Sa vilom u Rovinju sam raskrstio. Stana u Londonu se odrekao. Riblji restoran u Makarskoj zatvorio. Beach bar na Hvaru poklonio. Jahtu na Kornatima zauvijek potopio. Još mi se dime dvije ćevabdžinice na Baščaršiji. I one će na bubanj. Kao i bistro kraj Sene u Parizu.

Spremam se za odlazak. Bez dugova, bez repova. Lovu  poklanjam u humanitarne svrhe. Za razvoj testament kulture u regionu nam. Nećemo više oporučno nepismeni odlaziti s ovog svijeta. Uzbuđivati one što za nama ostaju. Da umjesto suza i emocija, izazivamo bijes, grabež, mržnju do slijedećeg groba.

Oglašavam se prije sudnjeg časa. Da ekipa zna šta je čeka, kada umrem ja!

...Ma, lako mi se odreći svog blaga i nekretnina, ali kako oporučiti ono što se zove šifra, lozinka, account, wachtwoord?! Iza te riječi, koju za sada samo ja znam, krije se cijeli jedan svijet, bogastvo koje se ničim ne može platiti. Mogli su oni imperatori i age praviti arene i bezistane. Ostavljati znak svojih bitisanja. Iza kojih nije bilo tajni. Kod ondašnjih javnih bilježnika znalo se što će biti nabrojano, zbog čega će se familija draga radovati ili plakati. U trenucima kada državni službenik bude važno čitao ostavljam to i to tom i tom, niko neće ni misliti na poklonitelja. Samo će kao digitron brzo zbrajati koliko su dobili ili zbog drugih, živih, prokletih rođaka izgubili.

E, kod mene neće biti toga. Možda će me zato posmrtno zamrziti još više nego neki za života. Nije važno, jer znam da im u nasljedstvo ostavljam moju digitalnu besmrtnost, ostavljam najveće bogatstvo ove epohe čovječanstva. Jednog dana biće vrijedno kao i ove starine što neki zaluđeni ruše po Siriji, Iraku. Bez moje ostavštine neće budući povjesničari moći istinito govoriti o danima koje sada živimo.

Dakle, pitanja svih pitanja je kako ću oporučiti svoju lozinku, svoj account, svoju wachtwoord onima koji će najbolje znati upravljati mojim najvećim dragocjenostima koje sam stekao za ovog kratkog, mirotvornog života?

To je nova vrsta nasljedstva, za koje se moraju smišljati posebni načini ostavljanja oporuka, testamenta. Kako te  suvremene i buduće nositelja naših posljednjih želja pripremiti za trenutke koje su nama donosili radosti koje se ne mogu izmjeriti i opisati. A ima li većeg bogatstva od toga?

Recimo, ko to može platiti, kada sa mojom otkrivenom lozinkom ili šifrom zaplovi svijetom mojih emocija, svakodnevnih socijalnih magistrala kojima sam stizao od Amerike do Australije. Kada sam sa spiska Facebook prijatelja više brisao žive nego mrtve.

Posebno sam se osjećao kada sam rođendane čestitao i onima koji su već godinama opravdano odsutni sa FB-polja. Drhtao bih kao da su živi kada bi se umjesto njih javljali najbliži im s porukama čuđenja – hvala na čestitkama, ali moj tata, moja mama, brat, sestra, muž, svekar je umro prije toliko i toliko godina…

Ili, prvo se stresem, pa me onda ugodna toplina sjećanja obuzme kada izrone poruke i slike starih prijatelja kojih više nema, ali i dalje s istim brojem ljeta žive na najvećoj društvenoj mreži planeta. Slično je i sa Twitterom, Linkedinom…

Ipak, kada me prođu prvi trenuci radosti zbog čega sam postao ovisnik socijalnih medija, zapitam se koliko su bile poštovane posljednje želje sve šire populacije pokojnika sa društvenih mreža?

Zaprepastilo me kada sam nekidan pročitao rezultate jednog istraživanja sa ovdašnjeg trulog Zapada. Navodno 56 odsto ispitanih tvrdi da nije zainteresirano da dozna šifru koja je ostala iza umrlih roditelja, rođaka i prijatelja. A, isto toliko veliki procenat misli da nije njihova dužnost da se brinu o tome kako će bivši korisnici virtualnog svijeta biti uklonjeni i iz tih posljednjih znakova zemaljskog života.

Nagli razvoj digitalne džungle, koja je donijela i rajske bašte socijalnih druženja preko tipkovnica i kamera naših laptopa, smartphonea, kompjutera, uzrokuje i bujanje problema, rekao bih civilizacijske sramote zvane krajno nepoštivanje nasljedstva pokojnika. Jer, analize kažu da će Facebook za 50 godina imati više profila mrtvih nego živih korisnika. Do kraja ovog stoljeća umrijet će oko 1,4 milijarda onih što imaju FB lozinke!

Za taj problem krive su, čini mi se, obje strane. I oni koji umiru i oni koji ostaju. Zato tražim da se moja golema ostavština raspodijeli po svim stranama ove kugle i upotrijebi za posebne tečajeve pisanja novih vrsta testamenta. Na posebno važnom mjestu u tim oporukama trebalo bi da stoji poglavlje o prenošenja lozinki, tajnih ključeva kojima su oni koji odlaze za života otvarali vrata digitalnog svijeta. Što sve više buja i sve više postaje naše stvarno bitisanje danas i sutra. Ta nova galaksija naših života veća je od svih onih koje je do sada poznavala ljudska povijest. Riječi i slike nikada brže ni masovnije nisu jurile s jednog na drugi kraj ovog planeta...

Znam, niste kao ni ja razmišljali, a kamoli shvatali koliko je važno naše lozinke iz aktivnog socijalnog života prenijeti, zamrznuti ili zauvijek izbaciti iz svijeta kada nas ne bude. Ne dozvolite da posljednja sjećanja na vas budu zasjenjena nebrigom onih koji ostaju iza vas. U oporukama otkrijte šifre, a oni koji vas nasljeđuju sami će odlučiti što s njima.

Da li da još živite, kao desetine mojih zauvijek otišlih prijatelja, u digitalnom vrtu? Ili da vašim nestankom odlutaju i vaši osmjesi koji su krasili naša svakodnevna druženja sa stranica socijalnih medija.

 
Zato žurim ka bilježniku. Samo ću njemu šapunti lozinku tu, a on neka jednog dana svima javno saopšti da se ona zvala  - JA VOLIM ŽIVOT!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook