Koliko god bio zabavan i omiljen kod žena, Dragan Marinković Maca je izuzetno odan porodici i sinovima.

Vaspitava ih po starom kodeksu, a ima mnogo stvari iz današnjeg načina života koje im ne bi dozvolio.

Mnogo zna, mnogo je doživio i prošao, ima svoje mišljenje, ali ne ispravlja krive Drine. Popularni glumac, voditelj i šoumen jedan je od onih Sarajlija po čemu je ovaj grad poznat – duh, stav i duša.

O tome govori u razgovoru za Kurir...

Hvata li vas novogodišnja euforija?

Meni je 19. decembra bila slava i to je to. Novu godinu i takve datume, neka zakucana vremena, što se navodno mora – ne preferiram. Ne robujem ni Osmom martu, Valentinovu… Sve je to danas pomodarstvo, kao i slavljenje punoljetstva. Kako su ukinuli JNA, sad ga prže po rođendanima. Moja djeca neće to imati, jer se radi o snobizmu, budalaštini za ulazak u svijet odraslih.

Kupovina poklona djeci?

Stariji sin Lav ima 15 godina i ne vjeruje više u Deda Mraza, a mlađem Fjodoru Simeonu je devet, tako da on još uvijek vjeruje. Bit će poklona, naravno, bude ih i bez Nove godine.

Obojica sinova nose imena najvećih ruskih pisaca. Namjerno?

Ja sam rusofil, pogotovo što se književnosti tiče. Stara je izreka nomen est omen – ime ti je sudbina. Ako voliš to dijete, treba da mu daš lijepo ime, značajno, kojim će se sutra predstavljati, a djeca su mi smisao života.

Ako budete imali djevojčicu, hoće li i ona imati rusko ime?

Već imam spremna imena, bože zdravlja! Volio bih ponovo da se ostvarim kao roditelj i vrijeme mi je za djevojčicu. Ženska djeca više su vezana za brata, oca.

Upravo ste se vratili iz Sarajeva. Koga imate tamo?

Sin Lav mi živi dole. Upravo je upisao prvi razred srednje škole za primjenjenu umjetnost, a tamo mi je i mama. U Sarajevu još uvijek postoje ljudi koji su mi bitni, kao da nisam nikada ni otišao odande. Sarajevo je odličan grad za odrastanje. Tamo nema zvijezda. Ili si raja, ili nisi. Imam milion kolega koji su tako beskrupulozno bahati, bitni, avaj! U Sarajevu to ne može da se desi.

Jeste li imali sve u djetinjstvu?

Prve ‘levisice 501’ i prve ‘starke’ sam sebi kupio sam. Nisam bio ni gladan ni žedan, ni go ni bos. Nažalost, rano sam izgubio oca, tako da sam i rano počeo da zarađujem. Sa 13 i po radio sam u fabrici čokolade ‘Zora’, u pekari, cijepao karte na autobuskoj stanici… To je jedini način da opstaneš i stvoriš radne navike. Da cijeniš dinar i da sutra, u 40. godini, ne otvaraš roditeljima frižider da bi se nahranio i čekaš maminu i tatinu penziju.

Šta ste govorili na prijemnom za studije glume?

Eh... 'Molitvu u tamnici' Tina Ujevića, monolog Flajšmana iz Kunderinih 'Smješnih ljubavi' i sjajan monolog grobara iz 'Dame s kamelijama'. Položio sam iz prve.

Kakve su vam bile ambicije?

Odigrao sam mnogo uloga, imam preko 60 premijera. Volio bih da odigram, još nije kasno, recimo Ričarda Trećeg i Stenlija Kovalskog u 'Tramvaju zvanom želja'.

Sad ste u drugom filmu - voditelj, šoumen, stendap komičar...

Sve je to vezano. Stendap komedija je nastala iz monodrame. Ja sam po vokaciji glumac, nisam stendap komičar. Što se tiče televizije, tu mi je pomogao modus vivendi - način života. Dugo sam konobarisao i to iskustvo mi je pomoglo da svemu dam svoj lični pečat, kao Maca. Kao glumac, ja sam Dragan Marinković.

Da li je ostala neka trauma iz Sarajeva devedesetih?

Srećom nije. Neki dan sam se tuširao i prođe mi kroz glavu da sam četiri godine svaki dan nosio 150 litara vode na četvrti sprat da se operemo i nešto skuhamo. Znam sve, ne treba niko da mi priča ko je kriv, mater im svima. Nisam zaboravio, to se ne zaboravlja, sklonio sam u podsvijest. Prljavijeg rata nije bilo. A kao da je bilo juče.

Nastavak razgovora čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)