Izvor: Tačno.net
Piše: Dženana Hadžihafizbegović

Ni pola sata da je prošlo od trijumfa Studenata u Srbiji, a bošnjački javni prostor se već sjatio da, po dobrom starom običaju, samo pita nešto; hoće li ta nova Srbija priznati genocid. Stani, bolan. Dajte ljudima da se otrijezne od sebe samih, da se montiraju u vremenu i prostoru, pa kada dođemo na red, onda ćemo o tome. Je li znate da se u Srbiji upravo otvorila Pandorina kutija, a u njoj čitava stratifikacija društvenih i političkih anomalija. Sačekati 9. januar, pa onda i 11. juli. Tek je novembar. Sabur.

Objektivno, pobjeda Studenta na parlamentarnim izborima u Srbiji impresivna je povijesna ovacija u hronici mučne dvogodišnje borbe protiv režima, i to je ono kako bi se taj događaj, prije svega, trebao posmatrati. Nema se tu šta dodati ni oduzeti. Kako god doživljavali Srbiju, dopadali vam se Studenti ili ne (jerbo i među njima – kako precizno analizira Aleksandar Matković – ima desnog i lijevog bloka), u jednom nema dileme: veličanstven je proces kojim su Studenti oborili Aleksandra Vučića, i izborili mandate u Skupštini.

Podsjećanja radi zašto je njegov krah veoma bitna reperkusija, u što kraćim crtama pribilježićemo ko je Aleksandar Vučić, jer ne bude li u kratkim, ovaj tekst bi mogao biti njegov dosije. Katalog Vučićevih zločinačkih i mafijaških aktivnosti je zaista ozbiljan format, ali evo, probraćemo ono što podebljava njegov tretman naroda susjedne države. Između ostalog,

Dopadali vam se Studenti ili ne (jerbo i među njima – kako precizno analizira Aleksandar Matković – ima desnog i lijevog bloka), u jednom nema dileme: veličanstven je proces kojim su Studenti oborili Aleksandra Vučića, i izborili mandate u Skupštini

Aleksandar Vučić je beskrupulozno biće koje znamo mnogo prije dolaska na mjesto vladara Srbije, iz perioda devedesetih godina kada je na položajima nosao kišobran, za govornicom otvoreno obezvrijedio muslimane svojim (i) verbalnim agresijama: sto muslimana za jednog Srbina. Povrh svega toga, pošto se kao premijer Srbije odvažio doći u Potočare na godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenici 11. jula 2015. godine, porodicama žrtava kojima se došao „nakloniti i odati počast“, priuštio je inscenirani pokušaj atentata na njega, da bi septembra 2026. godine organizirao sahranu Ratka Mladića. Eto, takav mentalni poremećaj preovladava u glavi Aleksandra Vučića.

Subjektivno, ono zbog čega zaista Bosna može i treba da prati političke promjene u Srbiji jeste mogućnost da se potpuno promijeni prostor u kojem je Milorad Dodik godinama nalazio političko zaleđe. Izuzev dubokog krimena što im je obojici svojstven, za razliku od potonjeg, Aleksandar Vučić je bio gospodin radikal, profinjeni psihopata, četnička elita, dok je Dodik jedan obični rudimentarni izrod što se fiksirao u toksičnu seljačku šovinističku kamarilu sebi sličnih: Željka Cvijanović, Nenad Stevandić, Srđan Amidžić, Sanja Vulić i drugi, da bi svojim neotesanim, polupismenim retorikama plasirali u javnost isključivo degutantan jezik, uvrede, laži, omalovažavanja naroda koji živi u drugom entitetu zajedničke im države Bosne i Hercegovine koju također redovno odbijaju prihvatiti kao cjelovitu. Da je, ne daj Bože, takve (unakrsne) retorike bilo iz političkog Sarajeva, čuj mene Teherana, zamislite samo koliko bi se puta dnevno njome dopunjavala bijedna i jeftina SNSD matrica o ugroženosti i radikalizaciji.

Ono zbog čega zaista Bosna može i treba da prati političke promjene u Srbiji jeste mogućnost da se potpuno promijeni prostor u kojem je Milorad Dodik godinama nalazio političko zaleđe

Realno, Studenti su Srbiji kao matičnoj zemlji gdje se sve pokrenulo, dešavalo, završilo, i evo počelo, tj. građanima Srbije, obavili mega maestralan posao koji se tiče pospremanja unutrašnjih devijacija sistema, a Bosna se, opet, kao prema instrukcijama, isto tako nastavlja dešavati sama sebi.

U dijelu evropskog i međunarodnog konteksta, Bošnjaci su najčešće predstavljeni kroz vlastitu političku nemoć, i to uz značajan doprinos vlastitih političkih predstavnika. Ne zbog toga što su Bošnjaci, nego što što su pristali da ih predstavljaju oni koji od njih prave politički folklor, intelektualnu karikaturu i društvenu fusnotu.

Bosna se, doslovno, politički iscrpljuje, iseljava i demografski nestaje, dok se najveći dio javne histerije aktivira tek onda kada se neki problem preseli u digitalni prostor – recimo, kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci Fikretu Dediću, demobilisanom borcu iz Bužima zbog krađe približno tri metra drva u državnoj šumi; a Nedimu Avdiću kazna zatvora u trajanju od jedne godine pošto je priznao krivicu optužbe koja mu se stavlja na teret: trgovina ljudima, iskorištavanje dviju maloljetnih djevojčica, štićenica iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, kojima je plaćao za seksualne usluge. Avdić je sklopio sporazum sa Kantonalnim tužilaštvom TK, oktobra 2026. godine. Pročitati opet.

Konsternacija zbog svega što nas potiskuje još dublje u vlastitu nemoć postala je zamjena za djelovanje. Kao da nam zaista trebaju dvije glave, kako je to Abdulah Sidran davno primijetio. No, nešto se mislim, možda bi nam i tri bile malo.

Bošnjak, umjesto da se zapita zašto je pristao na tako skučen prostor vlastitog predstavljanja, počinje sažaljenje zamjenjivati za priznanje, a afektivnu povezanost za političku i civilizacijsku relevantnost

Sidranovu akribiju, izvučenu iz konteksta u kojem je nastala – a možda i ne mora biti – valjalo bi konačno primijeniti na bošnjački progres, ikakav. Jer, osim što mora razumjeti šta mu se desilo, Bošnjak bi morao početi razumijevati i zašto danas pristaje na političke obrasce koji ga drže u mjestu, a tu već dolazimo do neugodnog dijela: nije odgovoran za genocid koji je nad njim počinjen, ali jeste odgovoran za autoimune političke izbore, šutnju i komociju kojima dopušta da se slika o njemu plasira kao historijski rekvizit, dok mu zbiljska stvarnost melje svakodnevnicu.

Dopušta da ga vlastita, (ne)izglasana politička debilana godinama svodi na traumatiziranog glasača, na zbirku strahova, na identitet koji se aktivira isključivo onda kada ga treba mobilizirati. Dopušta da mu se politička egzistencija svede na doživljaj, a društvena relevantnost na sposobnost da bude povrijeđen, pa se onda čudi kako to da je Evropa islamofobna, kako to da je on jadan redovno predmet tuđih vehementnih narativa, osuda i pojednostavljivanja. Kako je samo blistavo podvaljena ta polarizacija: em ga žale, em ga ne vole. A on, Bošnjak, umjesto da se zapita zašto je pristao na tako skučen prostor vlastitog predstavljanja, počinje sažaljenje zamjenjivati za priznanje, a afektivnu povezanost za političku i civilizacijsku relevantnost.

Treća glava bi mu dobro došla da je obrazuje. Fascinantna je najezda i prisustvo onih koji (ne)djeluju u javnom prostoru, a čiji se čitav intelektualni svijet može smjestiti u 950 riječi. Ako zvučim pretenciozno, neka zvučim. Ne ispričavam se. Zbog tako autentičnih umova zemlja se i našla u situaciji u kojoj se nalazi – topi se. Mišljenje je odavno postalo zamjena za znanje, a javni nastup za intelektualni rad; društvo koje ne njeguje obrazovanje, kritičko mišljenje i ozbiljnu javnu raspravu ne može se čuditi što mu politički prostor zauzimaju oni koji od neznanja prave program.

Nije odgovoran za genocid koji je nad njim počinjen, ali jeste odgovoran za autoimune političke izbore, šutnju i komociju kojima dopušta da se slika o njemu plasira kao historijski rekvizit, dok mu zbiljska stvarnost melje svakodnevnicu

Poslužit ću se Srbima, isključivo radi ilustracije bez ikakve ambigvitetne podvale za tumačenje: ako vjerujete da Srbe vide kao genocidan narod, odmah neka je shvaćena i druga strana te pogrešno postavljene analogije – Bošnjake vide kao narod nad kojim je izvršen genocid, a onda ih, prečesto, ostavljaju upravo tu, u poziciji žrtve kojoj pripada suosjećanje, ali ne nužno i poštovanje. To nisu iste stvari, i krajnje je vrijeme da ih se prestane miješati.

Ako je vrhunac nacionalnog identiteta biti prepoznat po vlastitoj tragediji, ako je najveći domet kolektivne samosvijesti izazivanje sažaljenja, onda – za razliku od Srba – ne treba ni da počnemo krečiti. Zašto bismo čitav jedan narod, njegovu kulturu, historiju, intelektualnu tradiciju, politički potencijal i društvene kapacitete svodili na jednu jedinu bilješku? Zašto bismo sami pristajali na sužavanje vlastitih veličina?

Mi treba da budemo lekcija, a ne protokol za empatiju; iskustvo iz kojeg se uči, a ne tragedija kojoj se povremeno izražava saučešće.

I da ne bude pogrešnih interpretacija, premda ih, naravno, treba očekivati: ovo nije poziv na zaborav, relativizaciju genocida niti na bilo kakav historijski ekvilibrij. Ovo je poziv na konačno odustajanje od sirotinjskih narativa što Bošnjake drže zarobljenima u vlastitoj traumi, kao da im je ona jedino naslijeđe koje umiju politički i društveno kapitalizirati. Nije problem u tome što smo žrtve zločina, već je katastrofa i poraz to što problem nastaje onda kada od statusa žrtve napravimo trajni model vlastite društvene reprodukcije.

Mi treba da budemo lekcija, a ne protokol za empatiju; iskustvo iz kojeg se uči, a ne tragedija kojoj se povremeno izražava saučešće

Tako se Bošnjak u očima svijeta, umjesto kao politički subjekt s ozbiljnim historijskim iskustvom, kulturnim kapitalom i društvenim ambicijama, sve češće pojavljuje kao vic: napaćen, intelektualno potcijenjen, politički nemoćan, sveden na kolektivnu traumu koja se aktivira po potrebi. I onda se pitamo zašto nas ne uzimaju ozbiljno. Pa kako će nas uzeti ozbiljno ako smo vlastitu ozbiljnost prepustili ljudima koji od nacionalnog identiteta prave jeftinu scenografiju.

Nije, dakle, stvar u tome da nas Evropa mora voljeti – ne mora. Nije stvar ni u tome da nas svi moraju razumjeti – ne moraju. Stvar je u tome da moramo prestati očekivati da nas tuđa sapatnja emancipuje, jer majstorski sabotiramo sve ono što bi nas moglo učiniti kredibilnima.

Zato, kada nas u nekoj narednoj epizodi neko izvan Bosne i Hercegovine ponovo istrola, otpiše ili svede na kolektivni cirkus ili iskoristi za vlastite političke narative, nemojmo automatski tražiti srpski potpis na toj nepravdi. Ponekad je dovoljno pogledati sopstveni politički bilans, jer, koliko god glava imali, neće nam pomoći ako odbijamo koristiti onu kojom se misli.

A Srbi(ja), svaki sljedeći put, zaista neće imati nikakve veze s tim.

(Tačno.net/DEPO PORTAL/ad)