PAVLE PAVLOVIĆ/ april u sarajevu

Nikada nismo bili bliži suncu, ali... Bogić Bogićević ostao je samo kratkotrajna iluzija... Tama je ponovno pobijedila...


07.04.21, 10:30h

 

Piše: Pavle PAVLOVIĆ

 

Htio ne htio, sjećanja svakog aprila vuku na teške dane. Zato od devedeset i neke ne volim proljeća na ovim prostorima. Umjesto da gledaš pupoljke i prve cvjetove, plašiš se novih čarobnjaka što se posljednjih desetljeća uvijek bude sa visibabama i bagremovim beharom.


Treći i četvrti mjesec u godini, kada priroda pobjeđuje snijeg i led, redovito prate grube, teške riječi koje u najljepšem godišnjem dobu donose strah i mrak. Opet sam proteklih dana osjetio isto kao u godinama pupanja demokracije i višepartijskog sustava u mojoj Bosni i Hercegovini. Zavode obećanjima, prijete raspadima. Najavljuju ratove, glad, viruse, pokvarene respiratore. I kada već počinješ luditi od straha, iznenadi u tom košmaru nagli smiraj što slijedi nakon popunjavanja fotelja vlasti. Zbog tamo nekih što vide samo sebe i svoje interese, svađaju se zajednice, od krda narodi.


Devedesetih su uvodili bonove za benzin, tiskali bezvrijedne novce i negdje daleko rušili berlinske zidove. Danas bonova još nema, love je sve manje, sirotinja cvjeta kao nikada, a negdje daleko ruše neke diktatore. A ovdje raja samo umire i šuti. Da li je tada najopasnija ili se prepustila ovnovima predvodnicima što ne vide provalije pred svojim zašiljenim rogovima. Pitaš se što bi se moglo promijeniti i da li je uopće moguće. Ponovo se gleda u strance kao u spas, a osobno se sjećam koliko su nam pomogli onda kada je fitilj zapaljen. Sklonili su se u stranu i mirno čekali da se vatre mržnje same ugase. Poklopili su poslije pepeo, iz kojeg se rađala demokracija, svojim bankama i mirno bez metaka vezali dužničkim ropstvom sirote insane.


Najteže mi je na Marijin Dvoru djetinjstva. Znam kako je bilo davnih pedesetih, šezdesetih, a kako je danas. Ipak, ima neka poveznica, neko cirkusanje koje se nastavlja bez prekida. Jer, na mjestu gdje je današnja govornica Skupštine BiH bili su kavezi sa šimpanzama, pavijanima i orangutanima. Kad se samo sjetim koliko su nemirni bili, koliko su galamili, majmunisali. Baš kao da su tu i danas. Na prostoru aktuelnog poslaničkog auditorijuma bili su slonovi, zebre, deve, konji, magarci, lavovi, tigrovi. Tamo gdje su sada sobe poslaničkih klubova bile su staklene krletke sa zmijama otrovnicama, kobrama, zastrašujuće debelim pitonima…


A tamo gdje su u ovaj vakat luksuzni kabineti glavatih  pastira sluđenih konstitutivnih krda BiH kao da je bilo i šišmiša. Možda je  tu uzrok sarajevskog COVID pomora, što  dnevno odnosi više života nego onih teških dana što su započeli aprila 1992.


…I tako još jednog tekućeg aprila kao da se gasi nada da će biti bolje.  Nikada nismo bili bliže suncu što se ukazalo iza tamnih oblaka i donijelo lik čovjeka što je palio vjeru da će četvrti mjesec ove teške godine donijeti dugu promjena. Bogić Bogićević ostao je samo kratkotrajna iluzija, igra svjetlosti i mraka.


Tama je ponovo pobijedila. Zarad duhovnog zdravlja, duše i srca bolje je zaboraviti ili skroz ukinuti aprile u Sarajevu.


Jer lijeka nam i respiratora nema. A, vakcina još i manje.

 

(DEPO PORTAL/mr)

 



Komentari - Ukupno 1

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!