O stvarnom stanju na koje su osuđeni građani BiH govori masa pokazatelja. Na stranicama Svjetske banke se, recimo, može pronaći da je bruto društveni proizvod (BDP) po glavi stanovnika u BiH u 2019. godini iznosio 6 tisuća dolara. Sam za sebe, doduše, taj podatak ne znači ništa spektakularno. No, stavi li ga se u odnos s drugim zemljama, ne treba mu nikakvo dodatno objašnjenje. U susjednoj nam Hrvatskoj, primjerice, BDP je u isto vrijeme iznosio 15, u Sloveniji 25, Austriji 50, a u Luxemburgu čak 115 tisuća dolara.

No, koga to zanima? Evo, nedavno je objavljen Indeks percepcije korupcije po kojemu je BiH jedna od dviju najkorumpiranijih evropskih zemalja. I usput, zemlja u kojoj je korupcija metastazirala. Jer, iza nje sve učestalije stoje moćnici sa samog državnog vrha. Ali, sve to ne brine one koji su ovu zemlju zarobili. Dapače, simboli koruptivno-kriminalnih afera nastavljaju kao da se ništa ne događa – i dalje su na pozicijama s kojih čitavu farsu u procesima protiv njih mogu i nadgledati i kontrolirati. I čitavom svijetu objašnjavaju kako to čine zbog dobra i države i njihova naroda. Jer, ako se i na čas sklone kako bi se dokazivanju vlastite nevinosti posvetili, u velike bi nevolje mogli zapasti i država i narod zbog kojeg silnu osobnu žrtvu i podnose.

S vremena na vrijeme se, istina, zadnjih mjeseci prije svega, pojavi tračak nade da je promjena moguća – i da se na nju dugo čak ne bi trebalo ni čekati. Dio signala s tim predznakom u javni prostor je, doduše s desetak godina zakašnjenja, prvo počeo slati visoki predstavnik. Prisjetimo se, uostalom, naloga u vezi s uklanjanjem ploče s natpisom presuđenom ratnom zločincu sa studentskog doma na Palama. I nje je, koliko preko noći, nestalo. Nije je, ruku na srce, uklonio onaj koji ju je tamo i postavio – i preko nje zarađivao potporu neuka svijeta. No, naredba za uklanjanje je, koliko god to glavni „baja“ pokušavao prikriti, došla iz njegova ureda. A izdao ju je jer mu je bilo jasno da bi, ne postupi li po upućenoj mu prijetnji, po vlastitim mu leđima sijevnuti mogao mač Bonskih ovlasti – i uskratiti mu suludu potrebu da i državu i njezine građane pretvori u objekt vlastita mu iživljavanja.

S vremena na vrijeme se, istina, zadnjih mjeseci prije svega, pojavi tračak nade da je promjena moguća – i da se na nju dugo čak ne bi trebalo ni čekati

Ovih dana visoki je predstavnik išao i korak dalje – vlastima RS-a je naložio da svojim „herojima“, presuđenim ratnim zločincima, oduzmu povelje s odlikovanjima koje su im same i dodijelile. I pojasnio im do kada to imaju učiniti. Kraj travnja – i točka. Reakcije su kakve se moglo i očekivati. Jasno odbijajuće i jednoglasne. I glavni „baja“ bi, dakako, mogao biti tvrđi nego u slučaju paljanskoga znaka poštovanja. A razlog je jednostavan. Ne izvrši li se nalog visokog predstavnika, mačka povući neće on nego prvi čovjek Narodne skupštine. Ali, zato će gospodin Čubrilović slijedeća tri mjeseca imati puno nemirniji san. I nisam siguran da će „glavnom baji“ biti vjeran kao sve prethodne godine.

Prvi signali mogućih promjena, međutim, počinju se probijati i iz domaćih institucija – za sada, doduše, samo iz državnoga tužiteljstva. Nakon što su, naime, ubojstva dvojice tinejdžera – u Sarajevu i u Banjoj Luci – godinama gurana pod tepih, ovi dani daju naslutiti kako bi, a nakon što je o njima upoznato i Vijeće sigurnosti, i tome mogao doći kraj. Državno tužiteljstvo je sarajevski slučaj odlučilo izuzeti iz nadležnosti kantonalnog, i njegovim se rasvjetljavanjem samo pozabaviti. Hoće li postupiti na isti način i u banjalučkom „slučaju Dragičević“ ostaje za vidjeti. Ako je po branitelju i u jednom i u drugom slučaju suditi, malo je prostora za bilo kakve eskivaže. Ili, jezikom uvaženog branitelja, Dženan sarajevski i David banjalučki su „braća blizanci“ – a usput, i jedan i drugi svjedoče da nam u tužiteljskim strukturama, u Sarajevu i u Banjoj Luci, vjerojatno i drugdje, „sjede kriminalci“. I da bilo kakva promjena podrazumijeva carski rez koji bi po hitnom postupku u njima nečasne pokosio.

Što je razlog promjenama u državnom tužiteljstvu teško je reći. Ne isključujem da bi mogao biti i u odluci glavne tužiteljice da s dosadašnjom  praksom prekine – i da ostatak mandata pokuša barem oponašati nekadašnju rumunjsku „ratnicu“ Lauru, koja je na istoj poziciji na tisuće rumunjskih političara optužila za korupciju, a glave je došla na desetine gradonačelnika, sudaca, čak i jednog premijera. No, ne isključujem ni mogućnost da je na promjenu, makar ona bila i trenutačna, gospođa glavna tužiteljica prisiljena porukama iz međunarodnih centara moći, koje joj nisu ostavile puno manevarskog prostora. I da je između abdikacije i promjene ćurka izabrala ovo drugo. Bude li, pak, po srijedi to, nesanica bi opteretiti mogla mnoge. A i ured državnoga tužitelja bi konačno mogao početi zarađivati svoje plaće.

Prvi signali mogućih promjena, međutim, počinju se probijati i iz domaćih institucija – za sada, doduše, samo iz državnoga tužiteljstva

Dogodi li se to, kraj bi mogao doći i fašizmu u vezi s prebrojavanjem krvnih zrnaca – i tumačenjima tko može, a tko ne, nastupati u ime nacionalnih interesa bosanskohercegovačkih plemena. Taj tip tumačenja je sve ove godine tretiran kao neka vrsta ekskluziviteta HDZ-a. I nerijetko je, zbog duplih aršina dakako, bila razlog različitim vrstama podsmijeha. Prisjetimo se slučajeva u goraždanskoj i bihaćkoj regiji – u kojima se kao Hrvati pojave Ismeti ili njima slični – a koji su izazivali salve reakcija s tvrdnjama da su oni živi dokazi bošnjačke ujdurme kako bi se Hrvate svelo na narod drugog reda. Doduše, iste reakcije su izostajale u suprotnim, slučajevima kada se Srbe i ine – prisjetimo se samo prakse u HNK-u i federalnom parlamentu – koristilo kao borce iz prvih redova borbe za hrvatske nacionalne interese. No, radi li se o „hrvatskom interesu“, zabranjeno nije baš ništa.

Danas, međutim, takva praksa, i ta vrsta komunikacije, bukvalno zapljuskuje javni prostor – i znak je povećane nervoze etnonacionalista na sve tri strane. Sjetimo se, uostalom, nedavnih bisera prvog čovjeka državnoga predsjedništva u vezi s članicom CIK-a, koja se, kako čovjek pojasni, „predstavlja kao predstavnica srpskog naroda, a bila je ili je još udata za muslimana Bošnjaka u Sarajevu“. Što je, ako ga dobro razumjeh, grijeh zbog kojega joj ne treba dopustiti bilo kakvu funkciju kao Srpkinji. A to je, po onome što iz literature znam, fašizam u svojoj najekstremnijoj varijanti.

Ni pol muke, međutim, da se radi samo o Dodiku. Jer, čovjek i tako ne priznaje BiH – i svakodnevno ponavlja da će RS prije ili kasnije postati dio jedinstvene srpske države. No, za njim ne zaostaju ni drugi, u zadnjih mjesec-dva oni koji se samoprozivaju predvodnicima „probosanskih“ političkih snaga posebice. Ovom zgodom bih izdvojio dva primjera. Prvi je u vezi s odlukom Zastupničkog doma državnoga parlamenta da usvoji inicijativu, kojom se od lokalnih zajednica traži da promijene nazive ulica, trgova i mjesta koja su dobila po osobama koje su na bilo koji način povezane ili su surađivale s fašističkim i nacističkim pokretom tijekom Drugog svjetskog rata. No, nakon što je inicijativa usvojena, iz SDA su, kada su shvatili da se ona odnosi i na bošnjačke „heroje“ četrdesetih godina prošlog stoljeća – digli prašinu. K'o biva, ne može se SS-ovca Sulejmana Pačariza, potom sljedbenika nacističkih stavova o progonu sarajevskih Židova Mustafu Busuladžića, pa efendiju Pandžu, hodžu koji je u povorci NDH 1941. prodefilirao kroz Sarajevo, imama Handžar divizije Huseina Đozu i njima slične izjednačavati s Luburićem, Budakom, Mihailovićem, četničkim vojvodom Radom Radićem. I usprkos činjenici da su iz istog safa – fašisti jedni, fašisti drugi.

Po onome što znam, vijest iz CIK-a ih neće obradovati. Hana je, ili Ana kako je „izvorni“ oslovljavaju, Bošnjakinja. Ali, Izetbegovića livanjsku družinu to neće obeshrabriti

Ali, to nije i jedino, a ni najgore iz kuhinje „boraca“ za bošnjačku nacionalnu stvar. Ovaj tekst je zapravo rezultat zgražanja nad fašizmom koji se događa u livanjskom Gradskom vijeću – i to fašizmom koji nije ni malo „dobroćudniji“ od već opisana Dodikova. Zastupnici SDA su, svjesni da u srazu sa zastupnicom SDP-a njihov kandidat ne može dobiti većinu u izboru predsjedavajućeg Gradskog vijeća, prije glasovanja zatražili da se u CIK-u provjeri nacionalnost SDP-ove kandidatkinje Hane Milak. Razlog je, vjerovali ili ne, „smrtni grijeh“ kojeg je sirotica počinila – da se udala za Hrvata. A to, ako je po „borcima“ za bošnjačku stvar suditi, upućuje na mogućnost da je promijenila i vlastitu nacionalnost. I u tom slučaju, dakako, ne može biti na poziciji koja pripada iskonskim Bošnjacima – onima iz SDA dakako.  

Po onome što znam, vijest iz CIK-a ih neće obradovati. Hana je, ili Ana kako je „izvorni“ oslovljavaju, Bošnjakinja. Ali, Izetbegovića livanjsku družinu to neće obeshrabriti. Navodno, nakana im je nanovo zakomplicirati pričom da gospođa Milak ima i hrvatsko državljanstvo. A s duplim državljanstvom, pita li se njih, nema se pravo ni na život, kamo li na političke funkcije rezervirane za Bošnjake. No, prije nego što to pokrenu, trebali bi ponešto i sami provjeriti – ono što piše  u zakonu prije svega. A mogli bi na son staviti i bosanskohercegovačku praksu – da su građani BiH s dvojnim državljanstvom zaposjeli, ne samo pozicije općinskih i gradskih vijeća, nego i najviše državne funkcije. I da među njima nisu samo osobe s hrvatskim ili srbijanskim, nego i državljanstvima drugih, prije svega evropskih država. Čak i one koje su na te funkcije došle kao kadar SDA.

Naravno, njih to ne zanima. Jer, boriš li se za „bošnjačku stvar“, dopušteno ti je bukvalno sve. Pa radilo se i o golom fašizmu.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook