Novinar 'Jutarnjeg lista' u Srebrenici

'Dođe mi nekad da zviznem, da pobudalim... Ovdje se k‘o malo smirim, a ne mogu da se isplačem kod kuće...‘

Nedjeljni magazin04.07.21, 17:13h

'Dođe mi nekad da zviznem, da pobudalim... Ovdje se k‘o malo smirim, a ne mogu da se isplačem kod kuće...‘
Uoči 11. jula, godišnjice genocida u Srebrenici, ekipa Jutarnjeg lista boravila je u Potočarima i načinila ovu potresnu reportažu...

 

 


Izvor: Jutarnji.hr
Piše: Ivo Lučić

 


U očekivanju Dana sjećanja na genocid u Srebrenici, Ramiza Omerović (1966) je sjedila pod krovom Musale Memorijalnog centra u Potočarima i molila za svoje srodnike koji su svi osim majke nestali u genocidu 1995. godine.


Bilo je jutro, vrhunac netom prošlog temperaturnog maksimuma, i pod nadstrešnicom molitvenog prostora, gdje je Ramiza bila jedina osoba, mogao se uzeti još koji trenutak svježine. Na osunčanom dijelu Memorijalnog centra kroz zrak je treperilo tisuće nadgrobnih spomenika.


„Dođem ovdje, da se isplačem. Posjedim. Zemlja neće da progovori. Šta ćeš?“ objašnjava Ramiza i nastavlja gledajući preda se: „Dođe mi nekad da zviznem, da pobudalim. Ovdje se ko malo smirim. A ne mogu da se isplačem kod kuće“.


Jedva primjetno je podizala rezignirani glas kako bi se nosila s bukom vozila koja polaze cestom od Bratunca do Srebrenice, s druge strane drvoreda, te brusilicama i građevinskima strojevi koji pripremaju Centar za obilježavanja 26. Dana sjećanja na genocid u Srebrenici.


Kad malo prestane, začuje se žubor vode u fontani pred Musalom i Ramiza opet spusti glas: „Ne mogu često ni da dođem. Ne mere srce da podnese“.


Natkrivena Musala je mali dio kruga koji opisuje središnje mjesto Memorijalnog centra, a ostatak kruga čini Zid sjećanja, mramorne ploče s popisima 8372 ubijena i nestala među kojima gotovo 700 malodobnih žrtava.


„Ma svakog nemam, nikog nemam“


Ramiza je već obišla grobove svoje čeljadi i došla pod Musalu malo posjediti. Još je rano i svega nekoliko posjetitelja u pravilnoj geometrijskoj strukturi grobova goneta mjesto svojih stradalnika.


„Ne mogu da ga nađem, nisam bila kad se kopo pretprošle godine“, pomalo tjeskobno odgovara kao za sebe Medoja Tursunović (1955) rodom iz obližnje Sućeske, koja sa suprugom i djecom živi u Americi. Traži Kadriju Musića. „Bio mi je sestrić“. Kadrija je imao 24 godine, pronađen je u šest odvojenih grobnica i pokopan na Dan sjećanja 2018. godine.


„Nemam sine tri sestrića dva bratića, brata, oca… Ma svakog nemam, nikog nemam. Sve mi je otišlo“, govori kroz plač Sućešćanka koja je mir s obitelji bila prisiljena potražiti u Iowi. „Brata nisam našla i nikad ga neću ni nać“, govorila je udaljavajući se glave sagnute na visinu nadgrobnih spomenika.


Redžo Korkutović (1965) s prijateljem Abdulahom Goletićem (1953) iz Živinica došao je posjetiti grob oca, Bege Korkutovića (1928).


„Imo 64 godine. Bio je kod Unprofora, u Akumulatorici. Pokupilo ih, negdje su ih poskidali, pobili, pokopali, onda prebacivali u te sekundane grobnice. Pronađen je u Zvorniku. I nije kompletan skelet“, kaže Redžo i dodaje: „Tužno je. Starca nekoga nać pa ga skinut s autobusa i strijeljat“.


Ispod breze na uzvisini, pod državnom zastavom presušila fontana. Mravi nekud jurcaju brezinom korom. Ružičasti cvjetovi slaka okitili više humaka. Čovjek u svemu traži neko značenje i postavlja velika pitanja. Oni koji imaju ovdje kosti srodnika – barem dio kostiju – imaju druge misli.


Od svih Halilovića, 'samo jedan prešo'


Godišnjica sjećanja na genocid, 11. srpnja, koju je Europski parlament i proglasio 2009. Danom sjećanja, za mnoge ožalošćene je prilika da pokopaju svoje mrtve. Ove godine će biti pokopani posmrtni ostaci 19 osoba. Često se radi samo o dijelu zemnih ostataka. Prema službenim izvorima, tijela pokopana u Memorijalnom centru, pronađena su u 76 masovnih grobnica, od kojih je samo sedam „primarnih“. Ostale su grobnice u koja su premještana tijela Srebreničana kako bi se zametnuo trag zločina.


Ramiza će ove godine sahraniti desno stopalo i dio lijeve ruku svog najmlađeg brata. Poznali su ih po čarapama i trenerki u kojoj je otišao. Zapravo, Ramiza, kao i sve žene, zbog vjerskih pravila ne može sudjelovati na pokopima. „Ne mogu ja da dođem kad su đenaze. U mene ide omladina, djeca. Ja dođem ovako, u dva u tri mjeseca“.


U genocidu je izgubila oca Osmana (1933) i sva četiri brata: Salku (1957), Osmana (1958), Mevludina (1962) i Salema (1975). „U mene nema niko! Sve je to stradalo. Snahe dvije isto poginule. Četiri bratića su zapalili u kućama u Podgaju, u Sućeski“.


„A đe su mi bila četiri amidže, imali su po dva i po tri sina. Jadan imo jednog sina“, otvrdlim glasom nabraja Ramiza i povezuje ljubičastu maramu. Od svih Halilovića iz Sućeske zapadno od Srebrenice „samo je jedan prešo“.


„Sve je to iz Srebrenice krenulo živo, samo je od jednog amidže sin pogino prije pada Srebrenice – a niko nije prešo“, nastavlja Ramiza i objašnjava da je ona „ostala“ jer je udata u bratunačku općinu.


Nastavak reportaže čitajte ovdje.

 

(DEPO PORTAL/ad)

 

(DEPO PORTAL/ad)

 

 



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!