PAVLE PAVLOVIĆ/ komad istorije u džepu

Kako su me Raka Marić i 'njegov' Berlinski zid spasili u paklu rata u Sarajevu: Potrčao sam, odjeknuo je rafal...


11.11.19, 11:26h

 

 

 

 

Kao da je bilo jučer. Još se sjećam koliko mi je na živce išao Radomir Raka Marić i njegovo mangupsko igranje s nekakvim kamenčićima po mom stolu u njegovoj “Estradi”.


Kvario mi je ćeif ispijanja prvog podnevnog kapučina u jednom od najpopularnijih kafića Jugoslavije uspomena. Što sam se više palio, on je postajao razigraniji. Važno je prevrtao najobičnije ostatke nekakve žbuke ili armiranog betona.


U jednom trenu uspio sam uloviti komade što su mu letjeli iz ruke u ruku. S posebnim merakom spremao sam se da ih zafrljacim u obližnju korpu za otpatke.


- Ne, ne bacaj! Znaš ti što je to? Vrijednije je od zlata! - povikao je Raka.


Oho, mislio sam, puk’o još jedan iz kultne rock skupine. Legendarni muzički producent, koji je stasao sa Bijelim dugmetom, ponosno mi se unio u lice.


- U ruci držiš istoriju!


Ma, ovaj je totalno otkačio! Kakva povijest, kakva vrijednost? Dok sam išao prema njegovom lokalu na desetine takvih šutirao sam po blatnjavim sarajevskim ulicama, preostalih nakon jakih kiša... Ili su, možda, bile tačne glasine među rajom da se Raka zasitio Gorana Bregovića i njegovih izvoljevanja, te se okrenuo studijima arhitekture, građevine. A na tim visokim školama, jelte, uče se i ti nekakvi materijali, malteri, betoni. Biće da je sam nešto smiješao i napravio te prašnjave kamenčiće pa se sada hvali jaranima.


- Imaš tri puta da pogodiš kakvi su ovo komadići – nastavlja.


Prihvatiti izazov i dobiti mir za daljnje ispijanje kapučina? OK, idemo.


- To je brzovezujući beton!
- Fula!
- Ćerpić!
- Opet maha!
- Ma, hajde reci, ne da mi se više pogađati.
- Ovo ti je, Paja, najoriginalniji komadić Berlinskog zida, što ga sada ruše s obje strane – pobjednosno uzviknu – i ja sam zamahnuo krampu, dvije i otkinuo sebi nekoliko suvenirčića.


Tog novembarskog dana 1989. godine, postao sam, moram se pohvaliti, vlasnik jednog djelića velikog mozaika ljudskih gluposti, diktatura i patnji. Poklonio mi Raka za sreću. Umotao sam ga u papirnu novčanicu od jednog dolara, što mi je 1981. godine, u irskom Dublinu, darivao kompozitor Ranko Boban dok smo zajedno stiskali palčeve za uspjeh njegove Lejle i Vajte na onom davnom eurovizijskom festivalu.


Zahvaljujući kamenčiću, što me je ponekada žuljao u tijesnim farmericama, počeo sam pozornije pratiti ona, sada ponovo aktualna, dešavanja u Berlinu. Kako je padao koji metar zida srama i ideologije, bio sam uvjereniji da su sve manje šanse za belaje koje su nam predskazivali. Ako neumitno nestaje betonsko siva međa straha i patnje, simbol strašnih vremena jedne države i ako se ponovo jedna velika zemlja ujedinjuje, onda nema šanse da Juga nestane. Rata neće biti, kako su u to vrijeme govorili neki najveći sinovi pojedinih naroda, uvjeravajući da je za sukob potrebno dvoje.


Dok se Berlin i taj dio Evrope veselio pod novim suncem ljudske slobode i radosti, kod nas su oblaci prijetnji postajali sve gušći, tamniji. Strah što mi se uvlačio u kosti nije uspijevao odagnati ni Rakin kamenčić, niti Bobanov dolar sreće.


...Sjećam se, stajao sam tog proljetnog dana 1992. s nekom rajom u blizini zgrade Predsjedništva BiH, kada je naletjelo nekoliko mlaznih lovaca „naše" JNA. Tačno iznad naših glava probili su zvučni zid. Gotovo smo popadali od zlokobnog praska. I dok smo dolazili k sebi od šoka, panike kroz kakofoniju automobilskih sirena, začuo sam:


- Paja, šta čekaš?! Bježi, biće frke – krajičkom oka zapazio sam da mi iz jurećeg jaguara, kojim je volio paradirati u mirno doba, oponašajući svoga šefa Bregu, koliko ga grlo nosi, dovikuje Raka.


Nismo se više vidjeli. Ostao je samo onaj kamenčić Berlinskog zida koji mi je donosio sreću u teškim danima što su uslijedili.


Prošlo je potom već nekoliko mjeseci sarajevskog pakla kada smo se postrojili u Hotelu Holiday Inn. Bio sam komandant Umjetničke čete Armije BiH formirane po odluci Skupštine grada Sarajeva. Usko surađivao sa tadašnjim gradonačelnikom Muhamedom Kreševljakovićem i Izetom Kalkanom, sekretarom te najveće institucije Šehera.


Pored mene stajali su i "podređeni” Nazif Gljiva, vođa narodnjaka, Zlatko Arslanagić, zadužen za zabavnjake i Josip Pejaković, predvodnik dramskih umjetnika. Iako smo se polako privikavali na ratno stanje, svakodnevnu borbu sa granatama i snajperima, ipak, mi se sve ovo činilo kao ružan san. Čuj Gljiva, Zlaja, Josip i ja vojnici?! U stavu mirno pokušavao sam neprimijetno i nervozno doticati svoj kamenčić sreće. Poslije svakog dodira osjećao bih se nekako lakše, opuštenije.

 

pavlovic-gljiva-arslanagic-pejakovic

Ratno postrojavanje Štaba Estradne čete Prvog korpusa Armije RBiH: Pavle Pavlović, Nazif Gljiva, Zlatko Arslanagić i Josip Pejaković


Za berlinskom amajlijom posebno bi posezao na sarajevskim brisanim prostorima. Bilo je tako i te večeri kada sam iz hotela, na putu prema kući, pretrčavao otvoreni plato ispred crkve na Marijin Dvoru. Odjeknuo je rafal. Šištalo je oko glave dok sam se bacao na goli asfalt. Osjetio sam jaku bol. Pogođen sam! Pipam nogu, očekujem krv. Čudno, nema rane, nema krvi.


Ponovo potrčim i ponovo bacanje. Opet bol. Sa strahom rukom krećem ka istom mjestu. Umjesto metka snajpera, pipam kamenčić sreće. E, jebem ti takvu amajliju. Zafrljačio sam je sa nemjerljivim zadovoljstvom. Sigurno većim nego da sam to učinio onog novembra u „Estradi" 1989.


Sutradan mi je već nedostajao taj prokleti predmet žuljanja. Navikao sam na taj kamenčić i bio sam siguran da mi je donosio sreću, posebno te noći kada me je spasio u toj baražnoj snajperskoj vatri na brisanom marijindvorskom prostoru. Tako je zauvijek nestao jedan kamenčić sreće, kao i jedan zid, čijem se rušenju ovih dana cijeli svijet raduje.


Dok su oni rušili mi smo gradili. Zidovi su sve veći i jači. Samo se više ne zovu berlinski nego prokleti balkanski.


Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 



Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!