U IZDANJU IZDAVAČKE KUĆE 'KULT B'

Intelektualac nema pravo na šutnju: 'Dostojanstvo govora i govor dostojanstva' - nova knjiga Esada Durakovića

Kultura12.07.21, 13:07h

Intelektualac nema pravo na šutnju: 'Dostojanstvo govora i govor dostojanstva' - nova knjiga Esada Durakovića
Upravo je objavljena knjiga "Dostojanstvo govora i govor dostojanstva" autora Esada Durakovića. Izdavač je KULT-B (biblioteka Documentum), vlasnika Mustafe Kapidžića. Ovaj izdavač prepoznatljiv je po tome što pažljivo bira autore, odnosno rukopise, i što nije motiviran komercijalnim razlozima. Stoga autor Esad Duraković ističe da je svojevrsna privilegija objaviti knjigu kod ovoga izdavača

 


 


Knjiga "Dostojanstvo govora i govor dostojanstva", autora Esada Durakovića, je izbor kolumni objavljivanih u elektronskim i printanim medijima tokom posljednjih nekoliko godina.


U Uvodu svoje nove knjige autor ističe uvjerenje i potrebu da javno govori o teškome vremenu u kome živimo. Između ostaloga, on naglašava:

 

dostojanstvo-govora-2

"Intelektualac zaista jest intelektualac, u punom pozitivitetu toga pojma, ako je društveno odgovoran i angažiran: on naprosto nema pravo da se konformistički povuče isključivo u svoj naučnoistraživački, nastavnički rad, ili u neku drugu vrstu „atara“. Nažalost, ipak su šutnja i konformizam odlika ogromne većine članova akademske zajednice u BiH, ali ne samo u njoj, pa je svekoliki naš svijet prepušten demoniji politike, tzv. političkim liderima koji očigledno vode svijet globalno u pogrešnom smjeru, dramatično ga dehumaniziraju gotovo bez ikakva otpora upravo onih koji bi morali misliti i djelovati u interesu etičnosti, humaniziranja našega svijeta, a to su u prvom redu članovi akademske zajednice i sveštenstvo (ne samo oni, naravno).


Zanimljivo je da su neetični politički lideri općenito – u tijesnoj sprezi s onima koji su profit pretvorili u božanstvo – spremi da sve žrtvuju na oltar tome božanstvu, te da su utoliko agresivniji u svojoj nehumanosti ukoliko je akademska zajednica, ili oni što bi se trebali zvati intelektualcima, dublje potonula u šutnju, u apatiju, u kukavičluk konformizma. To je otišlo tako daleko da smo više zagubili pravi smisao i puno značenje pojma intelektualac: rijetko ćete danas uvidjeti da se pravi razlika između intelektualca i obrazovana čovjeka, učenjaka čak. Većina akademika nisu intelektualci iako su učeni i obrazovani. Oni su u kuli od slonove kosti, u svojoj nauci, nezainteresirani za svakodnevicu svoga društva iako im je jasno da je tome društvu sudbinski dragocjena intervencija upravo osviještene akademske zajednice. Intelektualac je nepodmitljiv i nepotkupljiv, apsolutno čvrst i nepopustljiv korektiv društva u kome živi.

 

Intelektualac zaista jest intelektualac, u punom pozitivitetu toga pojma, ako je društveno odgovoran i angažiran: on naprosto nema pravo da se konformistički povuče isključivo u svoj naučnoistraživački, nastavnički rad, ili u neku drugu vrstu „atara“


Istovremeno, nijedna nauka, i nijedno znanje, ne vrijede ukoliko nisu etički oplemenjeni.


Imajući punu svijest o ovome složenom i životno važnom problemu, kao odnosu naučnīkā, intelektualaca prema njihovome društvu, nastojim tokom cijeloga svoga vijeka kritički pisati o problemima, o pojavama, o procesima u svome društvu i u svijetu općenito. Nikada se ne posvećujem personalnostima nego pojavama, procesima, problemima. Ako nekada moram spomenuti neko ime, onda je to samo ime kao nosioca neke pojave, i nikada ne nastojim povrijediti oponenta. Naprotiv.


Čini mi se – ako je dopušteno da govorim o svome opusu – da sam napisao podosta ovakvih tekstova kakve nudim u ovoj knjizi – dakle, onih radova koji ne pripadaju mome osnovnom zanimanju: naučnoistraživačkom i nastavničkom. Često mi govore da to činim uzalud, da „ne pije vode“ i sl., ali moj odgovor je upravo u skladu s onim što sam maločas kazao o intelektualcima. Neće biti da nema nikakve fajde od ovoga što pišemo i govorimo, jer – u najmanju ruku, to je apsolutno nužan uslov da živim u skladu s vlastitim bićem. Inače bih prezreo samoga sebe, a to je teža sudbina od one koju intelektualac rizikuje kada javno kritizira nosioce vlasti i negativnih društvenih pojava.

 

Često mi govore da to činim uzalud, da „ne pije vode“ i sl., ali moj odgovor je upravo u skladu s onim što sam maločas kazao o intelektualcima. Neće biti da nema nikakve fajde od ovoga što pišemo i govorimo, jer – u najmanju ruku, to je apsolutno nužan uslov da živim u skladu s vlastitim bićem


U antičkoj Grčkoj bijaše poznata parezija: unutarnja prinuda učenih ljudi/filozofa da javno kritiziraju negativne pojave u svome društvu, da govore istinu znajući da se time izlažu velikim rizicima. Tako i danas: istinski intelektualac ne pristaje na kompromise ni po koju cijenu ukoliko su ugrožene Istina, Pravda i Vrlina. Otuda je i naslov ove knjige: DOSTOJANSTVO GOVORA, jer u ovo doba „intelektualnog konformizma“ javna riječ je izuzetan izraz dostojanstva, a s druge strane – ne smije se vrijeđati oponente jer javna riječ mora biti i GOVOR DOSTOJANSTVA: uvredama i bilo kojim vrstama unižavanja govornik/autor poništava dostojanstvo svoje riječi, dostojanstvo vlastitoga bića.


U tekstovima ove vrste procesualnost smatram vrlo važnom. To su svjedočenja o jednome vremenu, ili o različitim vremenima koja se, naravno, mijenjaju pa se time određuju i sami tekstovi. Uostalom, poznato je da je svaki tekst određen odgovor/reakcija na izvjesni kontekst. U vezi s tom neumitnom činjenicom, želim ponuditi čitaocu barem dvije napomene prije čitanja ove knjige.


Prvo, na početku svakog teksta naveo sam datum njegova nastanka, odnosno vrijeme ulaska teksta u ono što se zove „javni prostor“. Takvo pozicioniranje datuma nije slučajno. Njime želim naglasiti procesualnost koju sam spomenuo, odnosno aktualizaciju teksta u određenom vremenu, ili kontekstu. Svaki tekst valja, dakle, čitati imajući u vidu određeni kontekst. U vezi s tim, treba reći kako je bilo nužno da tekstove poredam hronološki: najbolje se na taj način uočava njihova kontekstualizacija i intertekstualnost. Postojala je i druga mogućnost – da tekstove poredam, recimo, po nekim tematskim grupama, ali bih tada napustio ovo važno načelo „vremenitosti“ tekstova.

 

Nemamo pravo na šutnju pred devijantnostima svoga vremena jer time se odričemo vlastitoga dostojanstva i prava na kreiranje dobre budućnosti. Djelujući kao intelektualac, polažem puno pravo na prigovor Stvarnosti koju živim


Drugo, neminovno je da se u nekim tekstovima ponavljaju određene stvari: stavovi, kritike i sl. Nije to posljedica autorova nemara nego je ta vrsta „ponovljivosti“ opet rezultat sila konteksta u kome je tekst publiciran, a koje su zahtijevale takva autorska „ponavljanja“ u datim situacijama. Uostalom, glavne „protagoniste“ naše stvarnosti – one koje neopravdano nazivamo liderima ili političkim elitama – treba češće upozoravati na neke iste probleme, njihove postupke i sl.


Ovi tekstovi su, naprosto, jedna vrsta svjedočenja o autorovom vremenu.
Nemamo pravo na šutnju pred devijantnostima svoga vremena jer time se odričemo vlastitoga dostojanstva i prava na kreiranje dobre budućnosti.
Djelujući kao intelektualac, polažem puno pravo na prigovor Stvarnosti koju živim."

 

(DEPO PORTAL/ad)