Prije nekoliko dana promovirano je djelo "Zajednička molitva" Josipa Pejakovića. Djelo je izuzetno angažirano u našoj stvarnosti i kao takvo zaslužuje posebnu pažnju.

Jedan od promotora bio je akademik Esad Duraković iz čijeg obraćanja auditoriju donosimo jedan dio, u uvjerenju da je vrijedno medijske pažnje.

Piše: Esad Duraković

… Promocija Pejakovićeva djela Zajednička molitva nije jedna od uobičajenih i relativno učestalih promocija. Ona je nešto posebno.

Upravo se promovira djelo Pejakovićeva prezrelog iskustva, njegova već odavno stasalog kosmopolitizma kojim Bosna može biti doista i naročito dična u povijesnom iskustvu svoje nerazmrsive multikulturalnosti kao neprikosnovenog božanskog i humanističkog iskustva i imperativa.

Poenta je u tome – zapravo je naročita vrijednost ovoga djela u tome – što se ono javlja, danas i ovdje, u vrijeme posvemašnje moralne krize, devastacije temeljnih etičkih vrijednosti, surovih zloupotreba religija, u doba demonije politike koja čitavim društvima duše razara i jedne protiv drugih usmjerava. Doba kada se promovira Pejakovićevo djelo jest doba u kome je izvršena etički i vjernički dramatična inverzija a to je politizacija vjere i sakralizacija politike.

Međutim, vjere su izvorno drukčije: one izvorno sve brinu o bratstvu božanskih duša, postavljajući to bratstvo kao čin bogosluženja ili ibādeta.

Pejakovićevo djelo koje je upravo pred nama, i koje trajno ostaje u nama, razumijevam i osjećam kao snažnu himnu čudesnoj i božanskoj sposobnosti Duše da dosegne autentičnu, nekrivotvorenu vjeru a tim činom ona postaje istinski uzvišena, toliko da i sāmī Bog poseže za njom kao zakletvom koja glasi: I tako Mi Duše koja samu sebe prekorijeva. Suština je u tome što Duša jest i biva u ovakvome stanju, u ovome svom statusu, samo onda ako je u vjeri bratska svim drugim istinski vjerujućim, ili vjerničkim dušama, jer nezamislivo je i neprimjereno da neka vjernička Duša bude netrpeljiva prema drugoj Duši samo zato što „pripada“ nekoj navodno drugoj vjeri. Tu je ona strahotna i sudbinski važna tačka na kojoj Sotona vreba i okreće ljude jedne protiv drugih – na temelju njihova vjerovanja. Tu su se začinjale najteže povijesne nesreće svekolikog ljudskog roda. Na tome mjestu krivotvorila se i još uvijek počesto se krivotvori Vjera.

Pejakovićev etički gromovit tekst ukazuje upravo na to: isposnici, sveci, sufijski šejhovi – oni najznamenitiji – otisnuli su se na samotnički put spoznaje i vjerovanja, usrećeni svojim individualnim vjerničkim pregnućima i podvizima, pa ako su ičije duše dostojne Božije zakletve – koja je po sebi najveće priznanje i nagrada – onda su je dostojne takve Duše.

Dok slušam i doživljavam Pejakovićevo djelo, u njemu vidim izvrsnu sintezu muzike, vokalnih glasova i etički autoritativna, mudrosnoga teksta Pejakovićeva pa shvaćam ovo njegovo djelo kao vapaj upućen našem dehumanizirajućem svijetu da se vrati iskonu vjere, zajedništvu i ljubavi, ili ljubavi u zajedništvu, jer samo tako naša mila Duša biva uzbudljivo, neizrecivo bliska uzvišenom Bogu.

Živio sam s Pejakovićevim djelom u nastajanju i nadao sam se da ću prisustvovati njegovom javnom promoviranju. 

U jednome svome lirskom zapisu zabilježio sam nešto što mogu primijeniti na ovu situaciju:

… Ja znam – osjećam pouzdano – da u ovome času naše duše besjede, susreću se u neizrecivoj mehkoći i toplini, ozarene, jer duše imaju svoje puteve za čudesne podvige nepoznate fizičkim moćima naših tijela…

(DEPO PORTAL/dg)