Piše: Segor HADŽAGIĆ

Nerijetko čašćen epitetima kao što su provakativan i kontroverzan, slovenački reditelj Damir Zlatar Frey je u posljednjih deset godina zasigurno najzastupljeniji ili, da upotrijebimo frazu koja je prilična žutoj štampi, najviđeniji gost Mess-a. Nakon 'Noževa u kokoškama' sarajevskog Kamernog tetra 55, Lorcine 'Krvave svadbe' u izvedbi Slovenskog stalnog gledališča Trst, 'Gospođice Julije' riječkog HNK i Williamsovog 'Tramavaj zvani čežnja' u izvedbi Slovenskog narodnog gledališča Maribor, ove godine Damir Zlatar Frey nam stiže sa Istarskim narodnim kazalištem i savremenom adaptacijom drevne biblijske priče o Salomi.

Koliko su priče o provakativnosti i kontroverznosti Damira Zlatara Freya na mjestu, o tome se da raspravljati jer u konzervativnim sredinama lako vas i gotovo po pravilu bezrazložno mogu krstiti ovakvim atributima. Nije ni bitno u čemu se krije ta provokativnost, kontroverza i šokantnost jer se ona brzo demaskira kao vrlo zgodan marketinški trik. Zgodniji epitet koji bi mogli prišiti hiperestetičnom pozorišnom svijetu Damira Zlatar Freya bio bi dekadentan. Jer od 'Noževa u kokoškama' i 'Krvave svadbe', Frey ne samo da ne donosi ništa novo, već se svesrdno trudi da kopira i inkorpira staro, što nije samo postmodernistička 'fora', budući da Frey ne 'intertekstualizira' klasike ni svoje savremenike, već isključivo samog sebe.

Kako bi onda mogao da bude kontroverzan ili provokativan ako je zapravo istinski tradicionalan?! A Frey tradiciju shvata isključivo u kontekstu samog sebe. Svaka njegova nova predstava posjeduje nešto staro iz prethodnih. Ili je to copy paste mizanscena, preuzimanje scenografije ili rekvizita ili, pak, koreografski zahvat. Da ne budemo zlobni, nije baš u pitanju totalno autocitiranje (i narcisoidnost ima svoje granice!) već, reklo bi se, samo liči, asocira na staro...

Tako je u sinoćnjoj izvedbi 'Salome', mizanscen frontalnog sjedenja na sceni Heroda i njegovih 'dvorjana', samo 'asocirao' na identičnu postavku u 'Krvavoj svadbi', zid sa vratima 'podsjećao' je na 'Tramvaj zvani čežnja', a crna je podloga ličila (u skladu s Top listom nadrealista mogli bismo reći nije ličila, ona je ličila malo!) na ugalj koji je prekrivao scenu 'Gospođice Julije'. Nije naravno nikakav problem u Freyovoj estetici, sve su to legitimni postupci jednog provincijskog pozorišta, ali kada već deset godina redovno prodaje istu maglu i to na festivalu koji se reklamira kao jedan od najznačajnijih u regiji, onda se problem nesumnjivo krije u selekciji festivala.

U savremenoj adaptaciji 'Salome', reditelj Frey i dramaturginja Željka Udovičić fokusiraju se na žudnju i strast koja pokreće Heroda, Herodijadu, Salomu i ostale 'partijanere' na dvoru. No njihova žudnja je 'kokainske' prirode: kratkotrajna ali orgijastična. U Freyovoj postavci dvor predstavlja mjesto blještave svjetlosti, orijentalne muzike koja nekontrolirano pokreće tijela, ali i mjesto truleži i raspada koje izbijaju iz zidova nagriženih vlagom i pozadinom scene sa pisoarima koje podsjećaju na balkanske javne toalete. Da bi se prilagodilo savremenom trenutku, reditelj i dramaturginja su se odlučili na jedan 'radikalan zahvat': Herod predstavlja zapravu današnju korumpiranu i nazadnu vlast, dok je Ivan Krstitelj politički aktivista, doduše još uvijek i prorok, koji najavljuje propast Herodu. Reducirajući verbalni momenat dramskog teksta (ili pravilnije pozorišnog scenarija) na minum, Frey se koncentrira na, ne prepoznatljive, već do neprepoznatljivosti uprošćene elemente koreodrame. Više od polovine predstave zauzima ples i to takve vrste kakvu viđamo na partyima elektronske muzike. Ovaj put orijentalno obojene. Nije valjda da nam Frey na ovaj način namiguje kako je naše društvo otišlo k vragu?

Psihološki odnosi među likovima su svedeni na minimum. Uglavnom mimikom i po kojom odsječnom replikom likovi otkrivaju svoje egoistične i surove želje. Herod  kojeg je utjelovio Marinko Leš je tipičan predstavnik današnjeg tzv. visokog društva: on je u isto vrijeme infantilan, zbunjen, impulsivan, preplašen i samopouzdan  sa tipičnim kokainsko-ovisničkim tikovima: glasnim smijehom, šepurenjem i stavom 'danas partijamo, a sutra ko zna'. Kao takav Herod je samo uzgredan kroki kompleksnog karaktera, konstrukcija lišena sistematičnijeg psihološkog nijansiranja, dok je jedna od najpoznatijih fatalnih ljepotica u istoriji čovječanstva, Salome (Helena Minić) oblikovana kao djetinjasta i nimfomanka koja nakon što je odbija Ivan aktivist, traži njegovu glavu, kako bi ispunila svoju perverznu želju da ga na bilo koji način 'posjeduje'.

Siže priče o Salomi koju manje-više znamo svi u Freyevoj inscenaciji je reduciran do kostura. Prilagodba u savremeno vrijeme podrazumijeva da samo malo više insistiramo na seksualnim nagonima, da se glumci obnaže, da pokažemo kako je današnji creme de la creme trulo društvo koje konzumira kokain nesvjesno propasti vlastitih statusnih simbola.

Kod Freya je zapravo sve reducirano, generalizirano, skicirano, pa je jezik njegove predstave ništa drugo nego 'mnogo buke ni oko čega'. Na kraju predstave se zidovi pomjeraju, novinari i fotoreporteti dočekuju Heroda i Herodijadu. Propast društva je zapravo samo još jedna okončana afera. U novinarskom žargonu, još jedan 'scoop', kao što je selekciji Mess-a  odavno trebalo postati jasno, da su i Freyeve predstave 'scooop', bombastično najavljivane copy-paste autoreciklaže.

(DEPO PORTAL)