Život sklapa krug. Sa radošću i tugom otvorio sam vrata osmog desetljeća, nedavnog dana sedmog mjeseca, godine 2020. Na početku prave starosti, u jubilarnoj obljetnici, lijepo me prijeteći počastila korona sa onim COVID-om 19. Umjesto torti i zamarujućeg niza svijećica, kojeg ni najuvježbaniji vatrogasni zdrug ne bi ugasio iz cuga, umjesto radosnih kucanja čaša i simfonije prijateljskih čestitki, prihvatio sam se korneta i kugle hladne što vraća u godine tople. Kada smo uzvikivali rođendanski liz, pliz!

Kada smo dugo i teško skupljali paru po paru da bi došli do one ogromne petodinarke i onda ponosno hodali prema kvartovskom sladoledžiji. Tada bi se nas dvadesetak poredalo u vrstu i štafeta bi krenula. Svakome po kratki liz, samo slavljeniku najduži, pliz!

E, kako sam uživao tog dana jula ili srpanja prohujalih decenija i desetljeća. Doživio sam poslije cijeli redosljed najrođendana po raznim meridijanima i paralelama, ali nijedan nije sladak i nezaboravan bio kao oni prvi i kokuzni kada si ledenim okusom šećera bojio godine što će te ćirom prvi put odvesti do Dubrovnika, do tajanstvene Vile Kaboge i dječijih odmarališta u Zelenici, u fjordovima Boke Kotarske.

Zapanjen velikom vodom, što se s nebom u daljini spaja, bio si sretan i zbog saznanja da ti sjajna i ogromna petodinarka ni potrebna nije, da bi uvijek uz sebe imao liz. Umjesto slada, kad god si poželio, lizao si sol sa ruku, tijela. Sve više se uvjeravajući da ti nisu lagali oni što su tvrdili da morska voda nije ni slatka, ni mutna, kao što je bila u rijekama i potocima naših djetinjstava

Ali, poslije slanog uvijek ide slatko. Kako opet do petodinarke doći? Pokušavali smo u Dubrovniku s onim dobrim folovima sa ulica sarajevskog Marijin Dvora. Tamošnja katolička crkva Svetog Josipa, danas stješnjenja između stakla i čelika nebodera Mome i Uzeira, te Sarajevo City Centra i Alte, mnogima je donosila susret s bogom, a nama sa citronom, jagodom, vanilijom ili, najomiljenijom, malagom.

Skrušeno, kao ovi današnji pravi vjernici, išli smo ka oltaru, prolazeći pored onih bezbrojnih metalnih činija u koje se ubacivao milodar. I mi bismo milodarivali, trudeći se da to što jače odjekne u tihoj auli svete kuće. Potom bi brže bolje, uh, kako me je danas to stid priznati, kupili pune šake sitniša, kovanica. I potom trk iza ugla na još jedan liz.

Dakle, pokušavali smo istu sarajevsku foru i zamalo da se jednom nismo kupali u milicijskom lavoru. Ti morski svećenici nisu bili meki, dobri kao oni naši marijindvorski. Ćopili su nas na djelu, s rukama zamoćenim u teglu zabranjenog meda. Tada sam prvi čuo ono vragovi jedni crveni, ništa vam nije sveto. Tek kasnije shvatio sam ono vragovi, ali što crveni? Možda smo tada, kao sva sirotinjska gradska djeca, naglo preplanuli, ne spavajući noćima od plikova kojima nas je podarilo sunce nepoznate snage i zračenja.

Čika drugovi milicioneri su nas onda dobro izribali, plašili, pokazujući ćelije u kojima bismo kao mali, sitni kriminalci, na početku karijere, mogli završiti. I oni su govorili ono vragovi, ali nisu spominjali crveni. Potom su nas vratili vaspitačima, a oni nas izveli pred postrojene redove. U jednom je stajala i ona, još joj pamtim krupne, plave oči. Ljutito je okrenula glavu i kao svjesna Titova pionirka prekinula svaku vezu sa dječakom koji je sanjao samo još jedan slatki, hladni liz.

Kako su ljeta tekla, zemlja je rasla, slastičarnice se širile i gotovo svako selo imalo je sladoled i nikome više lizanje nije bilo čarobno, bajkovito, kako je nama bilo u prvim godinama nakon onog Drugog svjetskog rata.

I dok sada pažljivo obrađujem dijetalnu hladnu kuglu od sira i narandže sanjajući da sam na jednom morskom žalu, pitam se koliko je moćan taj samo jedan liz, da te odvede u daleku prošlost, a da nisi rekao stanite, pliz. To raduje i boli.

Jer, nedavno sam hodio po gradovima i selima regiona nam. Ponovo susretao djecu koja imaju kao što smo mi godina pedesetih imali. Sanjaju o nekoj novoj petodinarki i sladolednom uživanju. Vidio sam i tugu u očima njihovih majki i očeva što u još težoj sirotinji od one naše broje dane. Mi smo imali nadu, koja je donijela bolje sutra, što smo ga nepovratno izgubili u ratu, čije rane još zadugo zacijelite neće. Mi smo onda imali ćiru i Vilu Kabogu, Zeleniku. Prvi put sa pet, šest godina vidjeli more.

Dok s uzdahom uzimam još jedan rođendanski liz, bojim se da će mnoga djeca iz mog zavičaja i nekada zajedničkih prostora proživjeti cijeli život bez okusa morske soli na svojim rukama i ramenima. Da nikada neće vidjeti koliko je ta beskrajna vodena ploha veća od njihovih potoka i rječica.

Ostaje im samo sanjani sladoleda liz. Pomozimo im, pliz!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook