U Beogradu i Zagrebu imam jednako toliko sugovornika, čitalaca, dragih ljudi, kao i u Sarajevu i bilo gdje drugdje, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan, ovogodišnji dobitnik najprestižnijeg njemačkog književnog priznanja, Goetheove nagrade, koju dodjeljuje Grad Frankfurt, rodni grad književnika Johanna Wolfganga Goethea.

U obrazloženju žirija, to priznanje dobio je između ostalog zbog svoje uloge u izgradnji mostova između zemalja njemačkog govornog područja i Bosne i Hercegovine, te svoje posvećenosti razumijevanju evropskih naroda i zemalja.

Karahasan: Jasno je da moje knjige, u kojima su junaci redovno ljudi koji se ne mogu svesti na pripadnosti, ne mogu se svesti na ono što se može na njih okačiti kao etiketa, Srbin, Hrvat, Bošnjak, musliman, pravoslavac, katolik, navijač Zvijezde, Sarajeva, Dinama...Mislim, sve to mi jesmo, ali je svaki od nas uvijek mnogo više od toga, ili bar nešto više od toga. I upravo po tome višku ste osoba. E, dakle, naše zajednice koje su utemeljene na pretpostavci da je čovjek najprije pripadnik nacije, pa tek onda osoba, ne mogu prepoznati, ne mogu sebe prepoznati u mojim knjigama. Zato te knjige, naravno, ne bivaju nagrađene, bivaju zanemarene, prešućene ili čak proglašene za nepoželjne.

Ali, ja ne bih precjenjivao njihovu moć, moć ovih pseudonacionalnih hijerarhija. Ja mislim da se radi i o tome da sam ja jedan tih, povučen čovjek, koji se druži dosta umjereno. Ljudi me nikad nisu prepoznavali kao jednoga od nas. I izdavači koji nisu u službi tih nacionalnih hijerarhija ne posežu suviše rado za mojim knjigama, jer vole objavljivati svoje drugove, jarane, prijatelje, nego nekoga ko im je dalek ili im se čini da je dalek. Tako da ima tu mnogo razloga.

RSE: Dobitnik ste Goetheove nagrade za književnost grada Frankfurta. Nagrađeni ste za djela koja se bave posredovanjem između Istoka i Zapada, između islama i hrišćanstva. Kako se osjećate povodom te nagrade, koliko je ona značajna za Vas?

Karahasan: Čujte, čovjek se raduje svakoj nagradi. Ja pišem u nadi da ću naći sugovornike. Svaki put kad mi neko kaže: "Čitao sam, znači - razgovarao sam s tobom", ja se radujem. Ako kolege odluče da mi dodijele neku nagradu, oni su time rekli ne samo da su čitali, dakle, sa mnom razgovarali, nego i da su u onome što sam ja pisao prepoznali barem dio svojih pitanja, svojih slutnji, svojih iskustava. I da to poštuju.

Ali, ako se jedna nagrada zove Goethe, a vi ste od gimnazijskih dana pisca Goethea uvijek iznova čitali, u trenucima kad ste se nalazili na raskršću, kada niste znali kamo, obraćali ste se njemu, njegovom djelu ili njegovoj biografiji, ako Goethea smatrate i osjećate jednim od svojih najvažnijih učitelja, onda je ta radost, naravno, ogromna. Doslovno – neizreciva.

Homogenost naroda

RSE: Jedan ste od najpriznatijih evropskih pisaca zbog svojih djela. Vi ste ipak iz Bosne i Hercegovine. Šta mislite, da li ovdje Vaša djela uspiju razbijati te granice, uspostavljati mostove? Zapravo, pisci poput Vas, koji nastoje i na objektivan i na kritičan način osvrnuti se na prošlost, da li imaju uopšte mogućnost da dopru do stanovnika ovdje na Balkanu, koji su omeđeni ovim velikim debelim granicama?

Karahasan: Ma naravno da uspijevaju. Nemojte nikad pristati na sliku koju nam pokušavaju prodati naši pseudopolitičari. Znate, oni se vole stilizirati kao vlasnici naroda, ali oni, naravno, nisu vlasnici naroda. Da parafraziram jednu duhovitu, zločestu repliku iz Kamijevog pisma Sartru. Kaže: "Ma nije se narod svrstao iza vas, nego ste se vi progurali pred njega".

Nikad nijedna malo veća zajednica nije uistinu toliko homogena koliko se nama pokušava prodati. Poneka sekta je visoko integrirana i homogena. Narodi to nikad nisu. Uvijek ćete svugdje naći ljude koji su spremni za razgovor, ljude koji znaju da je osoba mnogo više od zbira njezinih pripadnosti. Uvijek ćete svugdje naći ljude koji se ne slažu s onim što se u njihovo ime čini ili govori. Naravno. Vjerujte mi, ja sam ’93. godine imao svoje čitaoce i u Beogradu i u Zagrebu, imao sugovornike i u Beogradu i u Zagrebu. Toga sam bio svjestan, hvala im, mislim – mojim sugovornicima, jer su mi pomogli da i u tim trenucima sačuvam svoje srce od bijesa, mržnje, i budem svjestan toga.

I, sad govorim, naravno, figurativno, i među neprijateljima ima ljudi, i to mojih ljudi. Kako kaže Ina Hartwig u obrazloženju odluke žirija, u mom djelu je uvijek strano prisutno u vlastitome. Mislim da je to jako dobro i tačno. I evo vam dokaza: Izdavačka kuća Blum izdavaštvo je u Beogradu objavila moj roman Istočni divan, negdje krajem februara ove godine, predstavili smo roman, to izdanje, u Beogradu. Došlo je preko stotinu ljudi. Već pet, šest godina izdavačka kuća Bulevar, iz Novog Sada, objavljuje sistematski moje knjige. Objavili su već Sara i Serafina, Utjeha noćnog neba, odnosno Što pepeo priča, na našem jeziku, Noćno vijeće. Svaki put kad predstavljamo neko od tih izdanja dođe po stotinjak ljudi. Ma ne, kakvi, konkretni život je mnogo kompleksniji, mnogo finiji, u sebi diferenciraniji, nego što nam ideološke sheme nameću.

Nastavak intervjua čitajte na RSE.

(DEPO PORTAL7BLIN MAGAZIN/ad)