www.portalnovosti.com

Jedna žena, domaćica iz Siska, na Općinskom je sudu u Zagrebu pričala kako joj je vojska pokucala na vrata. Bio je siječanj 1992., u Sarajevu je potpisano primirje i rat je malo popustio – štoviše, toga dana u gradu je bila fešta jer je Hrvatska međunarodno priznata kao nezavisna država – pa je računala kako bi mogli otići u Bosnu malo obići kćer, koja je živjela kod bake, suprugove majke. Muž, međutim, nije mogao ići, jer je radio u Željezari, pa je otišla sama. Šest dana nakon što se vratila, na vrata njihova doma banula su dvojica u uniformama Hrvatske vojske, objasnivši im kako imaju naloge za privođenje na saslušanje. Mislili su da je riječ o nesporazumu – suprug je i sam bio pripadnik Hrvatske vojske – pa su otišli s njima. Bilo je dva ujutro kad su ih doveli u zgradu vrtića, gdje su ih čekali još neki vojnici.

Saslušavali su ih u odvojenim prostorijama. Odgovarala je na pitanja o putovanju u Bosnu, i slušala kako joj u susjednoj sobi tuku muža. Njega su ujutro pustili, a nju odveli do vojnog skladišta u Željezari. Tamo je, zajedno s još nekim privedenim ljudima, provela osam dana, nakon čega su ih potrpali u autobus i odveli u Kerestinec, u logor ljupka naziva Konačište ratnih zarobljenika. Počeli su ih tući čim su stigli. Ni sama ne zna koliko, jer se od straha onesvijestila, nakon čega su je odveli u sobu u kojoj je bilo još desetak žena. Objasnili su im da ležajeva nema, i da će spavati na prostirkama na podu, a nuždu obavljati u kante u kutu prostorije.

Onda je počelo.

‘Svaku večer vojnici su me odvodili u drugu prostoriju. Posjeli bi me na stolicu, pokopčali po meni struju i tako me pržili. Tukli su me i šamarali, još uvijek imam ožiljke po rukama, nogama i po vratu. Svi su imali uniforme Hrvatske vojske. Kako bi nas dodatno zastrašili znali su nas odvoditi u jednu sobu i postrojavati pred prozor iza kojeg su stajali ljudi u crnim odijelima sa crnim kapama s prorezima za oči. Oni nam nisu ništa radili. Samo su nas povlačili za robu. Kad su dolazili po mene prozvali bi moje ime. Ušla bih u hodnik gdje su mi stavljali vreću na glavu. Odvodili su me u druge prostorije. Stalno su me vrijeđali. Govorili su da mi jebu mater četničku, da sam najbolja za seks. I stalno silovali. Po dvojica ili trojica istu večer.’

Pakao je trajao više od dva mjeseca.

‘Morala sam bradavice prislanjati na nož, a oni su prijetili da će ih odrezati. Prisiljavali su nas na strašne stvari. Znali su mi stavljati pištolj u usta, oštricu noža pod vrat. Stalno su prijetili da ću završiti u crnim vrećama. Znali su tjerati muškarce da se skidaju goli do pasa, a žene od pasa na dolje, pa obratno. Tjerali su nas da plešemo na muziku koju bi puštali. Nismo dobivali nikakve lijekove. Jedanput u osam do deset dana mogli bismo se tuširati. Puštali su ledenu vodu. Skupilo bi se po njih šest-sedam i gledali su nas gole. Cijelo vrijeme sam morala nositi istu odjeću, i svaku su večer dolazili po mene. Stavljali su mi vreću na glavu da ne vidim kuda idem. Znala sam se znojiti od straha čim bih čula vojnike da noću idu po hodniku. Stalno sam povraćala. Nisam mogla spavati. Ne mogu ni danas.’

Iz logora u Kerestincu puštena je 27. ožujka, nakon čega su je odveli u Bosnu, gdje su je držali još osam dana. Nije imala dokumente, pa se nije mogla vratiti u Hrvatsku. Uspjela je tek nakon nekoliko godina, kad su se u njihov dom već bili uselili neki nepoznati ljudi. Slijedilo je dugogodišnje traženje prava na vlastitu kuću.

I kostiju muža, koji je u međuvremenu poginuo. Kao hrvatski vojnik.

U hrvatskom pravu, užas koji je preživjela žena iz Siska zove se ‘nematerijalna šteta u vidu povrede prava osobnosti’. Prije par dana, odlukom suca Općinskog građanskog suda u Zagrebu žrtva iz logora Kerestinec je na ime nematerijalne štete u vidu povrede prava osobnosti od Republike Hrvatske dobila punih pedeset hiljada kuna. Nesretna je žena, istina, tražila odštetu od stotinu tisuća, ali je sudac nakon provedenog psihijatrijskog vještačenja razumno ocijenio kako je taj iznos previsok.

Pedeset hiljada kuna za šezdeset šest dana svakodnevnog premlaćivanja, mučenja i silovanja – ne računajući cijeli jedan upropašteni i obesmišljeni život na psihoterapiji i antidepresivima – ovako odoka, ugrubo, to je stotinu eura za noć. Ukratko, Republika Hrvatska prošla je jeftinije nego da je u nekom konačištu ljupka naziva svojoj vojsci plaćala prostitutke.

Može li strašnije od toga? Može.

Druga jedna, recimo – predsjednica katoličke udruge U ime obitelji – na Općinskom je sudu u Zagrebu pričala kako joj je jednom prilikom novinar napisao da je ‘glupa plavuša’ jer nije shvatila vic.

U hrvatskom pravu, strahotni užas koji je doživjela Željka Markić zove se ‘nematerijalna šteta u vidu povrede ugleda’. Nesretna predsjednica udruge U ime obitelji tu je štetu, nanesenu tekstom objavljenim u tjedniku Novosti, izračunala na iznos od četrdeset hiljada kuna. I još četrdeset od mene kao autora. I još četrdeset zbog istog teksta objavljenog u elektronskom izdanju novina. I još četrdeset hiljada samo zbog naslova u najavi tog teksta.

Ukupno stotinu šezdeset hiljada kuna za dvije riječi od ukupno dvanaest slova – ovako odoka, ugrubo, dvije tisuće eura po slovu.

Željka Markić, žrtva nepojamne torture u Novostima, mora se i to reći, svoj novac nije dobila: parnica je još u toku. To je, međutim, samo jedna – pardon, četiri – od bezbrojnih tužbi koja je ova katolička mučenica podigla protiv novinara, tražeći stotine hiljada kuna za svoje nezamislive duševne boli. Pedeset tisuća kuna – u kunu dakle točno koliko je žena iz Siska dobila zbog ‘povrede prava osobnosti’ dvomjesečnim brutalnim silovanjem – Željka Markić nedavno je, recimo, pravomoćno dobila samo od Večernjeg i Jutarnjeg lista.

Udruga kojom Markić predsjedava, naime, prije nekoliko je godina od suda tražila poništenje presude kojom su komunističke vlasti 1945. zbog kolaboracije s ustaškim režimom osudile tadašnjeg predsjednika Matice hrvatske i ustaškog agitatora dr. Filipa Lukasa: novinar Jutarnjeg napisao je da Željka Markić time rehabilitira NDH, a ova je na sudu drhtavim glasom pričala kako zbog tog teksta noćima nije spavala.

Što se hrvatskog pravosuđa tiče, između ova dva slučaja – jedne brutalno silovane, i druge brutalno uvrijeđene žene – nema, kako vidimo, nikakve razlike. Ili možda ipak ima?

Dobro, ako baš inzistirate na sitnicama, mala je, sitna razlika u tome što je ‘nematerijalnu štetu u vidu povrede prava osobnosti’ zatočenica Kerestinca morala dokazivati psihijatrijskim vještačenjem, dok je predsjednici udruge U ime obitelji sud vjerovao na riječ. I da: iako je oteta, mučena i silovana prije dvadeset osam godina, iako je tužbu za naknadu štete podigla još prije tri godine, kad su vojnici koji su je oteli, mučili i silovali pravomoćno osuđeni – uzgred, na kaznice od godinu i pol do pet godina – nesretnica iz Siska na zatezne kamate po odšteti ima pravo tek od dana donošenja presude, dakle od prije par dana. Dok nesretnica iz udruge U ime obitelji pravo na zatezne kamate po istoj odšteti ima sve od dana podizanja tužbe.

Ovo, naravno, nije priča o predsjednici udruge U ime obitelji. Niti je ovo priča o domaćici iz Siska, žrtvi zvjerske torture i silovanja u Kerestincu. Ovo je priča o jednoj sretnoj pravnoj državi u kojoj je veća ona, kako se zove, nematerijalna šteta javnoj osobi reći da glupa, nego nejavnu mučiti i silovati. U kojoj je veća, teža i skuplja duševna bol kritizirane predsjednice katoličke udruge za obranu instituta obitelji kao temelja te države, nego duševna bol jedne žene i majke dvoje djece u ime iste te države otete od obitelji, pa zvjerski mučene i grupno silovane puna dva mjeseca.

Žene, majke, domaćice i predsjednice, sretan vam Dan žena.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook