Tri puta sam debelo pogriješio. Prvi put kada sam ismijavao rođenu majku dok je govorila da će nakon Titove smrti izbiti rat. Kao, tako je bilo i kada su tridesetih godina posljednjeg stoljeća prošlog milenijuma u Marseju ubili kralja prve Jugoslavije. 

Druga greška bila je za boravka u Oklandu na Novom Zelandu. Kazivali su mi tamo daleko, dvije godine pred bitke posljednje, da ostanem, jer pakao slijedi. Smijao sam se i njima – kako oni sa tih 20.000 kilometara udaljenosti bolje znaju od mene, vrsnog društveno-političkog analitičara, šta mi se događa kod kuće. Nisam im se tada hvalio kako sam na vježbama tipa ništa nas ne smije iznenaditi vazda bio među najboljima. Pokazivali su me kao pozitivni primjerak vječno budnog građanina samoupravne socijalističke zajednice.

Treća greška - kada sam ismijavao novinara Senada Avdića i onu njegovu kartu sa položajima artiljerije što se ukopavala u zlokobni obruč na visovima oko Sarajeva. Štampao je u tek pokrenutoj Slobodnoj Bosni posljednjih mjeseci mirnodopskih. U taj vakat ja sam vodio neki šou program na TV Sarajevo 3, pa je Senči skužio dobru priliku da izreklamira svoj privatni nedjeljnik u gledanom programu. Ali, kako kada love nije imao. Našao sam rješenje, čuo sam da dobro pjeva, posebno sevdalinke. Dogovor je pao - Senad će uz harmoniku, te uz pomoć još jednog vrsnog sevdalije Mustafe Resića, koji je danas savjetnik predsjednika sarajevske Općine Centar, pjevati raji u živom programu. I po željama, ako bude trebalo. Sjećam se, super je bilo.  Red priče, red pjesme, red reklame Slobodne Bosne. Sve to za gratis. Ma, gdje to ima, ljudi moji? Zato su morali trpjeti i moje zezanje, posebno ono oko obruča što će narednih godina ubijati Sarajevo.

Zbog toga od devedeset i neke ne volim proljeća na ovim prostorima. Umjesto da gledaš pupoljke i prve cvjetove, plašiš se novih čarobnjaka što se posljednjih decenija uvijek bude sa visibabama i bagremovim beharom. Treći i četvrti, a  i peti mjesec u godini, kada priroda pobjeđuje snijeg i led, redovno prate grube, teške riječi, koje u najljepšem godišnjem dobu donose strah i mrak.

Opet sam proteklih dana osjetio isto kao u godinama pupanja demokratije i višepartijskog sistema u mojoj Bosni i Hercegovini. Zavode obećanjima, prijete raspadima. Najavljuju ratove, glad. I kada već počinješ ludjeti od straha, iznenadi u tom košmaru nagli smiraj što slijedi nakon popunjavanja fotelja vlasti. Zbog tamo nekih koji vide samo sebe i svoje interese, svađaju se zajednice, narodi. Udaraju sa svih strana novinski naslovi što vrište – ako ukinu tamo neki januarski datum, ukinuće i BiH. 

Devedesetih su uvodili bonove za benzin, štampali bezvrijedne novce i negdje daleko rušili berlinske zidove. Danas bonova još nema, love je sve manje, sirotinja cvjeta kao nikada, negdje daleko ruše diktatore. A ovdje raja samo šuti. Da li je tada najopasnija ili se prepustila ovnovima predvodnicima što ne vide provalije pred svojim zašiljenim rogovima? Pitaš se šta bi se moglo promijeniti i da li je uopšte moguće. Ponovo se gleda u strance kao u spas, a dobro se sjećam koliko su nam pomogli onda kada je fitilj zapaljen. Sklonili su se u stranu i strpljivo čekali da se vatre mržnje same ugase. Poklopili su poslije pepeo, iz kojeg se, kao fol, rađala nova demokratija, svojim bankama i mirno, bez metaka, vezali dužničkim ropstvom sirotu raju.

Šetao sam nedavno ulicama rodnog grada. Poznatih lica, dakako, sve manje. Prostor i vrijeme čine svoje. Neki su u australijama, neki na grobljima. Prirodne zakonitosti su i ovdje iste kao u Amsterdamu, Parizu, Londonu. Samo politika nije. Decenijama više ne pričaju biće bolje, nego otvoreno prijete, a do bola sluđeno biračko tijelo glasa uvijek isto. Face što su te odvele u rat i njihovi mlađi klonovi nisu se promijenili. Niko se više ne opire. Kao da se čeka ko će prvi da pukne, opali.

Ono malo poznatih lica kao da se sa strahom smije. Jer, naučili su da na ovim prostorima najčešće poslije smijeha dolaze suze. Koliko su još daleko? Zato haj'mo o Želji, Sarajevu, ćevapima, sudžukama, o tome kako vama u tuđinama nije lako. Najljepše je kući i tako u tom stilu. Dok se okreneš, čaša je opet puna. To je sada jedino sigurno u BiH, imaćeš punu čašu. Niko ne pita koliko košta i svuda oko tebe teški duvanski dim koji možeš rezati. Primitivna Evropa ugušila merake pušačima, a ovdje su oni diktatori nad našim nejakim prozapadnim pročišćenim plućima…

Ali ni maligani, ni gradi ne dopuštaju da se opustiš. Posebno kada čuješ gotovo dramatičnu besjedu višedecenijskog prijatelja, zaljubljenika planina. Koji je više po brdima, dolovima Bosne i Hercegovine ponosne, nego po rodnim sokacima Sarajeva. Specijalista je za visoko gorje, zna Bjelašnicu, Jahorinu, Igman i cijeli niz  vrhova  preko 2.000 metara nadmorske visine kao svoj džep.

Radovali su mu se u svim zabitim selima. Bilo sa srpskim, hrvatskim ili bošnjačkim življem. Posljednjih mjeseci u ovim, gdje je s domaćinima slave slavio  i badnjake dočekivao, imaju sve manje vremena za njega. Kada ga ugledaju, okreću glavu ili mu, recimo, kao na Palama, konobar u praznoj kafani hladno odbrusi da je sve zauzeto.

No, to nije najgore. Plaše ga rovovi, grudobrani što ih sve više primjećuje. Iskopavaju ih bagerima i raznim drugim mašinama na rubovima Igmana, na Bulozima, ili Crepoljskom, na područjima koja pripadaju Republici Srpskoj. Zbog toga više ne može planinskim kraticama do Hrasničkog Stana, radi postavljenih ograda oko svježe iskopanih rupa na kojima piše – privatni posjed. Na livadama na kojima vjekovima nikakvih zapreka nije bilo. Niti sumnjivih rovova.

Zabrinuto mi osvajač vrhova BiH dodaje da sada nije '91. ili '92. godina kada su se raja smijala nekakvim kopanjima oko planinskih staza. Sada zezanja nema, ni novih grešaka. Koga su zmije ujedale i guštera se boji.

 I dok ponovo sa udaljenosti od dvije hiljade kilometara sa sve većom napetošću pratim svakodnevnicu napaćene domovine, internetom dolazim do članaka u kojima gotovo panično uzvikuju da je Bosna i Hercegovina u najgoroj krizi od kraja rata. Po njima, legitimitet državnih institucija na udaru je sa svih strana. Ostaje sve tanja nada  da to neće uroditi nasiljem, ali ako se ovako nastavi, barut bi mogao ponovo da zamiriše  u bliskoj budućnosti.

Ljut sam na sebe što me gospodin Alzhaimer još nije posjetio. Ovako još puno i dobro pamtim. Sjećam se kada su krajem osamdesetih po Haagu, i to baš u blizini današnje sudnice, kružili karavani nadobudnih novih vođa tada već napuknute federacije jugoslovenskih republika. Stotine vrhunskih svjetskih stručnjaka za sve oblasti politike uviđale su da su jedina korist od razgovora sa razgoropađenim nacionalistima sa Balkana bili visoki honorari i dnevnice koje su tada dobijali. Ta “međunarodna praksa” zarade na našoj muci nastavljena je sve do ovih dana. 

Često se pitam da li je jadna Bosna, i još sirotija Hercegovina, ostavila više traga u političkim sjećanjima ili na bankovnim računima bivših “gubernatora” iz sarajevske bijele kuće OHR-a. To što su im lična konta punija jedino je svjetlo iz polumračnog perioda njihovih vladavina. Ili su i oni dolazili i prolazili kao ova proljeća od kojih strahujemo. Nakon njih stizali su samo još opasniji februari, martovi, aprili, majevi. 

Pitam se i da li će BiH u miru dobaciti do još jednog toplog ljeta?! Da li će se stranci ponovo skloniti u stranu, govoreći nam važno da sami moramo odlučiti o svojoj sudbini? Kada su nas već vješto doveli do provalije, bio bi ljudski red da nam bar postave brvno kojim bi savladali ambise što nam prijete, dok nas zavaravaju da smo sve bliži Evropi, umjesto paklu.

Znam, reći će neki od vas, lako je tebi da nam soliš. Odgovaram – daljina donosi bolji vidik, baš kao i nekada sa Novog Zelanda. Plaše me i ovi sve jači zvuci bubnjeva rata i nekakve nedavne parade sa ubitačno sjajnim dugim cijevima i sve veći broj tvornica oružja u BiH, što se hvale rekordnim proizvodnjama. Pitam se da li se baš svaki minobacač ili metak izvozi?!

…Volio bih da ne napravimo i četvrtu grešku poslije one tri što sam na početku ovog teksta nabrojao.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)
                                                         

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook