PAVLE PAVLOVIĆ/ KRV, ZNOJ, SUZE

Danas heroj, sutra terorista. Ili obrnuto... Jadni ovi novi klinci! Koliko će puta iznova bubati, da bi im sutra rekli – puj pike, više ne važi?!


06.06.21, 14:02h

 


 


Krenuli smo 2014. da i mi osvojim legendarnu plažu Omaha u francuskoj Normandiji. Početak naše invazije u prošlost trebao je započeti u Dunkerqueku. U mjestu povijesnog poraza Čerčila i britanskog paničnog povlačenja pred Hitlerom na početku Drugog svjetskog rata 1940.


Željeli smo tako da načinimo krug istorije od poraza do veličanstvene pobjede. I to upravo šestog juna, kada cijeli svijet slavi bitku bitaka koja je naznačila neminovan pad nacističke Njemačke.


Iz Londona su nam stigli Dragana i Vera Ungar, a iz Holandije Dragana Pavlović i ja. Nakon srdačnih pozdrava i osjećaja ponosa što ćemo krenuti stazama slavnih ratnika, oslobodilaca svijeta, pali smo na prvom istorijskom zadatku. Otkazala nam je tehnika. Uzalud smo okretali ključ. Srećom da Ameri kada su se iskrcavali u Normandiji nisu imali ovako mrtav automobil. Dakle, sjedi gdje si, ni za gdje nisi.

 

pavle-pavlovic-francuska


...U Dunkerque nema ćevapa kao u Rajvosa, pa da možeš izbjeći neke povijesno-istorijske ustanove. Zbog šeherskih miomirisa lako mi je bilo zaobići mjesto gdje su bile otisnute Principove stope ili onaj muzej hrđe, što je nekada veličao našu svijetlu, entiteski nepodijeljenu, revoluciju s crvenom petokrakom.


U ovom francuskom gradiću, na obali La Mancha, svi putevi zato vode u proljeće 1940. A, ako ti je baš stalo do učenja historije, možeš otići i do 1914. Dva svjetska rata nastupala su na ovdašnjoj pozornici, koju niko ne pali, niti ruši. Nisu Francuzi kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci.


Te muzeje sukoba, oružja i sjećanja, zapravo, izbjegavam od vojnih dana obuke u gardijskoj kasarni ondašnje JNA, u srbijanskom Valjevu. Zapalo me da budem redar u Pukovskoj sobi, gdje su bile pohranjene sve znamenitosti slavne jedinice u kojoj sam imao čast služiti. Tako mi je bar govoriom sjećam se kao danas, kapetan prve klase Mirko Godeč. Slovenac, što je poslije svake čašice viška uživao da nam naređuje uzbune, merakajući u našoj paničnoj izgubljenosti u trci sa vremenom. Jer, neprijatelj samo što nije napao...


Jednog dana morao sam sidolom glancati nekakve bakarne teške topovske čaure. Dok sam ih, u znoju lica svoga, trljao do iznemoglosti, laktom sam slučajno oborio kristalnu vazu, koju je neka ranija ponosna SMB-generacija osvojila na armijskom takmičenju.
Razbila se u hiljadu komada. Od tada, u noćnim morama, još ponekad sanjam crveno, nabreklo lice kapetana Godeča i njegovo prijeteće šištanje:


- Svi će, osim tebe, čuvati Vrhovnog komandanta!


Tako mi je propalo upoznavanje Dedinja i pjevanje, u stilu Đorđa Balaševića, da sam vidio Maršala Tita, legendu tu...


Ali, ako ćemo ići s istinom do kraja, onda, moram priznati da sam, ipak, nekoliko puta zavirio u Muzej Mlade Bosne i Muzej revolucije na Marijin Dvoru. Kod Gavrila atentatora ili teroriste bio sam u posjeti i lani zbog jednog zapadnoevropskog biznismena oko posla stoljeća. Noseći poruku visprenog jarana, što je talenat za brzu zaradu naslijedio od pokojnog oca. Stari mu je, birvaktile, šezdesetih, zarazio naš kontinent s onim hula-hopovima. Znate, onim plastičnim kolutovima što smo ih bijesno vrtili na kukovima, rukama, vratu.

 

pavle-pavlovic-francuska-3


Nema ko nije imao taj hula-hop u mojoj raji.
Posebno su izazovna bila uvijanja nekih slatkih djevojčica s tim plastikama uspomena.


... Ah, da, taj poslovni čovjek skontao je da će 2014. biti godina kada će se slaviti, zamislite slaviti, sto godina od početka Prvog svjetskog rata. Koji je, na našu veliku diku, krenuo s obala Miljacke i dospio, čak, do ovog dalekog Dunkerquea. Gdje većina iz novih generacija nikada ne bi čula za neko Sarajevo da opet nismo malo zapucali, mimo ostatka dunjaluka.


Dakle, krenuo sam da nešto priupitam gospodu što vode Muzej Mlade Bosne, preimenovan, iz ne znam kojih razloga, u Muzej grada Sarajeva. Kratko i jasno, htio sam doznati da li bi mom poznaniku, tajkunu, prodali originalne otiske cipela slavnog rušitelja moći bečkog dvora. One stope s Ćoska Obale na kojima su se izmijenjali svi naraštaji sarajevskih dječaka uživljavajući se u ulogu patriote, o kojem su slušali na zamornim časovima vječno promjenljivog tumačenja domaće prošlosti.


Danas si heroj, sutra terorista. Ili obrnuto. Kompletna historijska ludnica. Jadni ovi novi klinci! Koliko li će još puta morati iznova bubati, da bi im sutra rekli – puj pike, više ne važi?!


Naravno, stope nisam uspio kupiti. A i što će mi. Razočaran saznanjem da nisu originalne, nisu nastale od odlučnog koraka velikog patriote ili teroriste. Otisak je bio samo dobar umjetnički perfomans, rođen u glavama nekadašnjih drugova, narodnih umjetnika, poštene inteligencije. Propade tako velika ideja hula-hop biznismena.


Mislio je, valjda, stope za veliku lovu utušiti nekom otkačenom kolekcionaru ili praviti minijaturne kopije u obliku privjesaka za ključeve.


U nekadašnjem Muzeju revolucije BiH, današnjem Historijskom muzeju BiH, bio sam dva puta. Prvi, onih godina kada su Rusi upali u Čehoslovačku, krajem šezdesetih. Pokušavao sam u taj vakat stari, partizanski tenk, muzejski eksponat, pretvoriti u tajno ljubavno gnijezdo sa jednom slatkom Martinko. S roditeljima se zaustavila u Sarajevu, jer s Jadrana nisu mogli dalje u rodni Prag.


Drugi, kada sam s Narcisom Jugom, rajom iz djetinjstva na Vilsonovom šetalištu, u početku ovog posljednjeg rata kontao može li se koji povijesni izložak slavnih partizana osposobiti za novu oslobodilačku borbu...


Maj i juni 2014. u Muzeju bitke za Dunkerque bili su prigoda da se po 74. put obnove sjećanja na veliku bježaniju savezničkih snaga poslije prvog sraza sa zahuktalom njemačkom mašinom Trećeg reicha. U nemogućim uvjetima, pod stalnom artiljerijskom vatrom i napadima avijacije u Veliku Britaniju se uspjelo povući oko pola miliona Engleza, Francuza i Belgijanaca.
Zahvaljujući neobjašnjivim Hitlerovim odlukama, saveznici su 1940. uspjeli sačuvati glavninu svojih snaga kojima će pet godina kasnije poraziti Berlin.

 

pavle-pavlovic-francuska-2


Dok razgledam zbirku kojom se leti kroz desetljeća, razmišljam koliko je kod nas bilo nerazumnih odluka i koliko smo zbog toga svi zajedno morali platili. Zato bih volio da me je u Dunkerque više zaveo miris reš pečenih somuna s ćurokotom, nego teški istorijski navodnici, koji su ovdje, na sreću ili na žalost, nepromjenjivi. Sve je bilo i ostaje u fonu nezaboravnih Churchillovih riječi - nudim vam samo krv, znoj i suze.


O, kako mi to poznato zvuči, kontam, dok u društvu kustosa Muzeja bitke u Dunkerque polažem plastični vijenac što simbolizira engleske crvene makove. Ljubazni gospodin pokazuje potom na nepreglednu pješačnu plažu, poprište čuvenih bitaka iz oba svjetska rata. Uz podsmijeh dodaje da je i danas na ovom prostoru dosta onih koji bi se evakuirali na Ostrvo. Očito misli na kolone bjelosvjetskih izbjeglica, što spas traže u ilegalnim prelascima Kanala do zemlje blagostanja, kakvo im se čini Velika Britanija. Onda se okreće prema panorami novog, modernog grada i hvali kako su poslije svakog rata iznova gradili fabrike, naselja, privredu.


Pita je li i kod nas tako. Klimam glavom i podvlačim da ponovo gradimo samo shoping centre. U mojoj dalekoj domovini s ponosom uzvikujemo – bilo kuda, robna kuća svuda! A, krv, znoj i suze niko i ne spominje. Postali su navika bez koje ne znamo živjeti.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/ad)

 

 



Komentari - Ukupno 7

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još