PAVLE PAVLOVIĆ/ ISKUSTVO ME UČI

Tako počinje - ubij, ubij, sudiju! Mislio sam da se samo mi dijelimo na Srbina, Hrvata i Bošnjaka, a onda sam vidio...


12.02.20, 11:12h

 

 

Stadion Koševo moje mladosti ostao je u jakom bordo sjećanju. Lijepe uspomene začinjene su i ponekim  slikama kojih se danas stidim. Želio bi ih izbrisati, kada bi to moglo. Poneseni zaraznim žarom navijačke gomile jedva smo čekali kada će protivnički igrači i sudije na teren. Tada bi nastupila kanonada zvižduka i obavezno gromoglasno skandiranje:


- Sudija, pederu!


Čovjek u, onda obaveznom, crnom dresu jos prije prvog piska bio je na meti. Mogao ga je psovati, vrijeđati ko je htio. Da je bio bliži, možda bi bilo i pljuvanja. Jednom sam upitao starije zašto to, odgovor, sa prizvukom čuđenja, rafalno  je bio brz:


- Moraš ga prepasti! Nemoj slučajno da nam pisne koju kontra...


Šta ćeš,kud ćeš, kako svi navijači tako i mali Paja. Sve dok jednog dana na koševsku travu nije istrčao dobri čika Nusret Selimović. Otac Ede, mog druga iz djetinjstva kojeg sam vazda dobijao u klikerima. Čika Nusret bio je tada, kako su mi govorili, među najboljim na A listi sudija. Uvijek je svirao prvu ligu ondašnje velike zemlje. Gdje on dođe, tu nema foliranja, udaranja. Odmah zviždi penal, pa se ti puši. Bio je bolji i sigurniji nego ovi savremeni VAR-ovi i sve kontrolne video kamere.


Dok je dobijao najbolje ocjene za rad sa pištaljkom, u raji je potiho kružilo da je Selimović malkice naklonjen našem vječnom rivalu Željezničaru. I, naravno cijela bordo strana skandirala je zato jos jače i glasnije - sudija pederu! Među hiljadama faca, iskrivljenih od mržnje, srdžbe ili pasjaluka, u delirijumu zanosa koji donosi osjećaj da jedino na ovom mjestu mogu raditi i uzvikivati što ih je volja, a da ih ne stigne kazna iz mjesne zajednice, odbora socijalističkog saveza ili iz osnovne partijske organizacije, činilo mi se da strogi sudija upravo mene vidi. Snajperski precizni pogled sa sredine terena kao da je igrao na mom čelu.


Umuknuo sam u trenu, pokušao dublje se zavući među vulkanski upaljene “pitare”, kako su nas zvali oni “kantičari” sa Grbavice. Koliko god se skrivao, oči čovjeka prema kojem su letjeli plotuni uvreda, užareno su me pratile. Rumenilo srama prekrilo mi je lice, a strah od ponovnog susreta u komšiluku, gotovo, ukočio. Jer, gdje ćeš psovati dobrog čiku koji nam je sa sudijskih putovanja donosio zlata vrijedne žvake.


Pokušaj povlačenja, naglog prekida divljačkog zavijanja prema sudiji i gostujućim igračima, u sekundi je primijećen. Imao sam tada najjači pubertetski, mutirajući bas u raji. Kada ja viknem, stadion se tresao, hvalio sam se ne sluteći da će mi to jednog dana gotovo doći glave.


Prvo se njih nekoliko sa prijetećim pogledima okrenulo prema meni. Potom cijeli redovi, pa čitava tribina.


- Eno ga izdajica! Uvukao se među naše! – povikao je neko. Odgovor je stigao u zastrašujućoj plimi bijesnih glasova:
- Ubij, ubij, dušmana!


Po meni kiša fišeka sa košpama, kikirikijem, leblebmijama. Poneka konzerva. Srećom nije bilo boca. Jedva sam uspio izmaći onima što su željeli bliže susrete. Kao bez glave uletio sam u dio sa protivničkim navijačima, dok je za mnom i dalje prašilo ono:


- Ubij, ubij, dušmana!


Poslije toga više nisam smio na istu kotu na Koševu. Birao sam rubove prostora bordo navijača da bih imao priliku da furnem ako me neko od uspaljenih pitara ponovo prepozna. U komšiluku sam susretao i Nusreta Selimovića. Uvijek je ljubazno otpozdravljao na moje ljubim ruke, a ponekada i nagrađivao nezaboravnim italijanskim žvakaćim  s pepermint okusom. Nakon svakog ugriza elastične mase u ustima, što je mirisala tajanstvenošću branjenog kapitalizma nama svjesnim omladincima, bio sam sigurniji da me on na Koševu nikada i nije skužio.


Godine su potom tekle pune muka. Uvodili su i ukidali par-nepar. Častili bonovima za benzin, naftu. Uvaljivali stare i nove dinare. Prestizali svermirske visove inflacijskim rekordima. Zveckali nekim paravojnim oružjima. Plašili biće rata. Sve to bilo je muzika prema sve zlosutnijim skandiranjima što su ledila krv po stadionima. S jedne strane.dopiralo je:


-Ubij, ubij, Srbina!


S druge:


- Gazi, gazi, ustaše!


Poslije došlo:


- Nož, žica, Srebrenica!


Sportska borilišta ubrzano su postajala nacionalistička okupljališta. Stadionske poruke sve manje su bile uperene ka sudijama, nogometašima. Najavljivale su bolje od bilo kojeg proroka. Sjetite se samo posljednjeg susreta Dinama i Zvezde i Arkanovih delija.


Srećom ili ne, odavno već nisam na stadionima regiona. Ovdje u novoj kući, često nedjeljom, što bi se reklo, prije ručka, svratim ne neki od stadiona na kojima se uporno u stilu Messi ili Ronaldo, ili nekada Krojf, Van Basten ili Rud Gulit, dokazuju amaterski nogometasi svih uzrasta. Najzanimljivije su tekme onih klinaca izmedju 14 i 17 godina, koje me odvode u ono doba kada smo, naročito, psovanjem sudija dokazivali svoju još golobradu muškost. Napeti su kao pjetlići, spremni da sve rješavaju i nogama i rukama.


Susjed što dobrovoljno svake sedmice maše zastavicom uz neki od bezbrojnih fudbalskih borilišta, igrajući linijskog sudiju, priča da redovito mora da uskače između zavađenih pubertetlija. Ne pomažu tada ni crveni ni žuti kartoni, jedino reagovanje u pravom trenutku. Najviše ga oznoje pjetlići iz Amsterdama. Posebno su ratoborni u tom gradu svih mogućih rasa i nacionalnosti.


Naišao sam na komšiju linijskog sudiju nekidan u granapu. Uvijek je bio spreman za posebnu vrstu humora koji se ispoljavao u njegovim stalnim pitanjima praćenim glasnim smijehom – koliko vas je još ostalo u našem Scheveningenu? Za njega smo svi mi, čini mi se, isti. i oni ispred i iza brave. Ili  smo mi uvijek ovdje gostujući, a oni su oni, u svojoj vjeri na svojoj zemlji.  


Prvi put bez njegovih “duhovitih” pitalica. Zabrinjavajuće smrknuto kazuje da uskoro mora na kurs samoodbrane, Tako im savjetuju iz uprave holandske nogometne zajednice. Na moj iznenađeni pogled glasno nastavlja da je proteklih godina nekoliko sudija amatera pretučeno ili čak smrtno stradalo.


- Na smrt su ih premlatili Marokanci – jetko će.
- Misliš, dječaci fudbaleri kojima nisu mahali nekoliko ofsajda?
- Da, ti mladi Marokanci – ljutito ponavlja.


Ma, koliko mislio da su ovdje operisani od onih naših sve strožijih podijela na Srbih, Hrvat i Bošnjak, osjećam kako nacionalistička i rasistička netrpeljivost raste. Prije desetak dana publika se iživljavala na jednom tamnoputom igraču. Napustio je teren usred utakmice, sav u suzama.


Iskustvo iz našeg regiona me uči, tako započinje. Ponovo u mojim ušima odzvanja ono nekadašnje sa naših stadiona, ali sada još strašnije:


- Ubij, ubij, sudiju!
                              

                      

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!