Izvor: Faktor.ba

Razgovarala: Merina Čustovć

Kako je stajati satima u redu, prikupljati papirologiju, još sve to u vrijeme pandemije koronavirusa, ovih dana, po povratku iz Austrije u Sarajevo, spoznao je i naš veliki književnik Dževad Karahasan.

Put u "novo" poglavlje života nije mogao proći bez svima nam "omiljenih" radnica na šalterima i njihovih "posebnih FT1P zahtjeva" (fali ti jedan papir, op. a.), ali Karahasan je sve to, kako kaže, "podnio s osmijehom", doduše skrivenim ispod maske jer uskoro ide u penziju ili kako on to naziva: "Na zasluženi odmor".

No važno je napomenuti da u penziju ide profesor Karahasan, a ne pisac Karahasan.

- Ja kao pisac naravno ne idem u penziju jer pisanje je u mom slučaju, a vjerujem i kod većine ljudi koji se tim poslom bave - strast, potreba, priroda, a ne posao. U penziju ide profesor, tako da se iskreno nadam da ću po odlasku u penziju imati malo više vremena, i malo više energije za pisanje jer nastavu sam uvijek doživljavao kao razmjenu, kao jedan, ako tako mogu reći, dramski odnos. Čuo sam jedan prelijep razgovor dok sam prisluškivao u kafani (smijeh). Za susjednim stolom su se posvađale, po svemu sudeći, majka i kćerka. I u jednom trenutku kćerka govori majci: "Ma niste vi na mene utjecali onim što ste govorili, nego onim što ste bili". To mi je sjajno. Mislim da i u procesu obrazovanja, kako ga ja poimam, profesori svojim studentima mnogo više trebaju zbog onoga što jesu, nego zbog onoga što govore, da na njih mnogo više utječu onim što jesu, nego onim što govore. Tako da je mene nastava zaista iscrpljivala.

Lijepa misao i moram se nadovezati jer onim što Vi jeste itekako ste utjecali na svoje studente. Odgojili ste plejadu sjajnih ljudi.

- Moji studenti znaju da sam od njih uvijek zahtijevao da mi budu sugovornici, a ne sljedbenici. Ja sam htio da raspravljamo. Šaljivo govoreći, kao profesor sam uvijek mnogo više htio biti babica, nego onaj ko propovijeda. Kad kažem babica, mislim sugovornik koji će mladom čovjeku pomoći da u sebi prepozna, da oblikuje, i izrazi ono što on već nosi u sebi. Naravno da su od tog mog pristupa obrazovanju fantastično profitirali talentirani ljudi. Ovi koji nisu talentirani, nisu baš mnogo dobili, jer ni najbolja babica ne može poroditi ženu koja nije trudna. Tako da naravno, ne vjerujem da ću odlaskom u penziju prestati pisati. Naprotiv, nadam se da ću pisati malo više.

Vjerujem i očekujem da će Vam prijati ovaj "odmor" i da ćete nas obradovati mnogim knjigama. No moram istaći i da je velika odgovornost bila voditi predano armiju ljudi (studenata), kako ste to Vi činili svih ovih godina. Pa nije ni čudo da ste se umorili...

- Da, to je tačno. Osjećate dug tim mladim ljudima, pogotovo u vremenu kakvo je naše. U vremenu u kojem se klasično obrazovanje sistematski razara, rastače. Znate, u klasičnom obrazovanju, cilj obrazovanja je bio pomoći čovjeku da oblikuje sebe, da se uspostavi kao samostalno slobodno biće sposobno da misli, govori i živi u skladu sa sobom. Ja sam svojim studentima, kada sam god počinjao saradnju sa novom generacijom govorio: "Raja, na nastavi kod mene je haman sve dozvoljeno, strogo je zabranjeno samo unaprijed se slagati sa mnom. Molim vas, sa mnom raspravljajte, diskutirajte, polemizirajte. Mi moramo biti sugovornici. Ja vama moram pomoći da prepoznate i saznate sebe". Danas obrazovanje je obavezno da ljude osposobi za obavljanje nekih poslova. Ja vas lijepo molim, primijetite da je razlika između klasičnog obrazovanja i ovoga danas doslovno razlika između slobodnog čovjeka i roba, odnosno stroja. Mašine su tu da obavljaju neke poslove, birvaktile su robovi obavljali neke poslove.

A pazite šta se sad dogodilo u online nastavi – studenti su "završili u mašinama". Hoće li to dovesti do toga da imamo više "robota" nego ljudi sposobnih da misle?

- Naravno da hoće jer, pazite, nastava i obrazovanje je teatarski odnos. Čudo teatra je u neposrednoj tjelesnoj prisutnosti glumaca i gledalaca. Između glumca i vas nema nikoga i nema ništa. Vi razmjenjujete haman tjelesne mirise, vi se haman dodirujete. I čudo teatra je upravo ta neposredna prisutnost. Mogu razumjeti da se online predaje mašinstvo. Nisam studirao mašinstvo, o mašinstvu ne znam ništa, ali mogu zamisliti jer tu je potpuno svejedno. Ali takozvane humanističke discipline, umjetničke discipline, predavati online, to je samo razmjena informacija. Ja vas molim da razlikujemo znanje od informacije. Ovi proroci anorganske materije i mašina uvjeravaju nas da su informacija i znanje jednaki. Nisu. Ne mogu biti. Informacija je površna. Informacija je jednodimenzionalna. Informacija se može prenijeti potpuno. Ona je objektivna. Znanje je uvijek subjektivno. Vi znate ono što je postalo dio vašeg bića. Zato se znanje ne može mehanički prenijeti. Znanje se usvaja razmjenom. Kao što biljke usvajaju minerale razmjenom sa tlom, kao što usisavaju ugljični dioksid razmjenom sa atmosferom. Humanističke discipline se nužno predaju u neposrednom kontaktu. Možete li zamisliti da odrastate uz roditelje sa kojima komunicirate kompjuterom, to jeste preko kompjutera. Pa ne bi to bili roditelji. Prisustvo znači mnogo toga. Prisustvo znači komunikaciju riječima, komunikaciju pogledima, komunikaciju dodirima, komunikaciju mirisima. Prisustvo znači duh.

Samo da završim temu znanje - informacija. Jednom su se moji studenti u Berlinu pobunili što sam zahtijevao da pišu drame, odnosno scene. Kaže: "Ali šta ako ja ne želim biti dramski pisac? Govorim, ja vas ne želim natjerati na to, ne daj Bože, ali morate pisati. Zašto? Da upoznate i shvatite razliku između informacije i znanja. Nema te razlike, u čemu je razlika? Kažem, sad ću vam je objasniti. Poznavao sam čovjeka koji je pročitao 137 priručnika o plivanju. Raspolagao je doslovno svim informacijama koje se o plivanju mogu imati. Znao je kada se koji mišić aktivira u procesu plivanja određenim stilom, znao je koji pritisak podnosi koji zglob, znao je koliko se energije troši. Znao je doslovno sve. I znate da ga više ne poznajem. Znate zašto? Budala skočila u vodu".

Jer znanje se usvaja razumom, emocijama, tijelom. Znanje je dio vas, zato je znanje uvijek lično. Ima jedan objektivni i prenosivi dio, i ima jedan subjektivni - lični dio. Informacija ne. Hoću reći, humanističke discipline - filozofija, književnost, historiografija, vjerujem i novinarstvo, sve umjetnosti, to se mora predavati u neposrednom kontaktu, u priusutnosti.
Vi znate da na umjetničkim akademijama i na medicini nema vanrednog školovanja. Jer ne možete vi medicinu naučiti preko kompjutera pobogu. Vi morate nosati leš, morate mu rezati nogu i ruku da vidite gdje mu je želudac. Vi morate imati profesora, iskusnog liječnika pored sebe da vas povrati iz nesvijesti kad padnete u nesvijest. Tako je i sa studentom glume, slikanja, sa studentom književnosti. Uz profesora se i odrasta. Ne stiče se od njega samo određena suma prenosivog znanja. Tako da naravno da je online nastava samo rješenje za nevolju, nadajmo se privremenu.

Profesore, moram istaći i da su uz Vas u Bosni odrasli oskarovac Danis Tanović i brojni drugi umjetnici impresivnih internacionalnih karijera. Da li je ista situacija u Berlinu i Beču, gdje također predajete? Koliko Vama te njihove nagrade i priznanja znače, doživljavate li ih kao lične? Zapravo, imponuje li Vam što su baš oni pomjerili granice, što su se pokazali kao najbolji pojedinci u društvu, i možda uspjeli otići i dalje od onoga što ste iskomunicirali sa njima tokom studiranja?

- Vi znate da je u predaji formuliran princip da je grijeh steći znanje u želji da ga zadržite za sebe. Znanje morate sticati da biste ga dalje dali, da biste ga dalje prenijeli. Ako to ne činite, vi ste se ogriješili. Mislim da je mnogo veći grijeh sticati znanje i čuvati ga kao škrtac šolde, dinare, nego sticati novac i posuđivati ga uz visoke kamate. Zelenaši su manji grešnici od onih koji skupljaju znanje, a ne daju ga. Jer, ponavljam, znanje je uvijek lično. Vi i ja možemo znati nešto istovremeno. Svako od nas to zna na svoj način, odnosno to znanje nosi, koristi, osjeća, doživljava na svoj način. Znanje je uvijek dio osobe. Tako da su mi uvijek bili smiješni i tužni istovremeno ljudi koji su krili ideju od drugih ljudi, krili znanje od drugih ljudi. Pa, čovječe, što više podijeliš, više imaš. Moj prijatelj Mile Babić kaže: "Duhovne vrijednosti se umnožavaju davanjem". Što više slobode daruješ, više slobode ti imaš. Što više ljubavi daješ, više ljubavi ti imaš. Tako je i sa znanjem.

Meni je nastava uvijek bila velika odgovornost i svojevrsna radost jer, ponavljam, nastava je razgovor, razmjena. Pazite, meni je strašno važno iskustvo koje sam stekao - da i ja sve vrijeme učim od studenata. Mi učimo jedni od drugih. Trudim se da u njima probudim ono što u njima spava, što oni nose u sebi, i pri tom se i u meni budi štošta. Nastava je uvijek, ako je prava, kako je ja zamišljam, ona je uvijek razmjena. Mi jedni od drugih učimo. I u svakoj grupi se nađe jedan student s kojim se na taj način razumijem. I bilo je naravno, uvijek je bilo i svugdje je bilo sjajnih ljudi.

Jedna od stvari koje su me zaista duboko dirnule i mnogo mi znače kad pitate za studente naprimjer u Berlinu. Samo jedan semestar je kod mene slušao kolega Aleksander Mjoskovski. Godinu-dvije nakon toga napisao je jednu briljantnu disertaciju, i u uvodu, u predgovoru, se zahvaljuje i meni. Nisam uopće znao dok nisam slučajno uzeo tu disertaciju u ruke, i to u formi knjige. Gledam i vidim da se zahvaljuje meni. To je prelijepo, to je čudesno. Naravno da ja sanjam o tome da svi moji studenti odu barem korak dalje od mene. Jer ja u politici još i mogu razumjeti ljude koji misle i govore poput Luja 14: "Poslije mene potop", ali u kulturi takvi ljudi nisu mogući. Ako neko u kulturi radi, a tako osjeća i misli, on je pogriješio profesiju. Jer kultura je jedan jedini kontinuitet. Za ljude koji se bave kulturom, dakle pisce, profesore, slikare, kompozitore, postoji jedno mjesto diskontinuiteta, to je momenat u kojem je dragi Bog rekao: "Neka bude". Sve nakon toga je kontinuitet. Ja kao pisac razgovaram sa Omarom Hajamom, s Platonom, s "Epom o Gilgamešu". Sanjam o tome da moji studenti odu bar korak dalje od mene. Sanjam o tome da ono što su od mene naučili sutra oni posve drugačije, možda bolje, prenose novim studentima. Kultura je zid kojim se mi štitimo od barbarizma, od barbarizma oko nas i od barbarizma u nama.

Ostatak intervjua sa našim renomiranim piscem čitajte na Faktoru.

(DEPO PORTAL/md)