pavle pavlović/ šta bi dao da si na mom mjestu?

Da sam mogao birati, sto puta bih radije bio tu s vama uz dim roštilja, nego u ovom raju gdje radnici za Prvi maj za muke ne znaju...


15.05.21, 10:18h

Znam, kada ugledate sliku ovog sijedokosog, brkatog cvijeta u jednom holandskom vrtu iz bajke, da će vam zazvoniti davne riječi pjesnika Duška Trifunovića. Uz nezaboravnu glazbu “Bijelog dugmeta” ićí će - šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive ili ono Arsenovo - ma, ko to ovo more platiti.


A, isto tako znam da nećete vjerovati kako sam se u ovom nepreglednom koloritu najljepših latica ubio od traženja jednog jedinog karanfila. Dobro što ovi moji Nizozemci ne slave Prvi maj i ostale majske praznike, ali što imaju protiv cvijeta koji se najviše uvukao u duše i srce Balkanaca. Bio proleter ili ne, bio socijalista ili kapitalista, karanfil je proteklih svibanjskih dana bio ukras na zapučku svakog dobrog stanovnika regiona, koji zna uživati uz miris roštilja i gradela, ili porcije graha sa ili bez kobasica.


Ali, ovo je doba tulipana i pokušaj se zato, matoro čangrizalo, zadovoljiti branjem nekog jarko crvenog cvijeta simbola zemlje u kojoj živiš. Ponosno ga nosi u ruci kao u nekadašnjim prvomajskim kolonama. Odjekivat će ti u glavi ritam paradnog marša i donositi slike godina kada si u limenoj glazbi punim plućima puhao budilice i uživao u filmskim prizorima bunovnih, zbunjenih glava na prozorima, ponistrama ispod kojih si stupao. Sjetit će se i osveta onih koje si u cik rujne prve majske zore vojnički nemilosrdno izbacivao iz postelja. Dok bi crven u licu, kao Louis Armstrong, pokušavao dostići prodorno visoko C u koračnici prebučne puhačke bande. Tada bi te mangupi iz ondašnjih naših redova dočekivali sa kriškama drečavo žutog limuna. Lagano, kap po kap, cijedili bi pred tvojim očima. Kako koja kapljica, tebi u grlu sve veća gutica. Zagušio bi se potom u vlastitoj pljuvačci što su je izazivali silni cijeđeni narovi kojim bi ti, kao fol, radosno mahali. Sjajne trube bi utihnule, mangupi bi se cerekali, a narodni milicajci naređivali da ti i ti drugovi hitno napuste prostore penđera, prozora, jer prvomajska budnica mora dalje kroz ulice i trgove. Radničko slavlje ne smije stati!

 

pavle-pavlovic-2

 

Dobro, ubrat ću koji tulipan u znak socijalističkih sjećanja, ali on nije kao karanfil. Naš radnički simbol bio je žilava biljkica. Tankog, ali jakog vratića koji je danima mogao u polupraznoj vazi nositi gustu krunicu latica. Baš kao što danas u novim nam državicama proleteri još ponosno hodaju uspravne glave, iako mjesecima, godinama ne znaju što je to plata, nadnica, lični dohodak. Ipak, kako vrijeme teče, sve mi se više čini da su radnici popustljiviji od karanfila. On se ne predaje i dalje zrači snagom, svježinom, a naša radnička klasa, djelatnici sa stalnim, sezonskim ili nikakvim poslovima, počinju ličiti na nježne tulipane. Koji osvajaju na prvi pogled, a nakon dva, tri dana, ako nema brige i vode, klonu borbom i glavicama.


Nema tu u regionu nam jakih sindikata, uniona, najvažnijih vrtlara u proleterskoj bašti, koji ovdje u Zapadnoj Evropi itekako zalijevati znaju u neprestanoj borbi sa, manje ili više mrskim kapitalistima. Zato i ne čudi da u Holandiji ne slave Prvi maj. Niti druge velike datume petog mjeseca u godini. Doduše neki se oglašavaju sa idejama da se ovom danu radništva treba vratiti nekadašnji značaj, ali s njim ili bez njega, čuveni polder model s kojim je ova državica dospjela u sam vrh svjetske ekonomije je unikatan. I nema tog poslodovca, niti državnog organa koji bi se usudio bilo što mijenjati bez dogovora sa sindikatima. Polder, termin kojim se označava zemlja oteta od mora, nije slučajno odabran u simboliziranju jedinstvenog čvrstog dogovora poslodavaca i radnika. Ako bi bilo koja strana popustila voda bi nagrnula…


Iako smo već na polovini maja misli me vuku na posljednji prvi dan tog mjeseca 2019. Prekoronarne godine. Bio sam na Balkanu, u jednoj podijeljenoj državi gdje ni rošitilji isto ne mirišu. Sada kada mi je i drugi praznik proletera protekao zakovan strahom od COVIDA-19 pitam se koliko je naša Jedna i jedina već pod vodom i koliki bi joj polder model bio potreban da pokrpi sve brane i odrone? Koje bajni novokomponovani, divlji kapitalisti sustavno kopaju nemoćnim nezaštićenim djelatnicima. Uz slijepe i gluhe razne strukovne sindikate što se jedino bore za mekanu i parali fotelje njihovih čelnika.


Ipak, na kraju, da sam mogao birati mjesto u prvom danu ovdje najcvjetnijeg mjeseca sto puta bih više volio da sam bio tu negdje među vama uz dim roštilja i lupanje metalnih porcija sa grahom, nego u ovom niskom raju gdje radnici ni za Prvi maj niti za muke znaju. A, kamoli kada je rođen i umro Tito i kada su se nosile štafete u čast nekog Dana mladosti.


E, Pavloviću, prokleta balkansko budalo.
                                                                              

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala

                                                                            


 (Foto : Dragana PAVLOVIĆ SALAMUNOVIĆ, DEPO PORTAL/mr)

 



Komentari - Ukupno 19

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još