Piše: Omer ČEVRA

Ovih dana smo svjedoci žestokih ataka na ustavno-pravne temelje države od strane člana Predsjedništva BiH, lidera SNSD-a Milorada Dodika. Njegove najave da predstavnici Srba neće do daljnjeg učestvovati u odlučivanju bilo čega dok se ne usvoji Zakon o Ustavnom sudu, prema kojem bi se strane sudije izbacile iz sastava, suštinski ne predstavlja nikakavu novinu u njegovom političkom smjeru i djelovanju.

U moru reakcija na Dodikovu do sada najradikalniju prijetnju, treba istaknuti izjavu lidera SDA Bakira Izetbegovića, koji je nonšalantno poručio da ako treba, ponovo ćemo ići u krizu, ali da će se u ovoj državi poštovat Ustav BiH! Ova izjava predstavlja vrlo jednostavnu istinu o tome kako se treba odnositi naspram Dodika naslanjajući se na principe najviših demokratskih standarda. 

U BiH je kriza postala permanentno stanje, a građani su već gledali jednogodišnju sapunicu i blokadu oko (ne)formiranja Vijeća ministara, takođe zbog Dodikovih ucjena, iza kojih su se cijelo vrijeme krili ruski geopolitički interesi i nastojanja da se zaustavi NATO put naše zemlje. Da li su građani u tom kirznom periodu osjetili da im je život bio bolji ili lošiji? Većina bi rekla da nije. 

Iz ekonomskog aspekta, blokada institucija na državnom nivou koje najavljuje Dodik, najviše bi svakako štetila samoj Republici Srpskoj koja se pati u blatu siromaštva, nepotizma, nezaposlenosti i korupcije. Vlada Federacije BiH na drugoj strani, iako je i dalje u starom sazivu, vrlo je stabilna i bilježi solidne socio-ekonomske rezultate uzimajući u obzir sve okolnosti, a posebno loše bošnjačko-hrvatske odnose. Federacija dakle, može izdržati i izdržat će Dodikovu blokadu, što se za manji bh. entitet ne može sa sigurnošću reći.

Iza Dodikovog ludila ipak se krije nešto drugo. Naime, iako je godinama bio najglasniji zagovarač protiv NATO integracija, svima je potpuno jasno da je Dodik potpisao ANP, (Program reformi) te je aktivacijom MAPA potvrđena opredijeljenost Bosne i Hercegovine ka NATO-u. To su jasno i glasno potvrdili svi iz opozicije u Republici Srpskoj, ali i NATO savez koji je za javnost zvanično istakao da je Program reformi ekvivalenta ANP-u. Dakle, Milorad Dodik je tu bitku izgubio i njegovi uporni pokušaji da uvjeri građane da vjeruju njemu a ne svojim očima, proizvelo je veliko negodovanje građana u RS-u, što će rezultirati značajnim padom podrške glasača.

Sasvim je onda logično da mu je sada potrebna nova politička kriza, pokazivanje mišića, ulizivanje Vučiću i Rusiji. Ali, ne zbog stranih sudija, ne zbog Izbornog zakona ili majorizacije Hrvata, ne zbog statusa državne imovine, niti zbog preglasavanja Srba od “muslimana“, kako to Dodik voli isticati u javnosti, s ciljem degradiranja najbrojnijeg naroda u ovoj državi, zlonamjerno ga svodeći na vjersku skupinu. Najveći  Dodikov motiv u stvaranju nove političke krize je upravo poljuljana podrška građana i strah od pada  na lokalnim izborima ove godine, što bi se sigurno preslikalo i na Opće izbore 2022. godine. 

Svjestan da je nadmudren od probosanske politike koja se u ovom slučaju oslikala kroz formirani politički savez, SBB-a i SDA i DF-a, Dodik je odigrao jedinu kartu koja mu je preostala, pri tome procijenjujući da mu zagrijana situacija u Crnoj Gori zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ide na ruku, kako bi se moglo ići sa retorikom da su svi Srbi napadnuti u cijelom regionu. Svjestan da je “srpska reprezentacija” gubi utakmicu od gore pomenutog saveza, jedino što Dodiku preostaje jeste upravo kreiranje političke krize do izbora.

Zato se može reći da je politički savez desnice, centra i ljevice, odnosno Izetbegovića, Radončića i Komšića, kojeg su brojni analitičari  ocijenili kao “izdaju“ i “licemjerstvo“, ipak svojevrstan bosanski odgovor, koji je Milorada Dodika doveo do samog ruba litice na kojoj Dodik ima samo dvije opcije.  Skočiti i sigurno poginuti, ili se vratiti u okvire Ustava BiH. 

Odgovorna i državnička politika se ne demonstrira kroz populističke prepirke, nego kroz spremnost političkih aktera da žrtvuju sljedeći izborni mandat, kako bi u trenutnom mandatu napravili iskorak od dugoročne državne važnosti. Da li će SDA, DF i SBB, zbog tog “neprincipijelnog saveza“, kako to komentatori kažu, pretrpjeti određenu štetu na sljedećim izborima? Vjerovatno hoće. Međutim, ako je to cijena koja se mora platiti da bi se formirao snažan blok koji u svakom momentu može dati adekvatan odgovor na svaki oblik nasrtaja na ustavni poredak ove države, onda je to opravdano.

Kažu da pas koji laje ne grize, što znači da građani ne trebaju biti previše zabrinuti o nekim kataklizmičkim dešavanjima. Nasuprot svemu, BiH kao suverena i nezavisna država ipak prevazilazi sve te razne prepreke i krize, te se kontinuirano demokratski izgrađuje. Ona se kreće naprijed malim i sporim koracima, kotrlja se nekako, u stalnoj borbi protiv same sebe, na raskrsnici raznih geopolitičkih interesa istoka i zapada, sa brojnim unutrašnjim neprijateljima, okružena licemjernim komšijama koji bi je da mogu, najradije rascijepali i kao komad hljeba međusobno podijelili.

A kriza i blokade SNSD-a? To je svakako status quo u BiH.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO Portal/ak)