Izvor: Azra magazin

Razgovarala: Mirela Kukan

Foto: Privatni album

Iznimno zanimljiva, gotovo filmska je priča o ministrici vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Biseri Turković. Intervju o njoj privatno, porodici, modi, umjetnosti, svemu, osim o politici, na novinarsko zadovoljstvo bilo je vrlo lako i brzo dogovoriti (rijetko je to slučaj s bh. političkim ličnostima). Podjednako zadovoljstvo donijeli su i odgovori prepuni neočekivanih detalja o aktuelnoj šefici bh. diplomatije čija biografija je i impresivna i neobična.

Ekskluzivno, ministrica Bisera Turković otkriva detalje o sebi od djetinjstva – o svojoj porodici: majci Katarini rođenoj u dvorcu, ocu Muharemu, baki Blanki, djedu Mehmedaliji, jednom od prvih Bošnjaka koji je prije 111 godina brodom iz Rijeke stigao u Ameriku… – do uspomena -kolekcionarstva, naslijeđenih šešira i broševa od nane i none. Dugogodišnja diplomatkinja ponosno čuva stare fotografije, a dio njih rado je podijelila s čitateljima “Azre”.

Majka i otac ministrice Turković: Katarina Kraus i Muharem Rešić

Njen bogat diplomatski put manje-više je poznat, biografski dostupan na internetskim pretraživačima. Kruna profesionalne karijere svakako joj je ambasadorska pozicija u Sjedinjenim Američkim Državama od 2005. do 2009., no ono što mnogi ne znaju jeste da su počeci njenog rada bili u novinarstvu. U Australiji je vodila radijski program, a u Sarajevu bila prva glavna i odgovorna urednica Televizije “Hayat”. Javnosti još nepoznatiji detalji o Turković odnose se na njeno porijeklo.

- Rođeni ste 1954. godine u Sisku. Otkud u Hrvatskoj ili, bolje možda pitati, otkud u BiH i Sarajevu?

-Moja majka Katarina Kraus rođena je u dvorcu Januševacnadomak Zagreba 21. maja 1930. Dvadeset i nešto godina kasnije upoznala je mog oca Muharema Rešića na putu vozom iz Osijeka za Zagreb, gdje je on bio na školovanju. A, kada je riječ o porodici moga oca, on mi je pričao kako je njegov djeda imao 32 sina i dvije kćerke od četiri žene.  Jedan od tih sinova, moj djed Mehmedalija bio je jedan od prvih Bošnjaka koji su 21. marta 1909. godine brodom “Panonija” iz Rijeke (Fiume) stigli u SAD. Imao je 29 godina.Na Eliis Islandu, gdje su evidentirani migranti u SAD, njegov rekord se vodi pod brojem10154506000.

Baka Bisere Turković zvala se Blanka Korez: Na vjenčanju sa Stefanom Krausom prije stotinu godina

U toku moga rada u SAD-u, kao ambasadora BiH, uz ljubaznu pomoć State departmenta dobila sam podatke o radu moga djeda u Harmar Mine, Allegheny Co., u Pensilvaniji, njegovu američku vojnu knjižicu iz Prvog svjetskog rata, kao i popis stanovništva Pensilvanije iz 1910. godine u kome je registrovan.  Dodatne podatke o njemu pronašli smou knjizi Muharema Zulfića “100 godina Bošnjaka u Čikagu” u kojoj je navedeno da je 1915. u Wilpernu, u Pensilvaniji, bio jedan od 68 osnivača bosanskog udruženja “Džemijetul Hajrije”. Prema njegovoj priči, bio je vlasnik farme pilića u Pensilvaniji. Bio je prisutan i u Chicagu 1923. godine na skupu udruženja “Džemijetul Hajrije”.

Djed se vratio u Prijedor 1926.godine, kupio nekoliko kuća, koje je iznajmio,te se oženio Bahtom Mušić, mojom nanom. Nanina porodica je poslije seobe iz Užica u Srbiji našla utočište u mjestu Bosanska Kostajnica na granici s Hrvatskom. Dijelu Kostajnice gdje su živjeli dali su naziv Užice, da ih podsjeća na grad u Srbiji koji su prisilno napustili. Djed je ostao upamćen po stranim novinama koje su redovno pristizale na njegovu adresu i okupljanjima mještana koji su dolazili da saznaju šta piše u svjetskoj štampi i šta se priča na stranim radijskim programima. Govorio je pet stranih jezika i bio je izvor informacija o događanjima u svijetu.

Ostatak čitajte ovdje

(Azra, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)