Nakon što je Bakir Izetbegović gostovao u Pressingu na N1, na svom Facebook profilu oglasila se novinarka Dženana Karup Druško, čiji status prenosimo u cjelosti:

- Nisam sinoć gledala intervju Bakira Izetbegovića na N1 iz prostog razloga što već odavno nemam ni snage ni živaca gledati istupe političara, pa makar se radilo i o prvom u Bošnjaka. Uostalom, sve bitno što kažu, prenesu portali i pročitam. Tako pročitah da je Izetbegović rekao da zna kako živi narod i da dijeli dvije trećine svoje plate. I ponovio zabrinutost zbog odlaska mladih, pametnih. S obzirom da svoju pamet, znanje, sposobnosti i kvalifikacije u ovoj zemlji mogu okačiti mačku o rep, čini se da jedino mogu stati u red za Izetbegovićevu sadaku. Valjda mi u prilog ide i to što ni moj suprug ne radi, a u vojnoj knjižici kao pripadnik Armije RBiH ima maksimalan broj dana u odbrani zemlje, jer Izetbegović je sinoć istakao koliko to cijeni. Doduše, niti jedno od nas nije u SDA, ali niti u nekoj drugoj stranci pa smo valjda tako u ovoj zemlji ničiji.

Dugo, jako dugo bezuspješno pokušavam naći bilo kakav normalan posao. Nemam velika očekivanja jer znam da ne mogu dobiti nikakvu iole važniju poziciju, bez obzira na svoje sposobnosti, iz prostog razloga što nisam podobna, ne mogu doći na red, nemam nikoga iza leđa, ne pripadam nijednom lobiju, nemam uspješnog ljubavnika, zaštitnika... Samo svoje znanje i sposobnosti. A to je dovoljno - nizašta. Borim se kao i mnogi drugi u ovoj zemlji kako znam i umijem, ali teška je to borba, a godine prolaze.

Ne mogu duše griješiti, meni otkaze nije davala vlast već oni lijevi, ali je ironija da su to neki radili proglašavajući me čovjekom Bakira Izetbegovića, imam to čak i napismeno, jer su se ponekad moji stavovi o odbrani ove zemlje poklapali s njegovim, a ja glavu nisam ni pred kim saginjala, pa ni pred „lijevima“, tzv. građanskim, niti pisala tekstove po nečijim željama i hvalila one koji to ne zaslužuju svojim rezultatima. I zbog toga su mi „glavu skidali“. Uostalom, otkako su me otjerali iz Dana nakon 20 godina rada (jer sam, kako su rekli, Bakirov čovjek) nisam ulazila u lokalne probleme baveći se regionalnim i temama na državnom nivou, jer sam i predugo ulazila u razne sukobe i crtala sebi metu na čelu, a onda završila na ulici, sama. No, onima koji su mi „objašnjavali“ zašto sam "nepodobna", odgovarala sam: Da, ja sam čovjek Bakira Izetbegovića, samo mi molim vas recite kad ste njegovog čovjeka vidjeli na birou za nezaposlene. Moram priznati da mi je Izetbegović jednom rekao da ja nikad ništa ne tražim. Ništa ne traže oni koji misle da svojim znanjem i radom pošteno mogu sebi zaraditi platu.

Drugi razlog zašto reagiram na sinoćnji intervju jesu poruke kako nam odlaze mladi pametni ljudi i kako to treba spriječiti. Nisam mlada, ali jesam pametna i sposobna. Šta s takvim ljudima? Kome oni trebaju? Moj rad je javan i ne iznosim svoje mišljenje o sebi, već ono što mi drugi govore. Ne jednom prijemu u Predsjedništvu (gdje sam očito zalutala taj jedan jedini put), reis Kavazović je imao potrebu da mi kaže kako on i njegova hanuma kad ja govorim na TV ne pričaju, slušajući šta govorim. Na tom istom prijemu mi je Ganić rekao da je na osnovu mojih javnih istupa zaključio da sam jedna od najpametnijih Bošnjakinja. Hvala im. Sve je to super, samo što za tu pametnu Bošnjakinju u Bosni nema mjesta. A kod Srba i Hrvata svakako sam već odavno na crnoj listi zbog svojih političkih, pogotovo stavova o ratu i ratnim zločinima.

Moja borba za BiH poznata je svima koji su imali prilike pročitati i jedan moj tekst ili vidjeti neko moje gostovanje na TV. Nema toga pred kim sam ustuknula, ni ovdje, ni u Zagrebu, ni u Beogradu, niti bih kad je u pitanju BiH. Iako je puno, puno onih koji bi po svojim pozicijama trebalo da govore puno više i odlučnije od mene. No, ja sam to radila zbog svojih uvjerenja, ubijeđena da čovjek svojim radom i znanjem može sebi obezbijediti egzistenciju i neki status. Nažalost, na svom primjeru sam se uvjerila koliko sam živjela u iluzijama.

Predugo sam bila u novinarskom poslu, dovoljno dugo da poznajem sve iole važnije pojedince na svim bitnim funkcijama. I da znam koliko lošijih, nesposobnijih, s manje znanja od mene, ima važan posao. Šta onda tek mogu očekivati oni koji ne znaju nikoga, koji tek treba da se dokažu i steknu praksu? Pa neka pogledaju ko sve i kako radi po državnim institucijama. Sve iluzije sam davno izgubila. Sama snosim odgovornost za sve odluke koje sam u životu donosila i za sve izbore koje sam napravila, kao i za svoje greške. To ne mogu promijeniti, a i prekasno je. Ono što još mogu, to je pomoći svom djetetu da se obrazuje. I ode odavde. Ostavljajući svoju domovinu. Svoju pradjedovinu. Svoju zemlju. Sve ono za šta sam ja tako prokleto vezana i zbog čega sam ostajala ovdje i borila se.

Kod nas je sramota reći da nemaš posao, nije malo onih koji mi kažu da je nemoguće da se ja ne mogu „snaći“. To nije nešto o čemu se javno govori, ali je li moja krivica što ne mogu ravnopravno aplicirati na javne konkurse, ili biti nečiji prijedlog na imenovanu funkciju (govorim samo o medijima, sigurno ne znam projektovati zgrade) zahvaljujući svom znanju i sposobnostima? Nije. Krivica je to onih koji su napravili ovakav sistem i zato ja nemam razloga da se stidim. Bakir Izetbegović je lider, prvi u Bošnjaka nosilaca vlasti i kao takav ima i dio odgovornosti za to.

Ne mislim da će ovo pismo išta promijeniti, ali ponekad je čovjeku lakše kad kaže ono što mu je na duši (srećom postoji FB). I kad se nastavi boriti za ono u šta vjeruje, čak i ako ponekad izgleda da nema nikakvih šansi i da juriša na vjetrenjače.

(DEPO PORTAL,BLIN MAGAZIN/md)