E, svaka im čast! Sad će pasti i Vilsonovo šetalište, ozonsko srce Sarajeva sa onim dosadnim austrougarskim lipama. Otegle se u nedogled i samo ljeti nepotreban hlad prave, a u jesen grad prljaju brdima žutog, otpalog lišća.  

Trebalo je tu odavno razne transverzale, sa dvije ili četiri kolovozne trake, praviti. Pa da kao sav razvijen svijet uživamo u visoko civilizacijskom udisanju mirišljavih ispušnih gasova iz brektavih limuzina.

 
Ali, zamislite, ima i onih koji su protiv betonsko-asfaltnog napretka Sarajeva. Do jučer su se, na sreću, uzalud bunili zbog jednog parka. Čuj mu imena - Hastahana? Ko se još u njemu ne bi osjećao kaharli.

Zato ruši sve, betoniraj nemilice. Pravi nove višespratnice da središnjem dijelu Sarajeva donesu još više tame i tjeskobe. Ljudi će tako biti bliži, upućeni jedni na druge. Neće imati prostora da se izbjegavaju kao što su imali u tom parku. Bili ljuti ili ne, moraće uskim džadama i stazama gurati se jedni pored drugih. Betonskim kolosima doprinijećemo i ozdravljenju socijalnog i društvenog života.

Zato sam se neki dan čudio više Englezima, nego onim hablešinama u Hajd parku, što misle da će svojom slobodnom pričom o svemu i svačemu upaliti nekoga u ovom digitalnom dobu. Jer, koga je više briga što je engleska kraljica, kada je bila mlada i nezrele nekrunisane glave, dizala ruku u znak pozdrav nekom fireru preko Lamanš kanala? Ili koga je briga što Trump glumi da je veći demokrata od Putina?

Do jučer su se, na sreću, uzalud bunili zbog jednog parka. Čuj mu imena - Hastahana? Ko se još u njemu ne bi osjećao kaharli

U Hajd parku se, zapravo, samo čudim londonskim vlastima. Onolika slobodna površina u epicentru grada, a na njoj stoljećima ništa ne grade?! Hej, koliko bi se tu moglo siti centara podići, pa podzemnih garaža, te stotine metara onih blještećih reklamnih zidova. Ima u cijelom gradu da dan bude i po noći…

Pitam se šta je s njima? Stižu li im oni arapski ili kineski lovari, ili samo kokuzi hodaju po skverovima?

Zato kada poslije đemdo u Rajvosa, hvalim na sav glas ove što žele betonirati Hastahanu. Jer imaju oni još šansi za iskazivanje na, srećom, ne baš puno tih zelenih površina što bodu oči. Počnimo samo od Velikog i Malog parka pa sve do Ilidže. Samo oni koji ne shvataju kolika je vrijednost kvadratnog metra građevinskog zemljišta u tijesnoj sarajevskoj dolini mogu se razbacivati green poljima na kojima ranije ni cvijeće ni klupe uspjevale nisu.

Ali, zadržimo se na Velikom i Malom parku. Prvi je preko puta one bivše Sarajke. Staru robnu kuću zamijenilo je zdanje koje je satralo svaku zelenu travku na tom prostoru. Merak je gledati onaj moćni spoj arhitekture koji dokazuje besmisao parkova. Kada bi se samo prešlo preko ulice, mogao bi se taj građevinski armirani niz nastaviti sve do zidina Doma policije. Dobili bi sivo, umirujuće jezgro grada sa stotinama dućana svjetskih brendova.

Zbog bezbijednosti kupaca mogli bi izgraditi niz tunela koji bi spajali prostore bivšeg Velikog parka sa asflatnom pločom na drugoj strani najprometnije gradske džade. Prostor Malog parka je još atraktivniji. Ne bih tu gradio dućane, ali mogao bi tu nići biznis centar koji gleda tik u prozore zgrade Predsjedništva BiH. Zbog ekskluzivnosti lokacije cijena kvadratnog metra bila bi paprena i mogli bi je platiti jedino Bil Gejts ili oni kuvajtski šeici.

Imaju dan i po noći. Razigrane reklame mamutskog displeja Sarajevo City Centra šaraju im po prozorima i očima. Nema šanse da im bude dosadno, monotono

Eh, kad bi ih mogli dovesti prošli bi bolje nego oni što se u susjednoj državi hvale projektom Beograd na vodi.

I kada ti nepotrebni parkovi postanu prošlost, lakše će se disati. Oči odmarati po betonu i staklu, recimo, Marijin Dvora. Najvredniji sinovi naših naroda, bez narodnosti koje uvijek nešto komplikuju oko ključeva zastupljenosti u vlasti, mogli bi u pauzama plodonosnih sjednica bacati reklasirajuće poglede na sjaj mramora njihovih uspjeha.

Stanovnici Mjesne zajednice Marijin Dvor su, kontam, baš srećnici. Kod njih je već ono što bi mogao i London sa Hajd parkom. Imaju dan i po noći. Razigrane reklame mamutskog displeja Sarajevo City Centra šaraju im po prozorima i očima.
Nema šanse da im bude dosadno, monotono.

Onda, tu je i uklanjanje straha od neposredne blizine uvijek opasnih strmih i surih proplanaka Trebevića, što je stoljećima prijetio nekadašnjim potleušicama trenutnog epicentra cijele Bosne i Hercegovine. Nema više na horizontu visova i ćuka koji su metropoli donosili boje i nijanse divlje prirode. Jer, ovo je grad, a ne neka planinska selendra.

Nema više podsjećanja dragih nam vladara da su oni nekada sa strahom silazili sa tih uskih planinskih staza na tajanstveni, nepoznati svijet asflata i urbanog života. Što je prije njihovog dolaska bio i previše obilježen zelenom bojom. Stajao sam ljetos na krovu one lijepe građevine što se pribila uz nebodere, Momu i Uzeira i uživao u pogledu na prostor bivšeg parka djetinjstva.

Tako sam polagano, ali sigurno liječio traume koje nosim od te proklete zelene trave doma mog. Sjećam se svakog puta kada bi se matori nešto važno morali dogovoriti uvijek bi oštro naređivali – hajd u park! Lutao bih tada s drugovima iz djetinjstva po stazama i bogazama zelenih površina koje su nas vodile od one stare fabrike duvana, gdje je danas, sa srećom, onaj betonski kolos od trgovačkog centra do ograde Zemaljskog muzeja. Nije tada bilo ni Filozofskog fakulteta. Samo zelenilo i zelenilo. Da nije ubrzano, još prije posljednjeg rata, došao ovaj zavodljivi beton, sigurno je da bih danas ležao u nekoj psihijatrijskoj klinici objašnjavajući hećimima zbog čega su mi pukli živci.

Zato molim gospodu tajkune da iskažu empatiju i ne dozvole da nove generacije Sarajlija odrastaju sa traumama kojih sam se jedva otarasio. Uništite Veliki i Mali park, još jedine rezervate zelenila i čišćeg zraka u užem središtu grada. Jer ni disati više ne znamo.

Uništite i onaj Mejdan park preko Ćumurija ćuprije, kao što ste dohakali livadama i krošnjama Marijin Dvora.

Spasite Sarajevo, učinite ga vječnim sa nesalomljivim betonskim srcem i još tvrđom dušom. Uklonite zelenu boju što samo oči odmara. Šta će nam kada smo već odavno pogrešno progledali

Donesite nam beton boljeg života i civilizacijskog i privrednog napretka. Ukinite parkaše i njihove prutove što još bole po butinama djetinjstva zbog razigranog trčanja po busjenima trave. Spržimo zelenilo što potresa ove što s nama vladaju.

Nije im lako kada se sjete odakle su šljegli. Sa green staza primitivizma, kojeg se ni na asfaltu oslobodili nisu. Vidite što su im natura i čisti zrak donijeli.

Spasite Sarajevo, učinite ga vječnim sa nesalomljivim betonskim srcem i još tvrđom dušom. Uklonite zelenu boju što samo oči odmara. Šta će nam kada smo već odavno pogrešno progledali.

Zato ruši Vilsonovo, nemoj da nam kvari omladinu onom tajnovitom tamom što vuče ne nemoral i drogiranje.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook