sjećanja iz jasenovca

Pakao iz kojeg nema spasa: 'Bio sam mlad i snažan, izašao sam star, slab, bolestan... Nisam imao više ni žene ni djeteta ni braće...'

Hronika16.05.20, 12:32h

Pakao iz kojeg nema spasa: 'Bio sam mlad i snažan, izašao sam star, slab, bolestan... Nisam imao više ni žene ni djeteta ni braće...'
Četiri sjećanja Salomona Monija Altarca, koji je u Jasenovačkom logoru proveo četiri godine, ispričana su u pisaću mašinu Slobodana Bode Stojnića 1955. i 1956. U junu 2009. godine u Sarajevu je tekstove pronašao Dejan Stojnić, Bodin sin i Monijev unuk, i pohranio ih u računar. Da se nikada više ne izgube. I da se Jasenovac ne zaboravi...

 


Izvor: Oslobođenje
Piše: Solomon Moni Altarac

 

Moj deda Salomon Moni Altarac, koga smo zvali Čiko, proveo je u Jasenovačkom logoru sve četiri godine i pobjegao je u grupi koju je predvodio Emerik Blum. Nekoliko godina poslije rata, moj otac Slobodan Bodo Stojnić je predložio Čiki da napišu knjigu sjećanja iz logora Jasenovac. Čiko je pristao i diktiranje je počelo.


Ja sam kao dijete bio svjedok tome. Kada su radili na petom sjećanju, Čiko je kazao: “Bodo, ja ovo više ne mogu.” I tu su stali. Knjiga nikada nije napravljena, dio je pisma Dejana Stojnića koji je originale - neke otkucane ćirilicom, a neke latinicom, “jer je tata koristio dvije pisaće mašine” otkrio u Sarajevu 2009. i koji je ustupio Čikina sjećanja kao prilog ovoj publikaciji. Čikina sjećanja su publicirana iste godine u Londonu, u okviru edicije SaLona, uz predgovor Branka Danona, organizatora londonskog dijela La Benevolencije i glavnog urednika edicije.


“Radi se o ličnom svjedočenju preživjelog jedne od najsurovijih zločinačkih epizoda Drugog svjetskog rata, epizoda kada se čovjek najviše udaljio od humanizma, možda i više od onoga kuda je zagazio njemački nacional-socijalizam. Ovo zbog toga što ovdje zločin, masovni zločin, nije bio industrijaliziran, već je bio ličan i pojedinačan, unatoč svojoj masovnosti. Ta epizoda se zove Jasenovac. Za one koji ne znaju ili koji su premladi, pa im niko nije ispričao, Jasenovac je gubilište nezamislive surovosti, koje su hrvatski ekstremni nacionalisti – rukama svojih dželata – ustaša, ustanovili i u kome su počeli svoju zločinačku rabotu još 1941. godine, dakle prije mašinerija nacističkih logora istrebljenja, sa ciljem konačnog razračuna sa Srbima, Jevrejima, Ciganima ali i rodoljubivim Hrvatima. Ukupni broj žrtava se izražava 6-to cifrenim brojkama. Ove priloge treba shvatiti kao protest protiv svih onih pokušaja koji su dolazili i koji će vjerovatno dolaziti sa samog vrha nove države Hrvatske, da se veličina tragedije umanji pa čak da se izjednači zločinac i žrtva.” (Branko Danon, London, 2009.)


***

To se ne može znati
Jedan sam od onih rijetkih ljudi koji su preživjeli tragediju Jasenovca, a ostali su u njemu od početka do kraja.
Do samog kraja.


Bio sam mlad čovjek kada sam ušao u njega. Mlad i snažan. Automehaničar po zanimanju, šofer. Imao sam ženu i dijete od četiri godine. I dva brata. Jedan od njih postao je kasnije grobar u Jasenovcu. Drugog brata su ubili. Prvog, grobara, nisu. On je umro iscrpljen od teškog i napornog rada.


Bio sam star kada sam izišao iz logora. Star, slab i bolestan. Nisam imao više ni žene ni djeteta. Ni braće.
A bile su prošle svega četiri godine.


Možete misliti da sam za to vrijeme doživio teške stvari. Takve stvari o kojima je bolje i ne govoriti - i ne sjećati ih se. Ali, moji mi nekada dođu u sjećanje. A s njima i logor. Tada sam očajan.
Jer, počelo je sa najgorim. Sa ubistvom.


Bio je mart kada je naš transport stigao u logor. Bilo nas je u tom transportu nešto oko stotinu Jevreja. Kada su se otvorila željezna vrata vagona, počelo je bjesomučno batinanje, zaglušno su se drali i psovali ustaše, a mi smo letjeli preko glave.
Postrojili su nas pred logorsku kapiju.
Čekali smo.


Tada smo ugledali kako sa lijeve strane dolaze oni. Bilo ih je četvorica. Ljubo Miloš vodio je sa sobom na lancu vučjaka. Iza njega, Pero Brzica, poručnik. Zatim pop Filipović Majstorović, satnik, i Zrilušić Ante, zastavnik. Tada još nisam znao ni ko su ni šta su. Kasnije sam ih upoznao kao i ostali iz ovog transporta. Osim jednoga. To je bio Jakob Maestro, profesor teologije iz Sarajeva. Jer, njega su tu, odmah ubili.
(nedostaje jedna stranica teksta)


Bila je nizbrdica gdje smo stajali. Nizbrdica prema Savi. Profesorova glava se otkotrljala prema rijeci.
Krvnik se digao. Nije nikako obrisao kamu. Onako krvavu stavio ju je u korice. Prišao je meni:


- Ti?
- Automehaničar - odgovorio sam.
- U krug!
- Ti?
- Ti?
- Ti?


Onaj koji se kladio došao je do nje. Zatim se mašio za desnu čizmu. U tom času, valjda nagonski, žena se probudila. Ugledala je ustašu više sebe i nešto sjajno u njegovoj desnoj ruci


Nas sedam izašlo je u krug. Od stotinu, nas sedam smo bili zanatlije. Poveli su nas pred zapovjedništvo. Tu smo se opet poredali.
Prišao mi je Miloš.


- Fali li tebi koji zub u glavi?
- Ne, gospodine.
- Zini!
Zinuo sam. Imao sam i u gornjoj i u donjoj vilici četrnaest zlatnih zuba.


Zatim je prilazio ostalima.


- Zini!
- Zini!
- Zini!


Otišao je u zapovjedništvo. Mi smo stajali nepomično, otvorenih usta. Svaki od nas imao je po nekoliko zlatnih zuba.
Kada se vratio, nosio je u rukama kovačka kliješta. 


Prišao je prvo meni i kliještima mi izvalio pola gornje i pola donje vilice.
Meni su od bola udarile suze na oči. Počela je na njima da mi se hvata neka mrena. Bilo je strašno. 


Padoše mi na um riječi jednog bojadžije iz Osijeka koji mi je tiho rekao kada smo prolazili kroz logorsku kapiju:


- Ovo je pakao iz koga se više ne izlazi.


Nastavak teksta čitajte ovdje.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

 



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!