ZORAN BIBANOVIĆ/ zeleno srce Nacionalnog parka Una

Svaki iole uljudni građanina BiH mora ovaj grad da posjeti bar jednom u životu: (Ne)poznata priča o Kulen Vakufu...


12.06.21, 22:39h

 

Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

 

Na lijevoj strani Une, iznad Kulen Vakufa, uzdiže se veoma strmo brdo sa starim  gradom Ostrovicom. Prema nalazima Vejsila Ćurčića na mjestu današnjeg grada Ostrovice nalazila se manja prahistorijska utvrda, kojoj se tragovi mogu i danas zapaziti. Srednjovijekovna utvrda je izgrađena u XV stoljeću, a Osmanlije je osvajaju 1523. godine. Ispod grada Ostrovice iz više vrela izvire rijeka Ostrovica, bogata vodom i ribom, koja se nakon toka od oko 500 metara ulijeva kao lijeva pritoka Une. Očuvani ostaci Starog grada Ostrovica su danas nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.


Nasuprot Ostrovici, na desnoj strani Une iznad samog Kulen Vakufa, nalazi se strmo brdo Havala, na kome postoje ostaci istoimene utvrde. Osmanlije su grad Havalu izgradili u prvoj polovini XVIII stoljeća. Unutar grada nalazilo se nekoliko kuća i odžaci havalskih dizdara.


Grad Orašac nalazi se na 11 km nizvodno od Kulen Vakufa na jednom oštrom brdu, koje se zove Grad. Najstariji dio ovog grada je okrugla kula. Ona je iz srednjeg vijeka. Prostorni koncept romaničkog utvrđenog grada Orašca odgovara najstarijim gradovima Pounja čiji je predstavnik stari grad Sokolac jugoistočno od Bihaća. Osmanlije su utvrdu znatno dogradili, tako da je grad dobio današnji izgled. U Pounju narod vjeruje da je Orašac postojbina epskog junaka iz muslimanske narodne pjesme Budaline Taleta. (Husref Redžić, Srednjovijekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, 2009.). Iz Orašca vodi djelimično asfaltiran put (cca 12 km) do granice sa Hrvatskom i spektakularnih Štrbačkih bukova.

 

orosac-ostaci-grada
Očuvani ostaci starog grada Orašac


Srednjovijekovni grad Čovka se nalazi oko 5 km sjeverno od Kulen Vakufa na desnoj strani ceste koja se vijugajući naglo uzdiže iz Kulen Vakufa na prkošku visoravan. Tu se nalaze ostaci kule Čovka, koja je izgrađena u vremenu Osmanlija, a tu je bio i odžak feudalne porodice Kulenovića, s pridjevkom Čovke. Čovka je danas na žalost nedostupna za obilazak.  


Produživši još koji kilometar od Čovke prema Vrtoču, kod prvog zaseoka sela Prkosi, na lijevoj strani blizu ceste, nalaze se dosta dobro očuvani ostaci kule nekadašnjeg kapetana ostrovičke kapetanije Mehmeda Kulenovića. Osnova joj je kvadrat, čije su stranice duge po 15 koraka, a visoka je oko 20 metara, sa 4 boja, tako da je kula imala kuboidni oblik. Zidovi su joj debeli do pola metra, sa znatnim oštećenjima na njihovim gornjim dijelovima do potkrovlja. Uglovi na otvorima su od tesanog kamena, dok je ostalo zidano od krečnjaka sa malterom. Na svakom zidu ima po 6 prozora, na kojima su morali postojati gvozdeni kapci, ali se tragovi tim kapcima danas ne raspoznaju. Kula je bila “šćemerena i kubleisana”, (zidana kamenom i sagrađena na svod) tako da joj vatra i voda nisu mogle naškoditi. U kulu se ulazilo sa sjeverne strane, iz dvorišta, samo na jedna dosta mala vrata. Kula je služila isključivo za administraciju kapetanije, ali je, s obzirom na mali promjer vrata i prozora, kao i na postojanje većeg broja puškarnica bila podešena i za odbranu. Na kuli se nalazio top, kojim bi kapetan pozivao posadu - Hamdija Kreševljaković, “Kulen Vakuf”, Islamska dionička štamparija, Sarajevo 1935.

 

kula-kulin-kapetana-foto-z-b
Ostaci kule Kulin kapetana na visoravni Prkosi iznad Kulen Vakufa (foto Z.B.)


Pored same kule postojalo je oko 100 koračaja dugo dvorište, koje je opasano dosta očuvanim visokim zidovima, čiji se jedan kraj i danas oslanja na sami ćošak kule. U blizini dvorišta nalazila se štala, u koju se moglo svezati 100 konja a do nje zgrada u kojoj je stanovala posada. S desne strane dvorišta, ravnajući se prema ulazu u njega, postojao je ahar sa 70 soba i divanhanom, a s lijeve odžak u kome je stanovao kapetan s porodicom. Kula Kulin kapetana je takođe nedostupna za obilazak. Postoje sve pretpostavke za upis kule Kulin kapetana na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.


Smrt Kulin kapetana je opjevao narodni pjevač Filip Višnjić (Zbornik u slavu Filipa Višnjića i narodne pesme, Drugo izdanje, Beograd 1936, str. 59.-60.). Pored njegovog kabura (groba) u Janji kraj Bijeljine, podignuta je džamija. Na nišanu (spomeniku) latinicom piše: “Kulin kapetan Kulenović, Mehmedbeg, zapovjednik bosanske konjice, poginuo na Mišaru 13. augusta, 1806. godine”. Na žalost obnova džamije i groba, kao i obnova većine džamija i spomenika kulture uništenih u toku posljednjeg agresivnog rata, nije bila u skladu sa vraćanjem uništenog dobra u stanje u kojem je bilo prije, u istom obliku, u istim dimenzijama i od istog ili istovrsnog materijala kao što je bilo prije rušenja. Time je zauvijek izgubljena mogućnost upisa groba Kulin kapetana, kao i mnogih drugih spomenika kulture, na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

 
ostaci-begoce-kuce-foto-z-b
Ostaci begove kuće na martinbrodskim bukovima (foto Z.B.)

 

Na 8 km od Kulen Vakufa, uz Unu stoji mjesto Rmanj (Hrmanj, Ajerman, Chermlja, Szermil, Hermanya, Herman) sa starom kulom i crkvicom koja se u pisanim dokumentima spominje 1498. godine. Crkva se veže uz suprugu Urlika II Celjskog (ubijen od strane mađara u Beogradu 1456.), koji je bio unuk Hermana II Celjskog i Katarine Kotromanić (sestre bosanskog kralja Tvrtka I), koji se oženio sa Katarinom Branković, kćerkom srpskog despota Đurađa Brankovića. Vjeruje se da je crkvu podigla Katarina Branković kao zavjet svom smrtno bolesnom sinu Hermanu III Celjskom. U Martin Brodu se nalaze veoma zanimljive formacije sige sa veoma lijepim vodopadima.

 
strbacki-buk-foto-z-b
Spektakularni Štrbački bukovi (foto Z.B.)


Formiranje današnjeg Kulen Vakufa (305 m n/v.) ispod Ostrovice počinje 1689. godine, gubitkom Like, a posebno Udbine u ratu Mletaka, Austrije i Osmanskog carstva. To je godina posljednje veće migracije bošnjačkog  stanovništva iz Udbine u ove puste krajeve. Novo naselje je, s obzirom na njegov granični položaj, locirano u blizini ostrovičkog grada. Radi osiguranja naselja, podignutog na lijevoj strani Une, prokopan je kanal s njegove južne strane. Tako je stvoren umjetni otok, na kojem se formiralo veće naselje. Da bi se neboračko stanovništvo još bolje osiguralo, podignuti su visoki i debeli, još uvijek vidljivi bedemi (porušeni u vremenu A-U Monarhije) oko cijelog naselja u vidu polukružnice sa prečnikom koji je činio isti takav bedem do Une. Uz bedeme izgrađene su tabije za slučaj odbrane: jedna na istočnoj a druga na zapadnoj strani naselja. Pored ovih tabija bila su dvoja sporedna vrata (istočna-Horića i zapadna-Ćemalovića vrata), ali su se glavne kapije za ulaz u naselje nalazile: jedna na velikom a druga na malom mostu na prokopu u sklopu džamije. Ovaj most se, u slučaju potrebe, mogao dizati.


Koliko se do sada zna, u prvom požaru, koji se desio oko 1775. godine, izgorjele su gotovo sve kuće, a u drugom, koji je izbio 16. juna iza pola noći 1903. godine, u plamenu je nestalo 96 zgrada i gotovo cijela čaršija. Una je grad često plavila i nanosila mu velike materijalne štete. Zato je u narodu rano ponikla poslovica: ” Vakuf će ili vatra sagoriti ili voda poplaviti”. Grad je više puta popravljan i iz temelja obnavljan.


Na južnoj strani grada, uz sami lijevi rukavac Une, početkom XVIII stoljeća podignuta je vrlo lijepa sultan Ahmedova džamija (Ahmed III 1703-1730) sa velikom munarom (minaret). Ispod džamije prolazila je glavna ulica, u stvari cesta, koja je preko malog mosta produžavala ka Ostrovici. I s jedne i s druge strane ove ulice, pod džamijom, bilo je 6 malih dućana, što je gradu u to vrijeme davalo jedinstven i živopisan izgled. Džamija je dva puta gorila u velikim požarima (vjerovatno 1801. i 1903.) i tri puta paljena i rušena (1917, 1941. i 1992.). Džamija se obnavila prilozima kulenvakufskih džematlija, ali je na žalost prilikom obnove izgubljena prvobitna autentičnost spomenika kulture.


Grad se prvobitno nazivao Džisrikebir, što na turskom jeziku znači „Veliki most“, a nešto prije 1791. godine, grad se počeo neslužbeno nazivati Palanka Mahmut paše Kulenovića, po imenu ranijeg kapetana ostrovičke kapetanije. Kako je Mahmut paša podigao novu džamiju u gradu i uz nju ostavio lijepu zadužbinu (vakuf), tako se već u drugoj polovini XVIII stoljeća i grad počinje nazivati Vakuf, da bi na kraju, u Mahmut-pašinu slavu, dobio svoj konačni i skraćeni naziv Kulen Vakuf.


Lord Artur Dž. Evans u knjizi Ilirska pisma (Longmans, Green and Co.,London, 1878.) Kulen Vakuf naziva centrom bosanskog begovata sa feudalnom vlastelom koja je razumijevala tadašnje globalne interese velikih sila. Iz Kulen-Vakufa je i Mustafa Hilmi eff. Omić (Omerović – Hadžiomerović). Poslije školovanja on je 1855. godine postao sarajevski muftija, a potom od 1882. do 1893. godine, prvi reis-ul-ulema za Bosnu i Hercegovinu, te dugo godina muderis Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Kao muftija izdao je veliki broj fetvi, među njima i onu o ekshumaciji grobova i izgradnji na tom mjestu „po vakuf koristonosnih zgrada“. Zalagao se za evidenciju i nadzor nad vakufima, reformu muslimanskog školstva, obrazovanje žena, savremenu interpretaciju šerijatskih propisa, te prosvjećivanje širokih masa na bosanskom jeziku. Kao rezultat tih reformi, uređene su evidencije vakufā i njihovih poslovanja, stvorile su se materijalne pretpostavke za otvaranje novih obrazovnih institucija, štampanje udžbenika i literature na bosanskom jeziku latiničnim pismom.

 
fehro-i-zoran-foto-z-b
Nezaobilazno zaustavljanje kod (našeg) Fehre u dolini Lašve (foto Z.B.)


Veliko kulturno i prirodno naslijeđe Nacionalnog parka Una, i pored napora malobrojne vrijedne uprave na čelu sa sjajnim Amarildom Mulićem, je još uvijek nedovoljno zaštićeno i djelimično dostupno za posjete. To nipošto ne smije da obeshrabri svakog iole uljudnog građanina Bosne i Hercegovine da ga posjeti barem jednom u svom životu. Najbrži povratak za Sarajevo je putem AVNOJ-a, dolinama Vrbasa i Lašve, neizbježno zaustavljanje kod našeg Fehre, ulazak na autocestu i evo nas u Sarajevu.


Za tekst su korišteni podaci iz neobjavljene knjige Esada Bibanovića, Kulen Vakuf 1941. – svjedočanstvo jednog vremena.

 

(DEPO PORTAL/ad)

 

 



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!