotama. Najbolji dokaz da Izetbegović kontrolira mrežu botova i stranačkih batinaša preko OSA-e jeste upravo činjenica da sve te silne mržnjehare preko noći utihnu na društvenim mrežama, bar dok panika i strah od američkih sankcija ne prođu. Tako da onaj ko traži da se u Bosni i Hercegovini isuši močvara korupcije, u biti od sebe pravi budalu. Zapošljavanje i dobivanje poslova „preko veze” ima dugu tradiciju u ovoj zemlji, a poslijeratnu povijest Stranke demokratske akcije (SDA) karakterizira beskrajan lanac skandala i koruptivnih afera kojima je kumovao, niko drugi do sam Izetbegović.

Nažalost, niti će sankcije, ma ko bi na toj famoznoj američkoj listi, niti će Izetbegovićevo smirivanje tenzija unutar bošnjačkog korpusa dati neke efekte i rezultate kojima će se raspršiti crni oblaci koji su se nadvili nad Bosnom i Hercegovinom. Skoro da su smiješni ti potezi, kako Bijele kuće koja prijeti odbijanjem izdavanjem viza za SAD nekim lopovima, tako i Centrale SDA koja je zabranila pristup svojim botovima. Ovdje se radi o endemskim greškama koje sežu do samog Daytonskog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu.

Bukvalno sve ono što je Richard Holbrooke učinio kao ustupak Srbima u toku pregovaranja za sklapanje Daytonskog sporazuma, danas se Amerikancima obija o glavu. Pred svoju smrt Holbrooke je sam izrazio kajanje za te ustupke, poput pristajanje na ime entiteta Republika Srpska. Sudbina je htjela da akterima i konstruktorima stog sporazuma danas stižu fakture, možda čak i sa „zateznim kamatama“. Kako je, na primjer, Alija Izetbegovićpregovarao o mirovnom sporazumu u vrijeme dok su mu Srbi držali „okidač na sljepoočnici“, ubijajući dnevno po pedesetak civila, tako danas njegov sin Bakir Izetbegović mora pregovarati o spašavanju države dok mu dnevno iz zemlje bježi isto tako bar pedesetak mladih ljudi.

SRBI KAO TALIBANI

Kao što Bakir Izetbegović nije ništa naučio od očevih lekcija, koje je volio dijeliti svom narodu, poput one da mu je Jaser Arafat savjetovao da čuva narod, tako ni američke diplomate nisu ništa naučili iz Holbrookeovih grešaka. Kako su Amerikanci dugo vjerovali da je Slobodan Milošević njihov igrač jer je kao bankar boravio u Americi, gdje je bio sklopio prijateljstvo sa Lawrence Inglbergerom, bivšim državnim sekretarom SAD, tako je Raffi Gregorian, na primjer, smatrao Dodika američkim igračem pa se s njim kumovao i podržavao ga da dođe na tron srpskog pijemonta.

Nisu samo Amerikanci imali takve krive procjene kad je srpska politika u pitanju. David Owen je tako smatrao Slobodana Miloševića socijalistom i odbijao svako sumnju da se radio o notornom nacionalisti i fašisti. Vjerovatno je slično (pogrešno) mišljenje imala Angela Merkel o Aleksandru Vučiću.

Pošto Milorad Dodik voli dodavati „so na ranu“ Amerikancima, on likuje zbog njihovog poraza u Afganistanu vjerujući da će se tako poraženi povući i iz Bosne i Hercegovine. Čak tvrdi da bi se to do sada i desilo da je Donald Trump osvojio još jedna mandat.

Pa ako je to sve tako što Dodik kaže o Amerikancima kad komparira njihovu politiku u Afganistanu sa Bosnom i Hercegovinom, onda je logična usporedba Srba sa talibanima. On, dakle, vjeruje da će Srbi poraziti Amerikance na Balkanu kao što su ih porazili bosonogi talibani. A nije tako i neće ni biti! Jer mit o pobjedi talibana je potpuno pogrešan i lažan.

U Afganistanu su Amerikanci porazili sami sebe. To bi se u najgorem scenariju moglo desiti i u Bosni i Hercegovini ukoliko ne nauče dosadašnje lekcije kako o srpskoj tako i bošnjačkoj politici. A to znači da spoznaju da im je isto tako velika greška što podržavaju Bakira Izetbegovića kao što su podržavali i Milorada Dodika!

(TBT/DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook