Ima li smisla pozivati goste u kuću bez domaćina? Donosimo kratak osvrt Zorana Bibanovića, djelatnika u turizmu i učesnika na Naučno-stručnoj konferenciji Počitelj – sjaj koji blijedi i promociji knjige Zbornik radova, koja je održana 30. novembra u Bošnjačkom institutu – Fondacija A. Zulfikarpašić.  

Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Sa obala rijeke Drine na istoku, zelene rijeke Une na zapadu,  iz ravne Panonije na sjeveru i tačno iznad jadranskih plaža na jugu, dižu se velike planine koje čuvaju jedan drugačiji svijet, divnu i originalnu ljepotu, Bosnu i Hercegovinu. Na malom prostoru odvijaju se začuđujući klimatski obrti. Dok su obronci prema unutrašnjosti pod debelim snježnim pokrivačem, na onim zagledanim u more cvjetaju kadulje, nar i bademi.

Bosanskohercegovačke planine sa mnogobrojnim visokim vrhovima čine četiri petine teritorije države i dio su Dinarskog lanca sa morfologijom tla, biljnim i životinjskim vrstama jedinstvenim u Evropi pa i svijetu. Planinski pašnjaci Bosne i Hercegovine mogu vas opiti divnim mirisom svojih aromatskih trava. Pohodeći planinarske staze, puteljke i bespuća, uspinjući se uz litice i vrleti, nailazimo na rimske ploče i miljokaze, karavanske kaldrme, ostatke utvrda i kula, nekropole i stećke.

Bosna i Hercegovina je odredište koje privlači mnogobrojnim neizbrisivim tragovima susreta naroda, običaja, religija, jezika i kultura.  Ovdje  se od prahistorije kopala i prerađivala ruda. Ime iz antičkih vremena, Argentaria (današnja Srebrenica),  označavala je oblast gdje se vadilo gvožđe, srebro, olovo, zlato ili drugi metali. Bogatstvo Bosne kroz historiju je nažalost često bilo predmet ljudske pohlepe.  Putnik se neočekivano, među grmljem, može naći pred vratima  skromne ili otmjene kuće,  kroz koja se ulazi u pustoš, u kojoj su slomljene ograde, urušeni bunari, a iz  tragova nekada rascvjetanoga vrta strše goli zidovi zarasli nepristupačnim spletom  trnja i drugih penjalica. U ovoj zemlji bujne vegetacije, dobroćudna majka priroda nastoji da  sakrije tragove razaranja koje je učinila čovječija ruka.

Uništavanje kulturnog naslijeđa u posljednjem agresivnom ratu (1992/95.) je prvi put u historiji vršeno sistematski, posebno na teritorijama van kontrole Armije RBiH, a posljedica toga je gotovo potpuna razorenost baštine. Uništavanje naslijeđa je nastavljeno i u poslijeratnom periodu i traje na žalost do danas.

Unazad vise od jedne decenije EU podržava obnovu spomenika kulture, u smislu održivosti,  samo ako su povezana sa turističkom valorizacijom.

Zahvaljujući društvenom aktivizmu multidisciplinarne grupe autora, okupljenih oko nekoliko NVO-a, muzeja, fakulteta i pojedinaca-eksperata iz određenih oblasti, u vremenu proglašene pandemije COVID-19 i uz podršku Ministarstva obrazovanja i nauke/znanosti Federacije BiH, nacionalni spomenik Historijsko-graditeljsko  područje Počitelj (općina Čapljina, FBiH) je ponovo predmet pažnje javnosti, ovaj put kao paradigma (ne)zaštićene kulturne baštine Bosne i Hercegovine.

S obzirom da Bosna i Hercegovina na nacionalnom nivou nema Zakon o prirodnom i kulturnom naslijeđu, fond za njegovu obnovu i instituciju koja o tom naslijeđu operativno brine, postavlja se pitanje ko je taj ko bi mogao upravljati Počiteljem, ali i drugim spomenicima kulture u Bosni i Hercegovini, zemlji sa 14 Ustava. Istovremeno Anex 8. Dejtonskog mirovnog sporazuma i Odluke Predsjedništva BiH o formiranju Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika kulture je „zaboravio“ na prirodnu baštinu koja je u jednom okviru još od donošenja (1972.) Konvencije o kulturnoj i prirodnoj baštini - UNESCO.

Odgovori na navedeno pitanje su utvrđeni u formi Zaključaka na prezentaciji Naučno-stručne konferencije Počitelj – sjaj koji blijedi i knjige Zbornik radova, koja je održana u Bošnjačkom institutu – Fondacija A. Zulfikarpašić.

Zaključci ukazuju na potrebu sistemskog pristupa problemu istraživanja, valorizacije i upravljanja kulturnim nepokretnim, pokretnim i nematerijalnim dobrima, kao i dobrima prirodnog naslijeđa Počitelja kao kulturne turističke atrakcije. Potrebno je pristupiti konstituiranju upravitelja kulturne turističke atrakcije Počitelj u skladu sa Ustavom Federacije BiH, odlukama Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH i obavezama prema UNESCO.

To se može postići jačanjem kapaciteta postojećih turističkih zajednica i njihovom transformacijom u upravljačke Destinacijske menadžment organizacije – DMO, koje na području kantona/županije mogu osnivati svoje podružnice u općinama i tako zadovoljiti principe lokalne samouprave. Prijedlog je utvrđen nakon uvida u postojeću praksu u Evropi i regionu.

Prisutne NVO su obećale da će nastaviti pratiti realizaciju Zaključaka te pozivaju sve zainteresirane da se u okviru vlastitih mogučnosti pridruže, kako bi svi skupa pomogli očuvanju i unapređenju Počitelja, ali i druge kulturne baštine u BiH.

(DEPO PORTAL/ad)