www.nomad.ba

Ima Sarajevo tu neku čudnu, mazohističku osobinu, kompleks, prirodu žene koja voli muža siledžiju što je bije kad pije, a trijezan šuti, mračan i ljut, a veseo je s drugarima dok pije, i onda opet kada dođe kući ženu što ga voli bije, i psuje kad bije, a ona ga voli, jer i on voli nju. Naravno da je voli, jer da je ne voli, ne bi je tukao. Bilo bi mu svejedno. Zna ona da je zaslužila, zapravo i nije baš sigurna kako ali zna da nekako jeste svakako.

Sarajevo me, ponekad, podsjeća na takvu, sluđenu, nesretnu, zaljubljenu ženu. Sarajevo čini se najviše voli one koji ga vole kao pijani muž-nasilnik ženu. Ne voli Sarajevo “mlakonje” sa ružama i lijepim riječima. Ruže može kupiti svako a lijepo govore samo neiskreni da bi postigli neki svoj lični cilj, a Sarajevo nije naivno, nimalo. Kao ni žena što voli muža što je bije i povazdan pije. Očajan poput mlađeg brata nesretnice, ne mogu je zaboraviti, niti bez bola voljeti. I što više pokušavam da joj objasnim da je njen dragi gad i siledžija, ona kao da ga još više voli. Sigurna je da sam ljubomoran na njenu ljubav, i sreću njenu. Poput dehumanizirane žene što voli nasilnog muža, Sarajevo je ponekad i kao majka koja najviše voli svog nezahvalnog sina.

Sarajevo se ponaša kao da voli svu svoju djecu podjednako, ali uvijek je jedno dijete draže i bliže srcu ali to vješto krije. Tako Sarajevo voli svoje sportiste, muzičare, pisce, glumce, režisere i sve one koji su uspješni a ne žive u Sarajevu, kao svoje najstarije sinove koji majku vole poput svojih nasilnih očeva. I ništa ne mogu učiniti da im majka ne oprosti i šta god da urade ona ih, k’o majka, i dalje voli.

Sarajevo me, ponekad, podsjeća na takvu, sluđenu, nesretnu, zaljubljenu ženu. Sarajevo čini se najviše voli one koji ga vole kao pijani muž-nasilnik ženu. Ne voli Sarajevo “mlakonje” sa ružama i lijepim riječima

A kad neko dijete, od malena tiho i povučeno, sito svega, opsuje tog starijeg najvoljenijeg i bezobraznog brata onda ga majka ruži, i nikad mu to ne zaboravi. Kako ćeš mu onako reći, govoriće majka sve do smrti, i kada je demencija prepolovi ostat će u ostatku pameti ta psovka, taj jedan neuspješni pokušaj pobune, krik nevoljenog sina. To se ne zaboravlja. Kako će to zaboraviti? Jasno da je lakše zaboraviti kad se stari vrati kući pijan i napravi opet golem zijan. To je otac, glava kuće. Kao i sin miljenik. Oni mogu sve kako hoće i dokle hoće, a ovaj mali je vazda nešto šutljiv bio i sad, eto, ono ustalo i opsovalo. Mo’š mislit’! Drznik jedan, nevaspitani! Na koga li se samo bacio da nam je znati.

Previše je bezobraznih sarajevskih sinova, i sve je bizarnija ljubav Sarajeva prema njima, i ta sado-mazohistička relacija ponekad se čini sijamski neraskidiva. Različitih slučajeva i primjera ima, ali jedan od upornijih i najdosadniji u toj upornosti je književnik i kolumnista Miljenko Jergović. Predugo bi bilo da se nabroje svi njegovi ispadi, provokacije i uvrede od devedesetih do danas na račun Sarajeva. I najbolje ih je dostojanstveno ignorisati, ali, evo, već decenijama to ne prestaje, i dostojanstvo se pretvara u mazohizam, koji ohrabruje nove nasrtaje jer su te provokacije smišljene i žele, svijećom traže, reakciju, kako bi dotični dalje razvijao narativ o ugroženosti i nastavio izigravati žrtvu i mučenika.

Nova verbalna posjeta Sarajevu

Najnovija uvreda i provokacija na račun Sarajeva nije najgora do sada ali je Jergovićev klasik u pokušaju da izazove posebnu pažnju, i nova epizoda njegova pregolemog “mučeništva”. Poput egzibicioniste traži pozornost po svaku cijenu u neutaživoj žeđi za publicitetom, sebi i svojim knjigama, poput bjelosvjetskih zvijezda i zvjezdica što kao slučajno objave kućni video, a to koincidira sa karijerom u padu ili promocijom novog albuma, filma ili knjige kao u slučaju Jergovića i njegovog nedavnog intervjua povodom srbijanskog izdanja njegovog romana. Tako na pitanje o Sarajevu, Jergović, ničim izazvan, biranim riječima vještinom vrsnog pisca, kaže:

Aferim, Miljenko! Potpuno svjesno, a kako drugačije, perfidno i zlonamjerno poistovjećuje sa Sarajevom dugogodišnji spor prepun udaraca ispod pojasa sa bosanskim piscem Farukom Šehićem, nazivajući ga po ko zna koji put bošnjačko-muslimanskim (!) piscem

“Meni ne pada na pamet da trpim da mi po Sarajevu psuju mater ustašku – što je, recimo, učinio jedan bošnjačkomuslimanski pisac, inače zaslužni ratni veteran, koji se kasnije pokušavao pravdati da mi je ustvari psovao mater četničku, što je valjda u psovačkom bontonu bošnjačkih nacionalista tog trenutka bilo poželjnije.” (Nova.rs, 16. septembar 2020)

Aferim, Miljenko! Potpuno svjesno, a kako drugačije, perfidno i zlonamjerno poistovjećuje sa Sarajevom dugogodišnji spor prepun udaraca ispod pojasa sa bosanskim piscem Farukom Šehićem, nazivajući ga po ko zna koji put bošnjačko-muslimanskim (!) piscem, a za ovaj srbijanski razgovor prigodno dodaje i “zaslužni ratni veteran”. Zatim priča kako Sarajlije, koje inače dijeli na više vrsta, činjenicu da žive u Sarajevu smatraju moralnom kategorijom – ne znam otkud mu to ali razumijem za šta mu treba – pa nastavlja da je život u Sarajevu mogao biti moralna kategorija od ’92. do ’95. ali ne i poslije. Nije mogao izgovoriti da je bila moralna kategorija već da je mogla biti. Vjerovatno zato što on kao rođeni Sarajlija nije živio u Sarajevu u pomenutom periodu.

Naravno, kao i u ranijim prozivanjima, Jergović ponavlja, manipulira i adaptira po potrebi staru kafansku anegdotu, i maliciozno aludira na pjesnika Faruka Šehića, kojem ni ovaj put, ne želi dati čak ni negativni publicitet i spomenuti ga imenom. Ne smeta Jergoviću kafanska psovka od prije deset godina na koju se poziva kad mu za promociju knjige zatreba i koju po potrebi varira, nisu ga jednom psovali, i u tome nije nikakav izuzetak jer psuju i druge, puno žešće i puno češće i s manje razloga.

I meni psuju “jugobalijsku majku” kad objavim nešto o korumpiranim SDAovcima i HDZovcima, samo zato što sam rekao istinu, očiglednu istinu, pa ne kažem da me psuju Sarajlije ili Mostarci niti kažem da me psuju Bošnjaci ili Hrvati, čak ni to da me psuju i da mi prijete članovi tih stranaka, jer i u tim strankama vjerujem da ima dobrih i čestitih ljudi, ma kako to nimalo epski fantastično zvuči nakon svih ovih najtežih godina, već ću reći da to rade SDA i HDZ botovi i ostali skotovi.

I meni psuju “jugobalijsku majku” kad objavim nešto o korumpiranim SDAovcima i HDZovcima, samo zato što sam rekao istinu, očiglednu istinu, pa ne kažem da me psuju Sarajlije ili Mostarci niti kažem da me psuju Bošnjaci ili Hrvati

Pored toga sasvim je izvjesno da Jergović ima u Sarajevu više prijatelja nego mnogi moji sugrađani, kao što je još izvjesnije da ima neuporedivo manje neprirodnih neprijatelja nego, naprimjer, ja, koji bi mi najradije rascopali glavu palicom, neprijatelja koji žive u istom gradu i u pravilu pripadaju “mom narodu”.

3D povijesni revizionizam

Ono što Jergoviću još uvijek smeta je Šehićev tekst Četnik, kako to gordo zvuči objavljen na portalu Žurnal prije jedanaest godina (!), u kojem Šehić reaguje na jedno ranije Jergovićevo ekonomsko-propagandno (u)kazivanje u Beogradu, i prigodan pokušaj romantiziranja i relativiziranja lika i djela Draže Mihailovića.

“O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali…” (Vreme, 21. maj 2009)

Ne znam gdje je napabirčio svoja “saznanja” o Draži da bi ovako “razumio njegove motive”, moguće u historijskoj građi engleske i američke provenijencije, računajući valjda da mu je to dovoljno čvrst oslonac za dijalektički skok uvis i udalj istovremeno, u namjeri da izvede dvostruki aksl sa premetom preko glave, a ta se ambiciozna akrobacija završila kao salto mortale nakon kojeg je nesretni ad hoc povjesničar Jergović pao na glavu, pogrešno računajući da će se na kraju ipak dočekati na noge.

To što je neko učestvovao u ratu, ne čini ga nužno ni lošim ni dobrim, kao što neko ko je od rata pobjegao nije nužno ni loš ni dobar. Ipak, osim što je “zaslužan ratni veteran” književnik Faruk Šehić je i ratni heroj, koji se ne hvali svojim junaštvom, niti traži niti očekuje bilo šta za svoje herojstvo, kao što se Miljenko hvali svojim kukavičlukom

O Draži najbolje i najjasnije priča sam Mihailović. Da je pročitao samo dio đeneralovih depeša mogao je, kao i bilo ko drugi, vidjeti (i razumjeti) da je Mihailović bio jednodimenzionalna ličnost. Iako je komandovao hordama neposlušnih i samovoljnih razbojnika, silovatelja i masovnih ubica, izdavao je direktne i nedvosmilene komande za genocid prvenstveno nad muslimanima, jasno naređujući masovne egzekucije civila uključujući, eksplicitno, i djecu. I nije samo “homogeni” Moljević bio ideolog genocidnog četništva, već i Draža lično.

Mogao je povjesničar hobista Miljenko pročitati i dokumente njemačkog Wehrmachta (ili, znamenitu knjigu, Dedijer-Miletić: Genocid nad muslimanima 1941-1945, Svjetlost, 1990) u kojima bi opet ugledao (i razumio) jednodimenzionalni lik i nedjelo štapskog oficira Mihailovića, dokazano lošeg vojnog taktičara i katastrofalnog stratega, generala iluzija, kvislinga, i na kraju ratnog zločinca, jer kada vojnik naredi ili sam strijelja ili zakolje civila, ili siluje – takav monstrum u istom trenu prestaje biti vojnik i postaje ratni zločinac i ostaje to ne samo do kraja života već za vijeke vjekova.

To što je neko učestvovao u ratu, ne čini ga nužno ni lošim ni dobrim, kao što neko ko je od rata pobjegao nije nužno ni loš ni dobar. Ipak, osim što je “zaslužan ratni veteran” književnik Faruk Šehić je i ratni heroj, koji se ne hvali svojim junaštvom, niti traži niti očekuje bilo šta za svoje herojstvo, kao što se Miljenko hvali svojim kukavičlukom, i očekuje aplauz za isti.

Isto tako, ako neko, računajući da će izazvati željenu reakciju koja će mu poslužiti kao argument o “ugroženosti” i “progonima” (a on je zapravo taj koji progoni), dakle, ako neko ko je pobjegao od vojne i radne obaveze, jer nije morao uzeti pušku da brani svoj grad, podlo provocira, mimo svih građanskih običaja i pravila, deset dugih godina, ratnog veterana računajući i na njegov eventualni ptsp kao svog saveznika u provokaciji, onda mora biti spreman i na odgovor koji će uslijediti iz samopoštavanja, bez rukavica i po Šehićevim pravilima, kada već pravila nema.

Miljenko je, čini se, sarajevskim i inim moralistima draži od Faruka, da li zbog imena, ma kako to zvučalo, ili možda zato što se Faruk ne dodvorava, nije glumac, foler i pozer, što se lako čita i osjeća u njegovoj literaturi, ili možda zbog toga jer je Miljenko ipak rođen u Sarajevu a Faruk je iz Bosanske Krupe

A kada Šehić ustane sam u svoju odbranu, onda se probude spavači, moralisti i dušebrižnici, pa javno komentarišu, nerijetko ad hominem, sablažnjavajući se njegovim, literarno legitimnim, satiričnim ad hominem postupkom. Nije to samo puko licemjerstvo, već i bizarni mazohizam nijemih posmatrača perfidnih Jergovićevih napada i uvreda ne samo prema Šehiću već i prema svim građanima “trećeg” Sarajeva.

A ima tu još toga, puno goreg. Miljenko je, čini se, sarajevskim i inim moralistima draži od Faruka, da li zbog imena, ma kako to zvučalo, ili možda zato što se Faruk ne dodvorava, nije glumac, foler i pozer, što se lako čita i osjeća u njegovoj literaturi, ili možda zbog toga jer je Miljenko ipak rođen u Sarajevu a Faruk je iz Bosanske Krupe. Kao da je mjesto rođenja moralna kategorija, kako bi to rekao Jergović. Jasno da nije, Miljenko je dobar primjer za to.

Nastavak teksta čitajte ovdje.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook