Privatne paravojne formacije, širenje dezinformacija putem interneta i miješanje u izborne procese postali su osnovni vanjskopolitički alati Rusije. Osobe koje stoje iza tih operacija usko su vezane i za Bosnu i Hercegovinu, gdje su neki od njih i boravili kako bi "usmjerili" rezultate izbora u korist političkih struktura bliskih Kremlju.

Jedna od ključnih osoba u tom sistemu je Jevgenij Prigožin, u javnosti poznatiji i pod nadimkom Putinov kuhar. On je bivši osuđenik koji je osuđivan zbog pljački, prevara i primoravanja na prostituciju, a "legalnim poslovima" se počeo baviti 90-ih godina prošlog stoljeća kao vlasnik restorana u Sankt Peterburgu, a zatim i kao pružatelj catering usluga za Kremlj. Danas je njegov zvanični biznis rasprostranjeni ugostiteljski konzorcij koji osigurava obroke milionima ruskih vojnika, policajaca, tužioca, bolničkih pacijenata, učenika, za što je, prema procjenama, od 2011. godine dobio oko tri milijarde dolara od ruskih poreskih obveznika. Ipak, u pozadini ovog unosnog biznisa krije se njegova stvarna uloga u Rusiji, a to su industrija porizvodnje lažnih vijesti, zastrašivanje novinara, miješanje u izbore, politički inženjering i tajne vojne operacije.

Prigožin je u SAD-u optužen zbog uloge njegove "fabrike trolova" koja je utjecala na rezultate predsjedničkih izbora 2016. godine u korist Donalda Trumpa, što on danas izričito negira. Njegova "fabrika trolova" generirala je i jednu od najvećih poznatih internet dezinformacijskih kampanja, u okviru koje je objavljeno 71.000 tvitova koji su imali za cilj da nametnu rusku verziju događaja o padu avion MH17.

Ista infrastruktura objavila je hiljade poruka koje promoviraju Brexit. Prigožin je također povezan s političkim inženjeringom prilagođenim potrebama Kremlja u nekoliko afričkih zemalja, dok su ga SAD sankcionirale zbog financiranja Wagner grupe, privatne vojne kompanije s historijom tajnih operacija u Ukrajini, Siriji i nekoliko afričkih zemalja. Nedavno je optuživan za miniranje područja oko libijskog Tripolija. EU još nije sankcionirala njega ili njegovu grupu u vezi s bilo kojom od ovih aktivnosti.

Dugotrajna istraga Bellingcata, The Insidera i Der Spiegela otkriva da su dezinformacije, političko uplitanje i vojne operacije Jevgenija Prigožina čvrsto integrirane s ruskim Ministarstvom odbrane i njegovom obavještajnom rukom, GRU-om. Prigožinova privatna infrastruktura, zajedno s onom drugih biznismena ovisnih o vladi, poput Kostantina Malofeeva, ruskog oligarha bliskog Miloradu Dodiku kojem je zabranjen ulazak u Bosnu i Hercegovinu, čini se da služi kao paravan i kanal za pranje novca za vladine prekomorske operacije.

Istovremeno, Prigožinovi pokušaji da preuzme inicijativu i iskoristi svoju ključnu ulogu za ličnu korist također su rezultirali sramotom za Kremlj. Tokom neuspjele operacije zauzimanja naftnih bušotina od SDF-a i oružanih snaga SAD-a u sirijskoj provinciji Deir ez-Zor u februaru 2018. godine, Wagnerovi plaćenici pretrpjeli su težak poraz u američkom protunapadu. Ruski plaćenici objavili su i samoinkriminirajuće videozapise u polu-javnim internet grupama, poput ove jezive hronike mučenja, ubistava i klanja sirijskog civila u blizini Palmire.

Spona sa Kremljom

Bellingcat, The Insider i Der Spiegel su tokom istrage identificirali ključnu figuru koja služi kao veza između Prigožinovih operacija u Africi i Ministarstva odbrane Rusije. Ta osoba je u cjelini upravljala ruskim paravojnim operacijama u Africi, uključujući i vrijeme u kojem su ubijena tri ruska novinara koji su istraživali Prigožinove operacije u Centralnoafričkoj Republici. Čini se da ta ključna osoba nije na radaru zapadnih obavještajnih ili agencija za provođenje zakona, jer uživa u mogućnosti neograničenog putovanja Evropom na osnovu šengenskih viza. Ova istraga temelji se na pregledu arhivirane e-pošte koja je pripadala zaposlenima koji rade za Prigožinovu kompaniju. Autentičnost tih poruka i sadržanih dokumenata utvrđena je putem intervjua s nekoliko bivših i sadašnjih uposlenika koji su utjecali na poslovanje u inostranstvu.

Veze Jevgenija Prigožina sa Kremljom i ruskim Ministarstvom odbrane teško je prikriti, s obzirom na istaknutu ulogu njegovih kompanija kao pružatelja usluga Kremlju i ruskoj vojsci. Međutim, intenzitet njegove komunikacije s najvišim ešalonom unutar Kremlja i Ministarstva odbrane teško je objasniti jednostavno na osnovu pružanja "ugostiteljskih usluga".

Bellingcat je analizirao Prigožinove telefonske zapise nastale u osmomjesečnom periodu od kraja 2013. i početka 2014. Zapisi su pribavljeni iz hakiranih e-mailova Prigožinovog ličnog pomoćnika koji su 2015. procurjeli nakon napada ruskog hakerskog kolektiva Shaltai Boltay. E-mailovi su sadržavali evidenciju o korištenju telefona njegove kompanije "Concord Consulting & Management" i istražitelji Bellingcata su bili u mogućnosti da identificiraju Prigožinov lični broj na listi korporativnih brojeva na osnovu aplikacije za pretragu brojeva telefona. Taj se period poklapa sa Prigožinovim operacijama sa "internet trolovima" koje su se kretale od diskreditiranja ruskih opozicionara i nezavisnih novinara, do ambicioznih međunarodnih operacija, najprije u Ukrajini, a zatim i širom svijeta.

U tom je periodu Prigožin razgovarao ili razmjenjivao poruke s praktički cjelokupnim uredom Vladimira Putina, zajedno s brojnim visokim zvaničnicima u FSB-u, Federalnoj službi zaštite (FSO) i Ministarstvu odbrane. Konkretno, zvao je i slao SMS-ove Dmitriju Peskovu, savjetniku i portparolu predsjednika Putina - ukupno 144 puta. Pozvao je, ili ga je zvao, Anton Vaino, Putinov šef kabineta - ukupno 99 puta. Pedeset i četiri puta je komunicirao s Igorom Divejkinom, zamjenikom šefa Putinovog kabineta zaduženim za unutrašnju politiku. Prigožin je razgovarao više od 25 puta s generalom Aleksejem Djuminom, Putinovim bivšim šefom sigurnosti i, u vrijeme poziva, zamjenikom direktora GRU-a koji je nadzirao aneksiju Krima. Barem je dva puta razgovarao i lično sa Sergejem Šojguom, ministrom odbrane Rusije, dok izvodi iz e-pošte pokazuju više planiranih ličnih sastanaka s njim. Prigožin je također razgovarao 31 put sa Šojgouvim "brojem dva", zamjenikom ministra odbrane Bulgakovom, zaduženim za vojnu logistiku. Prigožin je također razgovarao tri puta s Jurijem Ušakovom, bivšim ruskim ambasadorom u SAD-u i Putinovim višim savjetnikom za vanjskopolitička pitanja.

Iako su Prigožinove kompanije zaista pružale usluge i Kremlju i Ministarstvu odbrane, teško je povjerovati da bi ti poslovni odnosi zahtijevali tako česte komunikacije na visokom nivou.

Wagner grupa

Prigožin je usko povezan sa osnivanjem i finansiranjem Wagner grupe, koja je dobila ime po navodnom osnivaču i zapovjedniku Dmitriju Utkinu, čiji je nadimak Wagner. Pukovnik Dmitrij Utkin, rođen 11. juna 1970., bio je oficir i učestvovao je u oba čečenska rata. Početkom 2000-ih, kako je vojna faza drugog rata odmicala, premješten je u grad Pečori u blizini estonske granice, gde je narednih deset godina obavljao dužnost komandanta GRZ-ove specijalne jedinice Spetsnaz. Prema tvrdnjama njegove bivše supruge, teško se prilagođavao civilnom životu i uvijek je čeznuo da se vrati na ratište.

Nije baš jasno kada se Utkin povukao iz vojske, ali 2013. godine je navodno već radio za malo poznatu privatnu zaštitarsku kompaniju sa sjedištem u Hong Kongu pod nazivom "Slavonic corps". Ta je kompanija u maju 2013. godine putem interneta tražila osobe starosti od 24 do 45 godina, bivše članove Spetznaza, koji su imali potrebnu obuku u vojnim akcijama i to za rad u inostranstvu na poslovnim putovanjima u trajanju od tri do šest mjeseci. Jedino poznato raspoređivanje ove privatne vojne kompanije (PMC), u Siriji krajem 2013. godine, završilo je nakon što su plaćenici izgubili bitku s militantima povezanim s Al-Qaidom. Utkinovo se ime nije našlo među poznatom zapovjednom strukturom "Slavonic corpsa", a osoba zadužena za sirijsku operaciju je, sudeći prema izjavama svjedoka, bio Vadim Gusev, zamjenik direktora još jedne kompanije iz Hong Konga, kojom se upravljalo iz St. Petersburga, a radi se o Moran Security grupi. Sirijska misija završila je neslavno, a ruski FSB uhapsio je mnoge plaćenike koji su se vratili i optužio ih za "nezakonito ratovanje u inostranstvo".

Početkom 2014. godine, mnoge osobe koje su bile članovi "Slavonic corpsa" ponovo su angažirani. Kako je Rusiji bilo potrebno brzo i tajno vojno prisustvo na Krimu, koncept privatne vojske u sjeni, koja zapošljava vješte vojnike s prethodnim borbenim iskustvom, pojavio se kao savršeno rješenje.

Iz pregledanih podataka ne može se utvrditi ko je pokrenuo inicijativu za osnivanje Wagner grupe. Međutim, pronađeni su podaci koji snažno sugeriraju da pukovnik Dmitrij Utkin nije taj koji je odgovoran za formiranje ove privatne vojske, već da je on bio zaposlen kao paravan kako bi prikrio stvaru ulogu Rusije. U arhiviranoj kopiji web lokacije za prijavu za posao otkriven je CV koji je, izgleda, objavio sam Utkin krajem 2013. godine, a arhiviran je u januaru 2014. Prijava za posao, koja sadrži telefonski broj koji mu je tada pripadao, kaže da Utkin živi u Pskovu, te da trenutno traži posao sa punim radnim vremenom kao zamjenik generalnog direktora, i da je spreman da se preseli u Moskvu. Njegova tražena plata je 30.000 ruskih rublji mjesečno. Izjavljuje da je bio zapovjednik GRU-ove vojne jedinice 64044 u periodu od 1988. do 2008., ali ostavlja jaz u njegovoj karijeri od 2008., sugerirajući da od tada možda nije bio operativno uključen u tu jedinicu. Spominje program profesionalne prekvalifikacije koji je prošao 2006. godine, čime je dobio certifikat za zaštitara.

Ostatak teksta čitajte na Faktor.ba.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)