Dževad Karahasan je izrazito samosvojna pojava na regionalnoj i evropskoj književnoj i - pozorišnoj sceni. On je pisac, akademik i profesor u Sarajevu te na austrijskim i njemačkim univerzitetima, najviše u Grazu, bivši dekan sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, erudit, dramaturg i nagrađivani autor romana “Istočni divan”, “Šahrijarov prsten”, “Sara i Serafina”, “Noćno vijeće”, “Sjeme smrti”, te brojnih pripovjedaka, eseja i drama postavljenih u mnogim teatrima.

Taj kozmopolit, intelektualac, a uz sve i uporni kritičar racionalističke slike svijeta u čijem se svjetonazoru susreću sufijski misticizam, islam i strast za teatrom i književnošću, a uz to i vrlo temeljit te patološki tačan čovjek koji, kako kaže, ne čita novine i ne gleda televiziju, objavio je prošle godine u izdanju sarajevskog Connectuma svoju the best of književnu zbirku objedinjenu pod nazivom “Izabrana djela”. To je bio povod da hrvatski Express napravi razgovor s Karahasanom, čije se ime već nekoliko puta spominje u kontekstu nominacija za Nobelovu nagradu.

Donosimo dio intervjua u kojem odgovara na pitanja o odrastanju uz oca ljevičara i današnjem Sarajevu naspram nekadašnjeg.

Vaš otac je bio komunist, a u vašem svjetonazoru se prelamaju racionalizam, intelektualizam, sufijski misticizam, islam, strast za teatrom i književnošću, skepticizam, europejstvo... Kakve je ‘posljedice’ ostavio na vas lijevi pogled vašeg oca? Kako biste odredili sebe i svoj pogled na svijet?

- Prisluškivao sam u jednom lokalu raspravu između majke i kćeri za susjednim stolom. U jednom trenutku je kći rekla majci: ‘Ali vi niste na mene utjecali onim što ste govorili, nego onim što ste bili’. Mislim da je to najbolji odgovor na vaše pitanje. Na mene nije nimalo utjecala očeva lijeva retorika, toga je, uostalom, bilo malo, on je bio otac, a ne komunist, nego način života. Život se upija kožom, uči se tijelom, onim što je u nama dublje i od emocija. Sigurno je očev ljevičarski doživljaj svijeta na neki način odredio moj način života, a to je krajnje jednostavan život ispunjen radom i tihim druženjem s dragim ljudima. Ja jedem jednostavna jela, odijevam se jednostavno, pijem sasvim jednostavna pića...

Ne znam komunicirati konvencionalno, kad god sam prisiljen na small talks, naprimjer kad se priredi prijam u moju čast, ja sam na rubu da napravim ‘skandal’, jer ne znam prečuti ono što drugi čovjek govori. Ja, u pravoj ljevičarskoj maniri druge ljude, sve ljude (!) uzimam ozbiljno, pa i ono što oni govore. Tvrdo vjerujem da je rad vredniji i važniji od kapitala, a to je ‘ljevičarska anomalija’ koja se danas ne oprašta. Sve to i mnogo drugoga su sjećanja na moga rahmetli oca.

Rođeni ste u Tomislavgradu, a diplomirali ste komparativnu književnost i teatrologiju u Sarajevu, koji je postao velika tema vaše književnosti i s kojim ste, kako ste puno puta izjavili, sudbinski povezani. Kako iz perspektive Graza vidite današnje Sarajevo, jeste li razočarani politikom koja, čini se, polako ubija onaj poznati sarajevski duh i multikulturalnost?

- Prije desetak godina mi je u Parmi jedna gospođa s Ilidže kraj Sarajeva objašnjavala da nema više onog Sarajeva u kojem je ona odrastala, da se Sarajevo promijenilo, da se ona ne namjerava vratiti jer ovo više nije ono Sarajevo... ‘Samo ste Vi, gospođo, i nakon 25 godina nepromijenjeni, sve ostalo se stalno mijenja, jer je živo’, netaktično sam komentirao njezin lament. A onda se pokušavao ‘izvaditi’ tako što sam je uvjeravao da to ona ne tuguje za ‘onim Sarajevom’, nego za svojom mladošću koje više nema i koja uostalom nije bila tako lijepa kako joj se danas čini. Time sam, naravno, pravio nove pogreške - ‘nije majka Mehu tukla zato što je kockao, nego zato što se vadio’ - sve to je moja bivša sugrađanka znala bolje od mene.

Kasnije sam shvatio, prekasno da se opravdam pred njom, i zbog toga i danas duboko žalim, da sam netrpeljivo i netaktično reagirao zato što me već nervira moda da se ‘današnje Sarajevo’ napada u ime nekadašnjeg. Jasno je da su mnogi od tih ‘napada’ potekli iz iskrene ljubavi prema tom gradu i želje da on bude što je moguće bolji, ali su mnogi od njih puko služenje zlim politikama ili dokono brbljanje da se zaradi neki honorar. Ovo današnje Sarajevo napadaju u ime onog ‘pravog Sarajeva’, ljudi koji u njemu nikad nisu živjeli i ne znaju ovo, kao ni ono. Drugi ‘plaču’ nad Sarajevom u kojemu su, eto, verbalno napadnuta dva ugledna pjesnika, jedan na ulici u prolazu, a drugi na semaforu, dakle oba puta bez svjedoka. Hoću reći, nervira me ova moda koja ime Sarajeva počinje koristiti kao lično ime, o gradu govori kao o osobi koju dobro poznaje i s kojom je već stoljeće u lošem braku.

Ali da odgovorim na vaše pitanje: jasno je da u Sarajevu mnogo toga ne valja, jasno je da o politici u Bosni uopće ne mogu govoriti jer politike nema, jasno je da često očajavam zbog stanja u mom gradu. Ali nakon svega što se na taj grad sručilo, nakon svih nevolja koje ga stižu u neprekinutom nizu od 1984., Sarajevo je još grad koji se može voljeti i mora poštovati. Još je to grad u kojemu se niko ne čudi prijateljstvu između fratra i hafiza, grad u kojem se bogomolje ne napadaju, a praznici slave u miješanim zajednicama, grad u kojemu se smije na račun svih religija i politika, a sve u slavu života.

Cijeli intervju možete pročitati na Expressu.