Prethodne nastavke feljtona "Politika u doba rata i mira 1988-2019" možete čitati ovdje.

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Krajem novembra 1990-te u BiH su održani prvi višepartijski demokratski izbori. Pobijedio je trolist nacionalnih stranka (SDA-HDZ-SDS), uprkos očekivanjima velikog dijela tadašnje intelektualne elite da će građani izabrati SDP Nijaza Durakovića i Savez reformskih snaga Ante Markovića i Nenada Kecmanovića.

Bilo je više nego jasno da u BiH, nakon 45 godina Titovog socijalizma i „bratstva i jedinstva“, više ništa neće biti isto. Dogodio se, umjesto toga, zagrljaj tri nacionalizma, pa su tri nove vodeće stranke napravile složno zajedničku vlast. Taj zagrljaj je bio istovremeni zagrljaj ljubavi i mržnje. Ljubav je tu bila zbog zajedničkog osvajanja vlasti, ispod plamteći nacionalizam u kojem nema ni zrna ljubavi i poštovanja za one druge.

U to vrijeme se raspao i naš studentski „Valter“. Ekipa oko Nenada Kecmanovića, koji je u to vrijeme bio rektor Univerziteta u Sarajevu, pokušavala nas je mjesecima smijeniti, dok smo se mi grčevito borili protiv toga.  Ali pravi razlog gašenja tog lista, koji je nekoliko godina bio u špici političkog i javnog života i sa tiražima nezamislivim za ovo vrijeme, bio je drugi; jasno je bilo kako je na djelu raspad jedne i rađanje nove ideologije u kojoj više nije bilo mjesta za novine kakav je bio „Valter“. Kao ni za veliki broj ljudi koji su u njemu radili. Praktično, posljednji naš broj „Valtera“ izašao je dan-dva prije izbora, nakon toga se redakcija raspala praktično sama od sebe.

Ja sam za sebe odlučio da se, nakon dvije godine pisanja i uređivanja u „Valteru“, isključim iz političkog novinarstva i opet posvetim pisanju o filmu i umjetnosti. U to vrijeme počeo sam da pišem i svoje prve filmske scenarije. Planirao sam da u „Bosna filmu“ Mustafe Kapidžiča i Bakira Tanovića, gdje sam bio suradnik, režiram svoj prvi film. Trebala je to biti priča o sretnom direktoru jednog groblja koji uživa radeći sa mrtvima. Taj scenarij je, kao i neki drugi iz tog vremena, ostao samo mrtvo slovo na papiru.

Od drugih scenarija žao mi je što nikad nisam snimio triler o talačkoj krizi koji se događa u vrijeme posljednjeg dočeka Štafete mladosti u sarajevskom Domu mladih.

U to vrijeme sam završavao i fakultet, pa se moralo razmišljati o egzistenciji. Od filma nisam mogao živjeti i ponovno pisanje za novine se nametalo kao jedina realna mogućnost. Slao sam i objavljivao svoje tekstove raznim novinama u Sarajevu,  Beogradu i Zagrebu i tako zarađivao za život.

 
Negdje početkom '91. dio novinarske ekipe koja je radila u „Valteru“ i „Našim danima“ pozvao je Adil Zulfikarpašić i ponudio nam da radimo sa njim novi list. On je sa svojom Muslimansko-bošnjačkom organizacijom izgubio izbore od SDA i Alije Izetbegovića, te je želio imati svoj medijski megafon u javnom životu Sarajeva i BiH.

Odlučio je da pokrene „Bosanske poglede“, po ugledu na časopis koji je nekada izdavao u emigraciji, vrlo značajan medijski projekat koji je afirmirao „bošnjaštvo“ kao nacionalni identitet u BiH, ali i projekat koji je nudio svoje viđenje Jugoslavije nakon očekivanog pada „titoizma“. Bio je to koncept „demokratske alternative“, vidio je „posttitovsku Jugoslaviju“ kao konfederalnu unija bivših republika, kao malu evropsku uniju na Balkanu. Demokratska emigracija je u to doba puno jasnije vidjela šta se događa u Jugoslaviji i nudila je kompromisni koncept u kojem bi se izbjegao rat i održale veze među narodima u njoj.

Bili smo u tome trenutku bez posla pa je ovo bila ponuda koja se ne odbija. Glavni urednik je bio Fahrudin Đapo, urednici Nerzuk Ćurak, Mahir Sokolija, i ja kao urednik kulture. Novaca za nas, novinare i suradnike bilo je dosta, pa se moglo raditi bez stresa i brige kako mjesečno sastaviti kraj sa krajem. Tada je novinar imao svoje dostojno mjesto u društvu.

Okupio sam svoju ekipu suradnika i krenulo se sa radom... Tu su pisali brojni tada poznati intelektualci i umjetnici: Nermina Kurspahić, Mile Stojić, Semezdin Mehmedinović, Fehim Nametak, Ilija Ladin, Ognjen Tvrtković, Midhat Ajanović i mnogi drugi. Bile su te stranice kulture u „Bosanskim pogledima“ obimne i raznolike, pa i vrlo čitane u javnim krugovima.

 
Međutim, događaji na prostorima bivše Jugoslavije su išli u potpunom drugome smjeru. Slovenija se u decembru '90-te plebiscitom opredojelia za nezavisnost, da bi se JNA, nakon kraćeg sukoba u ljeto '91-te, u dogovoru sa tadašnjim slovenačkim političkim rukvodstvom povukla sa njenog teritorija.

Ali, Hrvatska je bilo nešto drugo. Na djelu je bila srpska „balvan revolucija, Hrvati su proglasli novi Ustav iz kojeg su izbačeni Srbi kao konstitivni narod. Odgovor Srba je bio proglašenje „SAO Krajine“.  U proljeće '91. kreću prvi oružani sukobi, da bi se pravi rat rasplamsao u ljeto i jesen iste godine. Te godine  će i Hrvatska proglasiiti svoju suverenost i raskid svih veza sa Jugoslavijom.

Sve je to utjecalo na stanje u BiH. Nacionalistička retorika se širila poput kuge po BiH. Jačale su probosanske političke snage kojima je, nakon očitog raspada Jugoslavije, cilj bila suverenost i nezavisnost zemlje, ali su jačale i separatističke snage koje su djelovale u pravcu podjele BiH.

„Bosanski pogledi“ bili su u epicentru te političke borbe. Napadali smo politiku SDS-a i Radovana Karadžića. Nisu ni oni nama ostajali dužne, te se sa govornice Skupštine BiH za nas moglo čuti kako smo „medijski teroristi“, "mladobosanci“, pa čak i „ustaše“, a ponajviše Velibor Ostojić, tadašnji ministar informisanja. u Vladi BiH,

Bilo je uzbudljivo raditi sa Zulfikarpašićem. Imali smo dogovor da redakcija samostalno uređuje list, s tim da su on i Muhamed Filipović imali pravo na svoju kolumnu.
Kako to u praksi fercera, vidjeli smo već u pripremi prvog broja. Adil je želio da se informira šta se sprema u njemu. Urednici su nabrijali šta sve ima za taj prvi broj, pa je neko od njih spomenuo i intervju sa Harisom Silajdžićem, koji je u to vrijeme bio ministar u Vladi Bosne i Hercegovine. Adil tu zastade i upita:

- Zašto Haris Silajdžić?

Kolega urednik je počeo da objašnjava da je to intervju sa ministrom koji ima važnu funkciju i da javnost vidi u kakvom spoljno-političkom trenutku se nalazi zemlja.

Adil ga uljudno sasluša, pa reče:

- Vidi, bolan, nisam ti ja toliki demokrata da u prvom broju novina koje ja plaćam ide intervju sa mojim din dušmaninom.

Time je rasprava o intervjuu sa Sliajdžićem bila završena.

Drugi problem sa njim, kao vlasnikom lista, dogodio se negdje u aprilu '91. godine. Objavili smo na naslovnoj strani tekst „Zašto su robijali Radovan Karadžić  i Momčilo Krajišnik?“. Ujutro smo, čim je izašao broj, saznali da smo suspendirani. Srećom, Zulfikarpašić se brzo predomislio i nastavili smo raditi, s tim da nam je objasnio kako on, bez obzira što se radi o njegovim političkim protivnicma, ne podržava stil na kojim smo oderali ovu dvojicu „drvokradica“,  koji su nekolio godina ranije imali problema sa zakonom zbog korupcije i krađe šumskog blaga na Palama.  

Zulfikarpašić je bio za uljudnu komunikaciju u medijima, što se baš ne bi moglo reći za način kako smo mi to bili naučili da radimo u „Valteru“ ili „Našim danima“.

U to vrijeme dogodila se i ta čuvena anegdota sa „kesom“ Fahrudina Radončića. Adil je u redakciji organizirao bajramski prijem na koji su stigli svi, od političara do novinara i „kulturnjaka“.  Tako su tu banuli crnogorski književnik Jevrem Brković i novinar Fahrudin Radončić. On se već bio iz Podgorice preselio u Sarajevo, ali je nekom u oko upala ta „kesa“ sa kojom je došao na prijem. Ušla je u medijsku legendu. Istinu za volju, Radoničić je prije svog dolaska već bio prilično afirmirani novinar koji je bio dopisnik zagrebačkog „Danasa“, koji je tih godina slovio kao najbolji politički tjednik u Jugoslaviji.

Treći sukob sa Zulfikarpašićem označio je i kraj „Bosanskih pogleda“. Rat u Hrvatskoj je eskalirao i on je sa Slobodanom Miloševićem potpisao „Historijski sporazum između Srba i Bošnjaka“. Tu je trebao biti i Alija Izetbegović, ali se se on lukavo povukao u posljednjem trenutku iz ovih dogovora i ostavio Zulfikarpašića na otvorenoj političkoj ledini, koja je krajnje negativno dočekala ovaj potez.

Mene je informacia o ovome sporazumu dočekala na filmskom festivalu u Herceg Novom. Na putu za Crnu Goru imao sam kraće zadržavanje u avetinjski pustom Dubrovniku. Miris rata je bio svugdje okolo. Srpski filmski radnici na čelu sa Batom Živojinovićem bili su oduševljeni sa ovim sporazumom i stalno su zvali nas iz Sarajeva na proslavu „historijskog dogovora“.

Slovenci i Hrvati su bojkotirali festival, Rajko Grlić je bio poslao svoj film „Čaruga“, pa su ga u Hrvatskoj razapinjali u javnosti. Na festivalu je prikazan i film „Kuća pored pruge“ Žarka Dragojevića, djelo  koje je slavilo duh „antibirokratske revolucije“, u kojem se glavni junak zove Slobodan i u kojem razočarni srpski seljak razbija Titovu sliku. Tri najbolja filma festivala ostala su bez nagrada: pomenuti „Čaruga“, „Za sada bez dobrog naslova“ Srđana Karanovića i „Tetoviranje“ Stoleta Popova.

Bilo je jasno da od velikih zajedničkih filmskih festivala nema ništa. Pula je već bila otkazana, dok je ovaj festival u Herceg Novm bio praktično posljednji u kojem su se autori sa prostora Jugoslavije na njega većinski odazvali.

Po povratku u Sarajevo zatekao sam redakciju u potpunom komešanju. Svi smo bili protiv „sprorazuma“, a Adil je tražio da se objavi separat u kojem će objasniti zašto je „sporazum“ dobar za BiH i Bošnjake. Na velikim mukama je bio i Muhamed Filipović, koji je u to vrijeme sa Zulfikarpašićem vodio MBO.

Tražili smo do njega od objasni svoj potez. Dao nam je sljedeće obrazloženje:

- Treba po svaku cijenu izbjeći rat, jer BiH i Bošnjaci nisu spremni za njega. Ako mi ovo uradimo, ni Hrvatska neće moći lako bez nas izaći iz jugoslavenske zajednice. To su spojene posude. Treba izbjeći sukob i tražiti svoju bolju poziciju za pregovore u budućnosti.

Nismo bili zadovoljni odgovorom i tvrdili smo da je, onako mladi i vatreni, nezavisnost jedini put.

- I ja sam za nezavisnost, ali hoćemo li je u stvarnosti imati. Evo, Hrvatska je na putu da izađe iz Jugoslavije i imamo rat. Za pola godine taj će se rat preliti u Bosnu i imat ćemo krvoproliće naroda kakvo se ne pamti. I taj će se rat odmah pretvoriti u rat za podjelu BiH između Srbije i Hrvatske.

Nismo mu vjerovali. Neko da nas, možda čak i ja, pozivao se na međunarodnu zajednicu koja neće dozvoliti rat u BiH.

- Ma koja međunarodna zejednica. Kad rat počne u Bosni, oni će gledati sa strane i eventualno nam iz zraka slati humanitarne pakete – tvrdio je Zulfikarpašić.

U jednom od narednih brojeva Senad Avdić je u svojoj kolumni „Noćas spaljujemo iluzije“ napisao tekst protiv „sporazuma“, ali i Adila i profesora Filipovića. Tu noć sam bio dežurni u redakciji i slao list u štampariju. Nazvao sam glavnog urednika Đapu i pitao šta da radimo. On mi reče uradi po svojoj procjeni. Novine su otišle u štampariju sa ovim Avdićevim tekstom na posljednoj stranici.

Ujutro smo zetekli advokata Faruka Balijagića koji je pečatio po redakciji. Adil-beg je donio odluku da ukine novine i rasformira „redakciju“.  
Ipak nije toliki demokrata da bude „oderan“ u vlastitim novinama.

 
Kao gospodin čovjek je svim članovima redakcije isplatio, da se zna – jako dobre u to vrijeme, po tri mjesečne plate kao opremninu.
U suštini, bio je velika ličnost u političkom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine u 20-tom stoljeću.

Često mi je padao na pamet ratnih '93.,'94. godine u opsjednutom Sarajevu, dok sam slušao i gledao radijske i tv vijesti o humanitarnoj pomoći koju je međunarodna zajednica bacila iz aviona po selima i brdima ratne i popaljene Bosne i Hercegovine.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)