Gost 27. Sarajevo Film Festivala bio je reditelj Želimir Žilnik, autor brojnih igranih i dokumentarnih filmova, jedan od začetnika žanra doku-drama. U Sarajevo je doputovao kako bi prisustvovao projekciji filma  "ŽŽŽ" ("Žurnal o Želimiru Žilniku") reditelja Janka Baljka, koji je zabilježio svjetsku premijeru u zvaničnoj selekciji Takmičarskog programa - dokumentarni film SFF-a.

Film je sniman više od tri godine kao "road movie" dokumentarac kroz više od 50 godina dugu filmografiju Želimira Žilnika, ali i kao putovanje kroz istoriju Jugoslavije.

U filmu Janka Baljka kroz priču o Žilniku i njegovom stvaralaštvu također se prati i pronalazak davno cenzurisanog i zabranjenog filma "Sloboda ili strip" koji je prije 50 godina cenzura zaplijenila a koji je nedavno slučajno pronađen.

Film "ŽŽŽ" ("Žurnal o Želimiru Žilniku") gledaoca vraća na mjesta radnje gdje je nekad prije i 50, 40 godina snimao filmove, također tu su i susreti s akterima filmova.

Govoreći o poziciji nekoga ko je u ovom slučaju tema filma a ne onaj ko je iza kamere, Žilnik u intervjuu za Fenu kaže da su autori dokumentaraca i igranih filmova često predmet neke opservacije.

- Ako mene pitate kako ja reagujem kad sebe vidim, ja imam samo jednu pomisao - nadam se da će neki od ovih ljudi koji su gledali intervjuee, razgovore poželjeti da vide neke od mojih filmova. Zašto? Jer ono što ja hoću da kažem ja ne kažem u filmovima o meni nego kažem u filmovima koje pravim - istaknuo je on.

Žilnik, koji je decenijama snimao niskobudžetne filmove, uspijevao je da ostane angažovan i da pravi filmove koji su bili kritika, ogledalo postojećih sistema, te su ga nerijetko nazivali kritičarem sistema.

Govoreći o tome, Želimir Žilnik smatra da je njegov angažman primijetan i iz filmova koje je radio, i prije tih kvalifikacija i kasnije.

- Ja na to nisam obraćao pažnju, iz razloga što je mene interesovalo da filmom obuhvatim neke sudbine i neki segment stvarnosti sa kojom sam se ja sreo. A ne koji sam ja izmišljao - podvukao je, dodavši da ga je to što vidi podsticalo da napravi scenarije, a oni su pravljeni na bazi podataka i faktografije.

Žilnik ističe da je riječ o "filmovima inspirisanim istinitim događajima".

- Kad govorite o jednom sistemu ili ideologiji uvijek imate na umu ono što svi već znamo iz osnovne škole. To da je država i hijerhija u državi - da je to jedan sistem nasilja. U klasnim društvima je bio taj sistem nasilja da se otima da bi nastajala manjina koja živi u izobilju. A onda vidimo u ovim sistemima koji su pokušali da se predstave kao bezklasni sistemi i u njima je taj mehanizam također radio. I mi smo taj mehanizam na neki način otkrivali - mišljenja je Žilnik.

On pojašnjava da su, kad je riječ o studentskim demonstracijama 68 godine, političari davali različita tumačenja, kao da su studenti bili protiv privredne reforme ili nešto drugo. A činjenica je, kako je kazao Žilnik, da je birokratska hijerarhija počela da se ponaša kao buržoaska.

- Tako su i studenti za glavnu parolu stavili u nekoliko riječi "Dole crvena buržoazija", ustvrdio je Žilnik istakavši da je značajno da u dokumentarnim filmovima o tom događaju nije preskočena istina, nego je rečena ta jedna istina.

Komentarišući svoju izjavu da je dokumentarni film to svjedočanstvo koje je najmanje podložno reinterpretiranjima po volji vladajućih politika nego što je to slučaj s pisanjem istorije novinarskim tekstovima, memoarima Žilnik smatra da se može vidjeti iz publicistike, novina, istorijskih knjiga, udžbenika kako su u kontinuitetu postojala razna falsifikovanja i interpretacije istorije.

- Ono što vidimo u dokumentarnim filmovima od prvog momenta kada su oni nastajali do dana današnjeg, to je da jednostavno neka politička ruka, olovka ili telefonski razgovor ne mogu da ih pobijede - istakao je Žilnik.

On je mišljenja da se sistemi mijenjaju i njihove interpretacije, a da dokumentarni filmovi ostaju.

- Uzmite dokumente o temi svjetskih ratova, oni su jednostavno preciznije zabilježena činjenica života, tog užasa i tragedije nego što se opisuje u pojedinim knjigama - podvukao je Žilnik.

Govoreći o tome da li će od pronađenih materijala za film "Sloboda ili strip" koji su oduzeti još 1972. godine završiti taj film kao svoje 60. ostvarenje, Žilnik kaže da to ne može da potvrdi jer i ne zavisi od njega. Osim toga, kazao je da ni materijal nije kompletan, a i glavni glumci su umrli.

- Šanse su male. Ali neka rekonstrukcija bi možda nekad mogla da nastane ako bi uspjeli na bazi koncepta i scenarija da nađemo producenta. Za šta je također šansa veoma mala - zaključio je u intervjuu za Fenu Želimir Žilnik.

Želimir Žilnik rođen je u Nišu 1942., a od početka profesionalnog rada na filmu bio je okrenut suvremenim temama, koje uključuju društvenu, političku i ekonomsku kritiku svakodnevice ("Žurnal o omladini na selu, zimi" (1967), "Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana ničemo ko zelena trava" (1968), "Nezaposleni ljudi" (1968), "Lipanjska gibanja"(1969), "Crni film" (1971), "Ustanak u Jasku" (1973) i drugi.

Studentske demonstracije 1968. godine i veliki potres iste godine, poslije okupacije Čehoslovačke, tema su i Žilnikovog prvog igranog filma "Rani radovi" (1969) nagrađenog Zlatnim medvjedom na Berlinskom filmskom festivalu, kao i sa četiri nagrade u Puli te godine.

Nakon problema s cenzurom u Jugoslaviji, te zaustavljanja rada na narednom igranom filmu "Sloboda ili strip" (1972), Žilnik sredinu sedamdesetih godina provodi u Nemačkoj, radeći nezavisne filmove - sedam dokumentaraca i igrani film "Raj". Ti su filmovi među prvima tretirali temu gastarbajtera u Njemačkoj, te se i danas pokazuju na retrospektivama i simpozijumima. Po povratku u zemlju, od kraja sedamdesetih režira seriju televizijskih filmova i doku-drama, za Televiziju Beograd i TV Novi Sad. U saradnji televizije i filmskih radnih zajednica nastaje i nekoliko igranih filmova, sredinom osamdesetih: "Druga generacija" (1983), "Lijepe žene prolaze kroz grad" (1985) i "Tako se kalio čelik" (1988) - koji u fokusu imaju nagovještaj političkih i socijalnih promjena, kao i nadolazećih tenzija u zemlji. Tokom devedesetih, u nezavisnim filmskim i medijskim produkcijama realizuje niz igranih i dokumentarnih filmova: ("Tito po drugi put među Srbima" (1994), "Marble Ass" (1995), "Do jaja" (1967), "Kud plovi ovaj brod" (1998) i dr.). Filmovi su dobili najznačajnije nagrade na domaćim festivalima.
 

(FENA/md)