PAVLE PAVLOVIĆ/ Od aprila do aprila

Šta bi bilo, Paja, da nisi vratio Aliju? Ništa, rat je bio zacrtan... Otkud Lagumdžija i njegova ekipa u Skupštini tog dana?!


06.04.20, 17:20h

 

 


Ovaj april donosi  posebno jaku baražnu vatru iz svih vrsta  telekomunikacijskog topništva. Plotuni pitanja postaju sve jači i učestaliji. Ne gađaju se više Velušići, jer je tamo najmanje naših, nego se razvlače sjećanja koja ne blijede ni poslije gotovo tri decenije.


Ponovo me moj ispisnik iz Melbournea, kao i drugar iz  Calgarya,  jaran iz New Yorka, prijatelj iz Londona, ahbab iz Aucklanda, frend iz Štokholma, prika iz Munchena, šminker  iz Rima, ocvali zavodnik baka iz Pariza, pita ljutito.


- Šta bi bilo, Paja, da nisi vratio Aliju? 


Borim se po stoti put, a ko zna koliki ću još dok se bude obilježavala ova 28 godišnjica belaja u Sarajevu i BiH,  uvjeravajući da ne bilo ništa!
Kako ništa?
Tako lijepo ništa! Bunili se mi ne bunili, rat je bio zacrtan. Neću da kažem dogovoren!
Zacrtan, dogovoren?!
Što smo dalje i što vrijeme više prolazi, slike su sve jasnije.
Kakve sada slike?


Evo sad ću ti ih vratiti. Neka ti se film još jednom odvrti. Pa ću ti poslije onog the end reći šta je danas jasnije. Zato dozvoli da u pomoć pozovem Dragana Cicovića, što je danas u nekom Kualu Lumpuru...
Sigurno se sjećate onog crnokosog momka u kožnoj jakni što je megafonom usmjeravao ključalu masu po sarajevskim ulicama petog dana četvrtog mjeseca 1992. godine. Bio je to moj drug Cile, koji mi i ovog travnja iz užarene Malezije, na plus koliko hoćeš, uzbuđeno kazuje kako nikada neće prestati sanjati lijepu plavokosu djevojku.


- Kada sam tog užarenog datuma predložio da krenemo ka Vrbanja mostu i Grbavici, molio sam da muškarci budu u prvim redovima, žene i djeca u posljednjim. Plavokosa ljepotica glasno se pobunila protiv, kako je rekla, muškog šovinizma. Popustio sam. Poslije desetak minuta dočekali su nas rafali ubica s fantomkama. Među prvim žrtvama pala je i plavokosa djevojka. Još se sjećam kako sam je teško ranjenu unosio u automobil taksiste Plakalovića.


Dragan Cicović, profesor muzike, maestro na flauti, jedan je od građana Sarajeva koji se nenadano našao u vrtlogu istorije i rata, kao i svi mi. Priča o njemu je kao i storija o desetinama hiljada onih koji su ustali protiv nadolazećeg krvavog cunamija od kojeg se Bosna i Hercegovina još i danas teško oporavlja.


- U to vrijeme nikome nije bilo lako, ali, ipak, najteže je bilo na Dobrinji. Živjeli smo već s barikadama i pucnjevima. Zato i ne čudi da je povorka ljudi što su tražili samo pravo na miran život krenula iz tog dijela grada. Kada sam vidio stotine uznemirenih na ulicama, bez razmišljanja sam se pridružio.


Organizatorske sposobnosti koje je Cile ispoljavao na raznim koncertima iskazale su se u punoj snazi u grudvi protesta što se zakotrljala iz Dobrinje. Krenuli su hrabro, usput pozivajući i druge da im se priključe. Već do naselja Mojmilo u koloni su bile hiljade ljudi.


- Budno smo pazili da nas niko ne iskoristi u svojim prljavim političkim igrama. Na izlasku iz Mojmila prema Alipašinom Polju pojavio se "golf” u kojem su bili, već tada razvikani, Juka Prazina i njegovi tjelohranitelji. Prišao sam i lijepo ih zamolio da se maknu i da nam ne "pomažu”. Začudo, poslušali su. 


Na putu prema centru Sarajeva, uz uzvike "Nećemo torove”, "Izađite komšije”, kolona očajnika već je narasla na desetine hiljada učesnika.


- Osjetio sam da je vrijeme da se sklonim i prepustim mjesto boljim organizatorima. Ali, ljudi su me tražili. Stigli smo pred Skupštinu BiH na Marijin Dvoru. Nisu nam dali unutra. Zato smo krenuli prema Vrbanja mostu. Načuli smo da neki postavljaju barikade i prema Kovačićima, Grbavici.


Poslije prvog pokolja nevinih na mostu užasa, razbijena masa vratila se na Trg ispred skupštinskog zdanja.


- Sjećam se da sam sjeo na neki stepenik i gorko zaplakao. Tada sam osjetio nečiji zagrljaj. Bio je to Esad Arnautalić, moj kolega muzičar. Mucajući sam izgovorio: - Moj Eso, poveo sam ljude u smrt!


Prvoborce mira više se nije moglo zaustaviti u jurišu na najvažniju političku instituciju u BiH. U prostrane holove Skupštine BiH ulazilo je na hiljade ljudi. I niko ništa nije rušio, krao. Pazili su kuću iz koje su proteklih mjeseci siktale zmijske zloslutne riječi nestanka nekih naroda, kao svoju. Snaga mase i mene je ponijela. Bio sam u prostorima od kojih sam uvijek bježao. Odjednom sam se našao pred Zlatkom Lagumdžijom.


- Dobro je, Paja, da si tu. Trebalo bi neko da vodi "program” - predloži mi.


Znali su me sa nekih emisija onda popularne TV SA3 i nije bilo druge nego s mikrofonom kroz povijesnu noć, dok su na brzinu odabrani članovi novoformiranog Svenarodnog parlamenta ulagali krajnje napore da očajnički potezi politikom sluđenog puka dobiju neku formu, rezultat. 


- Cile, otkud Zlatko s vama? – pitao sam ga nakon jednog od aprila sjećanja.


- Dok smo išli ka Skupštini, priključio nam se i Boro Bjelobrk iz SDP-a, pa sam ga zamolio da pozove svoje kolege da nam pomognu. Tako je došao i Lagumdžija, za kojeg moram reći da je cijelo vrijeme pokušavao ostati u sjeni svih događaja i ne naturati prijedloge koji bi išli u korist njegove partije.


E, onda se pojavio Alija Izetbegović u pratnji prvog specijalca Dragana Vikića. Probio se do pozornice. Dvorana je usključala! Uzalud je pokušavao da progovori. Predložio sam glasanje. Demokratski smo, ipak, odlučili da nam se može obratiti samo kao građanin, kao i svi govornici prije njega, a ne kao predsjednik ondašnjeg Predsjedništva BiH. Nakon podužeg čekanja, dobio je riječ i tada je izgovorio ono čuveno da nam ne treba ni SDA, niti bilo koja stranka, nego samo Bosna i Hercegovina! Bilo je pljeska i zvižduka.


Kamere TV Sarajevo do ranih jutarnjih sati prenosile su sliku opravdanog, ali sada vidim uzaludnog narodnog bunta. Bio je to najgledaniji program u istoriji Sarajevske televizije. Direktan prenos naivnog zanosa da ćemo, kao oni nekada iz davne Francuske ili nedavne Rumunije, donijeti neku novu Parišku komunu i srušiti naše Čaušeskue. Pratio se od Vardara pa do Triglava.


Milioni su tada vidjeli kako sam uvjeravao samozvani svenarodni parlament da Alija Izetbegović govori pred usključalom masom što je skandirala – ostavke, ostavke. To mi mnogi, evo, do danas nisu zaboravili. Kao bilo bi svu drukčije da smo otjerali Aliju, da ga nisam vratio pred mikrofone nakon prvih negodovanja. Sve je to zabilježeno na You Tube-u.


- I onda su te zbog Alije suspendovali u novinskoj kući Vjesnik - dopire zajedničko sjećanje mog druga Cileta iz daleke Malezije.


- Ne samo suspendovali, nego sam, kako mi je javio jedan od direktora, Ivo Novačić, zauvijek, nakon dvadeset godina, udaljen s posla. Na inicijativu Hidajeta Biščevića, Tuđmanovog urednika lista Vjesnik, koji je tvrdio da je na TV-u vidio kako sam sa pozornice otjerao Aliju Izetbegovića. Naprotiv, vratio sam ga i još danas cijenim njegovu hrabrost da se jedini pojavi pred narodnim ustanicima.


...Eto, ako sam vas dovoljno podsjetio da krenemo dalje s ovom novom pameću. Možete vi govorite da je lako biti general poslije bitke, ali haj’mo zajedno pokušati dati odgovore.


Recimo o pucanju s krova i prozora Hotela Holiday Inn? Imali su ti snajperisti SDS-a nas, masu nesretnika koji su tražili samo normalan život, kao na dlanu. Koliko je ljudi ubijeno? Nisam siguran da li je bilo žrtava. Bilo je ranjenih. Pucali su po nama i onda bez problema otišli prema Palama.


Ili, zašto je najvažnije zdanje u Republici Bosni i Hercegovini naglo ostalo bez obezbjeđenja? Oni iz hotela ili oni sa Vrbanje mogli su kao od šale ušetati u skupštinske dvorane i načiniti pravi pokolj.


Onda, Vrbanja most! Zašto su ubijene, baš, dvije hrabre žene? Oko njih je bilo na stotine muškaraca koji su bili veća prijetnja zločincima sa fantomkama. Trebalo je zločin učiniti još užasnijim, proširiti strah, paniku. Vratiti mase prema  Marijin Dvoru.


Kako se moglo dogoditi da se samo Alija Izetbegović pojavi u Skupštini pred ogorčenim ljudima? Gdje su bili drugi predstavnici vlasti. Recimo, Stjepan Kljuić? Tadašnji šef HDZ-a BiH. Za Karadžića znamo, već se uhvatio Pala, ostavljajući odstupnicu u šačici snajperista s pomenutog hotelskog krova.


Zašto su rudari iz Tuzle i drugih gradova na uzaludnom putu prema Sarajevu bili zaustavljani na barikadama na kojima su bili pripadnici ondašnjih vladajućih stranaka? Kome to nije odgovaralo da uspiju narodni bunt i volja?!


Otkud Lagumdžija i njegova ekipa u Skupštini. Kako to da su se oni tako brzo organizovali i uspjeli s nama da rukovode?


Događanje naroda na početku aprila 92., čini mi se, odgovaralo je svima samo ne nama naivcima koji smo vjerovali da ćemo promijeniti tok zlokobne povijesti koja nam je prijetila i koja se ne smiruje svih ovih decenija.


Gdje su nestali svi ti ljudi koji su se onako srčano borili za građansku Bosnu i Hercegovinu? 


Zašto je naša država, umjesto Švajcarske Balkana, postala zemlja izbjeglica? 


Rat je, ustvari, bio dalekovidan ekonomski potez. Zahvaljujući jakoj dijaspori, u BiH svake godine pristižu milijarde. Bez muke i privređivanja.


Hej, stani Paja. Možeš ti još nadugo i naširoko špekulisati, ali nisi odgovorio šta bi bilo da nisi vratio Aliju?
Zar, poslije svega još niste skužili?!
Nismo!
Nisam ni ja! Zato sam ovdje gdje sam, kao što ste i vi gdje ste.


Dakle, čujemo se ponovo iduće godine u aprilu, sa istim pitanjima. Dok nas još ima, dok smo živi. Naše klince, srećom, to zanimati neće.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)
                                                                     



Komentari - Ukupno 36

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još