Pavle Pavlović/ Hronični filmofili

Još jedan pompezni filmski 'the end' festivala crvenog ćilima: Nije bilo glamura, ali jeste bljeska umjetnosti


19.08.20, 13:24h

 

U danima Sarajevo Film Festival prisjećam se kako je moja kokuzna generacija, poslije onog Drugog svjetskog rata, postajala sve zaraženija svjetlima velikih ekrana. Vakcinu za taj slatki virus nismo našli ni nakon novog, posljednjeg rata, što nas je jače od svakog COVID-a, kojim nas plaše, raspršio po cijelom dunjaluku.

 

Od tada smo kao zagriženi filmofili teško nostalgično živjeli svaku prohujalo godinu u amerikama, australijama, evropama i jedva čekali ljeto da u dijasporskim jatima sletimo u usključalu prijestolnicu sedme umjetnosti svijetu sve poznatijeg šehera.

 

...Pognute glave i s rumenilom na licu priznajem da me je crkva sv. Josipa na sarajevskom Marijin Dvoru načinila filmofilom. Išao sam ja i u džamije i pravoslavne crkve s nadom da će mi pomoći u ljubavi prema sedmoj umjetnosti, ali tamo kao da su imali manje uslova za moje "ambicije". Ustvari nisam bio samo ja, nego i moja raja danas razasuta po cijelom svijetu.

 

Pognute glave i s rumenilom na licu priznajem da me je crkva sv. Josipa na sarajevskom Marijin Dvoru načinila filmofilom

 

Prvo bi trknuli do nikada zaboravljenog kina “Sutjeska”, skužili koji film igra, pa onda brzo u crkvu na Marijin Dvoru. Uvijek smo pazili da u džepovima imamo velike petodinarke koje su najbolje zvonile. Kada je ubaciš u metalni sud odjekivala je kao onaj najljepši zvuk kojim pobjeđuješ poker aparate. Sjećam se koliko su svećenici i časne sestre bili, činilo se, prijatno iznenađeni skupinom mališana koji su u najranijim godinama otkrili ljubav prema Onome gore. Osjećali smo njihovu zahvalnost kada bi začuli kotrljanje našeg metalnog milodara. Ostajali bi u raskošnoj unutrašnjosti hrama desetak minuta sve dok ne bi popustila pažnja božijih službenika. Tada bi hitro iz velike sjajne srebrne posude, u koju su vjernici ubacivali novac za pomoć crkvi, grabili što smo više mogli i trk u uzbudljivi mrak ispred filmskog platna.

 

U našu “Sutjesku” stigao je i dugometražni dokumentarni film “Evropa noću”. Prvi put smo mogli da otkrijemo šta se događa iza “željezne zavjese”. Gledali smo ga dva, tri puta i ponovo poželjeli da vidimo kako izgledaju ti striptease barovi kod "mrskih kapitalista". U mračnoj kino dvorani tada bi se čuo samo zvuk starih filmskih projektora. Ukočeni, otvorenih usta pratili smo nestvarne scene svlačenja najljepših “umjetnica” Starog kontinenta.

 

Ti nezaboravni prizori ponovo su vukli u prostore "naše" crkve na Marijin Dvoru. Naravno, opet smo imali petodinarke i kao već iskusni posjetioci duhovnog zdanja slobodnim korakom zagazili ka posudama za milodare. Ubacili smo kovanicu, baš je dobro odjeknula kao crkvena zvona. Nakon kojeg minuta, kada nas svećenik nije gledao zamahnuli smo šakama ka sudu. Ovog puta opet je jako zazvonilo. Naše ruke, umjesto u hrpu kovanica, udarile su o čvrste metalne poklopce. Crkveno lice polagano se okrenulo prema nama i blago nasmješilo. Posude za milodare više nikada nisu bile otvorene, od tada su stalno imale uske proreze kroz koje si uvijek mogao ubaciti novac, ali nikada izvaditi. U mističnom polumraku svete kuće to nismo ni primijetili.

 

Onda se neko dosjetio da se lova za kino karte može zaraditi i na gusanim poklopcima raznih šahtova i kanala. Birali smo one manje, lakše. Kada bi
“nahvatali“ tri, četiri komada, izuzetno teško željezo vozili smo našim trokolicama na kuglagere do nekog čike na kraju Vilsonovog šetališta. Uvijek bi nas pitao koliko staju kino ulaznice i tačno toliko nam davao. Taj novi “biznis” dobro nam je išao sve do dana kada je otac od jednog našeg druga, čuveni profesor sa obližnjeg Filozofskog fakulteta i najveći stručnjak za gramatiku onda nam maternjeg jezika, nije slomio nogu upavši u neki kanalizacioni šaht bez poklopca.

 

Slike iz zločestih dječačkih dana javile su se ovih dana u telefonskom čavrljanju sa generacijskim sagovornikom iz rodnog grada.

 

- Ma, jedva sam ti juče živ ostao…

 

- Šta je bilo?

 

- Jurim ti s autom preko Koševskog brda i u punoj brzini nešto puče, kola se zanesoše, već vidim kako se prevrću na krov. Srećom, vozilo je svom silinom ponovo tresnulo točkovima od asfalt. Pipam se, vidim čitav sam, izletim i imam šta vidjeti. Otpao mi lijevi točak u šaht bez poklopca.


- Kako to?

 

- Ukrali ga neki mangupi. Svakodnevno na desetine kanalizacionih otvora ostaje bez teških gusanih pokrivača. Čuo sam da ih prodaju za dobre pare na otpadima.

 

Ne znam kako je danas sa poklopcima kanalizacionih otvora po sarajevskim ulicama, ali znam da je prokleta korona spriječila vatromet svjetlećih filmskih ekrana po raznim avlijama i dvoranama grada koji se nikada nije predao

 

Brže bolje promijenio sam temu priče kao kroz maglu prisjećajući se da je i moj drugar s druge strane žice bio u našoj ekipi što se nekada davno specijalizirala za gus i staro željezo za otpad ili terek, kako smo mi tada govorili. Tereka koji nas je vodio iz filma u film i načinio od nas hronične bolesnike tame i svjetla velikih ekrana.

 

…Ne znam kako je danas sa poklopcima kanalizacionih otvora po sarajevskim ulicama, ali znam da je prokleta korona spriječila vatromet svjetlećih filmskih ekrana po raznim avlijama i dvoranama grada koji se nikada nije predao. Pogotovo nekim viruščićima. Borba protiv COVID blokade punom snagom ide na online frontovima. I pobjeda je vidiku. Na radost miliona nas koji ove godine nismo u našoj BiH, našem Rajvosa.


Biće to još jedan pompezni filmski The end festivala šarenog crvenog ćilima po kojem nije bilo glamura, ali jeste bljeska umjetnosti i neuništivog života stvaranja.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 

 



Komentari - Ukupno 7

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još