Piše: Ismar Mujezinović

1980. za BiH bila je presudna godina. Osnovana je prva međunarodna likovna manifestacija u Tuzli. Nikako nismo uspijevali to da uradimo u Sarajevu, republičkom centru, ili u Banjaluci, likovno aktivnom gradu sa njenim tada poznatim jesenjim salonom koji je predstavljao svjevrsnu smotru likovnog stvaralaštva od državnog, jugoslavenskog značaja. Pitam se, zašto Sarajevo, kao republički centar, nije nikada uspio da organizira i ustanovi neku likovnu manifestaciju od međunarodnog značaja? Nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine stvoren je Sarajevo Film Festival, Sarajevo Jazz Fest, ali se jedina međunarodna likovna izložba INTERBIFEP nastavila odvijati i dalje samo u Tuzli. 

INTERBIFEP ove godine slavi 40 godina svoga postojanja, ali u državnom centru su tim povodom mediji tihi, ni mukajet, nema ni one uobičajena pro forme kurtoazne čestitke. Možda zbog bojazni da ta četrdesetogodišnjica sada slučajno ne razbudi državni kulturni centar i da tako povampirena Tuzla ne izvrši neki utjecaj na centar? Pa da se, nakon tog saznanja, i drugi bh. gradovi napokon ne osjete evropskim ili svjetskim? Ipak je bolje da nas zabavlja mir provincijske močvare, sa uvezenim komarcima i kreketom žaba, nego neka bitna međunarodna likovna manifestacija.

Da li je ovo što se danas dešava ustvari  produkt demokratizacije, pa nema više ondašnje partijske direktive i stege? Gdje nam nestade ta obećavana stvaralačka sloboda? 
Ali, ne bih ipak rekao da je to osnovni problem. Naime, i u onim vremenima smo pokušavali da napravimo izložbu od međunarodnog značaja, ali u Sarajevu to nije nikako išlo. Čak su i izložbe bh. autora, organizirane u drugim državama, bile produkt individualnih veza pojedinih autora. Izložba u Frosinoneu u Italiji desila se zahvaljujući kontaktima Franje Likara. Izložba u Ferrari, zahvaljujući kontaktima Mustafe Brdarića. Moja izložba sa deset drugih bh. umjetnika, mojih 'gostiju' u Lundu u Švedskoj, bila je de facto moja samostalna izložba predviđena u međudržavnom ugovoru o kulturnoj razmijeni Švedske i Jugoslavije, ali je njenu realizaciju Umjetnička galerija BiH uslovila time da prihvatim da, uz moja, u Lundu budu izložena i djela još 10 drugih bh. umjetnika.  

Moj dogovor za izložbu bh. umjenika u Muzeju moderne umjetnosti Louisiana u Kopenhagenu u Danskoj niko u Sarajevu nije prihvatio. Ta galerija im nije bila zanimljiva. Možda je Danska bila predaleko, a i u njihovoj percepciji premalena ili, zbog tragičnog Hamleta, nepoželjna? Možda su pogrešni ljudi, poput mene, te izložbe predlagali, a možda je u bivšoj državi postojala i javno neiskazana direktiva da se ne smije biti ispred tada 'centralnog centra', a on u tom smislu još ništa nije imao da ponudi. 

Međunarodnu likovnu manifestaciju imala je samo neposlušna Ljubljana, i to je dobro krčmila, po dva osnova. Na osnovu svog Grafičkog bijenala, uz pomoć kojeg izrasta u tada poznati svjetski likovni centar, ali i na osnovu onog praktičnog promotivnog učinka koji podrazumijeva da njihovi grafičari, zahvaljujući bijenalu, imaju puno bolju međunarodnu klijentelu, kao i, u umjetnosti banalno rečeno, puno konstantniju deviznu zaradu. 

Sve ostale izložbe su bile uglavnom samo jugoslavenskog značaja. Izlaži, ništa ne prodaj, a troškove transporta uvijek autor snosi. Slava bez novca je bila poželjna, jer je manje zavidnih stvarala. Pošteno rečeno, povratak neprodanih slika je tada bio o državnom trošku!

Šta se to onda desilo da je Tuzla, uz Ljubljanu, jedina imala međunarodnu likovnu manifestaciju i to alternativnog izlagačkog postupka?

Direktor Međunarodne galerije portreta u Tuzli Mevludin Ekmečić se družio sa poznatim autorima. U stanu i ateljeu su ga posjećivali slikari, ali i poznati jugoslavenski autori, poput Georgij Žorž Paroa, tadašnjeg režisera Narodnog pozorišta u Tuzli. Družio se i sa nama mlađima, tek završenim postdiplomcima. Uz pivu su se vodile noćne diskusije o tome da li je umjetnost u zatvorenom prostoru malograđanska privilegija samo onih koji za otvaranje izložbi imaju progodnu odoru, tj. svečano odijelo, i da li bi trebalo umjetnost izložiti na ulici, u parku, u svima prihvatljivim javnim prostorima. 

Ekmek je imao hrabrosti da to uradi, da prihvati tadašnji opšti trend individualnog ili grupnog izlaganja u alternativnim prostorima i u praksi ga sporvede i u samoj instituciji galerije. Na ono na što su gledaoci nepovjerljivo odmahivali glavom, on bi stavio državni pečat i od tog vanjskog svijeta dobivao pozitivan odaziv, odnosno od samih autora izlagača koji su taj čin demokratizacije umjetnosti i izlagačke djelatnosti, bez dileme, prihvatili. Tuzla u tom trenutku još nema svoju arhitektonski adaptiranu gradsku galeriju, ali ima ulicu Mujbegovića i u njoj više prodavnica koje svoje izloge pretvaraju u galerijske sale, kao i vrtni restoran srušenog hotela Bristol! Gradska politika to prihvata bez ikakvog problema, i desi se tako prvo javno ulično otvorenje jedne međunarodne likovne manifestacije. Jedni su bili oduševljeni, drugi zbunjeni, ali niko nije bio protiv! Doduše, onda još nije bilo onih podtekstualnih komentara, kad svako svoj kompleks javno, anonimno liječi.

Trajalo je to nekoliko bijenalnih godina, a onda se nova uprava odlučila vratiti izložbu u konvencionalne okvire, u salu s primijerenim svijetlom, čistim zidovima i posjetiocima namjernicima, jer je u onoj staroj varijanti izlaganja na ulici u izlogu umjetnost mogao svako da konzumira, a neki kažu da ona baš i nije za svakoga...

Možda i nije, ali kako stvari stoje i koliko je u galerijama posjeta opala, još malo pa neće biti ni za koga... mada je kažu 'talenat za nju dat od boga'!

Sve je više vjernika-nevjernika.

Onda se pitam, zašto se nakon prijema Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije nisu obnovili Dokumenti i Banjalučki salon, i zar Ars Aevi nije mogao da, i prije izgrađnog muzeja, postane međunarodna likovna manifestacija, makar i trijenalnog karaktera? Zašto to danas u demokraciji ne može? Ako imamo više međunarodnih filmskih festivala, poput npr. Sarajevo Film Festivala, dva festivala animiranog filma i drugih, pa onda jazz festivala, zašto ne bismo mogli imati jednu, dvije ili tri međunarodne likovne manifestacije?

Od viška glava ne boli, ali istina je od likovne umjetnosti fond za kulturu malo strada.

Ima još bolji razlog protiv, a to je da oko takve izložbe ima puno posla. Birokracija se u demokraciji rascvijetala. Carina ima svaki dan druga pravila. Treba pakovati i slati pakete, pa dospjele raspakirati, carinske deklaracije potpisivati, kaucije na osnovu procjena autorskih radova uplaćivati... Dakle, posla do grla, preko glave, a korist, rekli bismo, nikakva. To barem tvrde ekonomisti. 

Zašto onda slika poznatog slikara u bijelom svijetu košta 35 miliona eura, a može je naslikati svaka amaterska likovna protuha.

Piero Manzoni je svoje konzervirano govno prodao za 300 000 $, da kaže koliko je On kao umjetnik bitan, a Onaj koji ga je kupio je tako dokazao koliko je bogat, jer za obično kozervirano govno može dati toliki novac. Čak nije bilo ni friško, nego u konzervi, sa dodanim konzervansima i antisepticima.

Ako se to desi u razvijenom svijetu, onda to sigurno nije bez razloga. Nekom uvijek treba poklonika, snishodljivih podanika, a umjetnost je uvijek bila u službi te moći, od egipatskih piramida, crkvi, kraljeva do današnjih parajlija.

Bolje se zato klanjati konzerviranom govnetu, nego agresivnom nacionalističkom kolonijalizmu!

Tako je i vuk sit i ovce na broju, rekli bi. 

(DEPO PORTAL/jk)