Evropski sud za ljudska prava (ECHR), u slučaju Orlović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, jednoglasno je presudio da je došlo do kršenje člana 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine) iz Evropske konvencije o ljudskima pravima, saopćeno je iz ovog suda.

Slučaj se odnosio na crkvu koju je podigla Srpska pravoslavna parohija na zemlji podnositelja zahtjeva nakon što su morali napustiti svoje imanje tokom rata 1992.-95.

Sud je posebno utvrdio da vlasti ne poštuju konačne i obavezujuće odluke iz 1999. i 2001. godine kada je naloženo potpuno vraćanje zemlje, a navode da vlada nema nikakvo opravdanje zbog neaktivnosti, koje je ozbiljno narušilo imovinska prava podnositelja zahtjeva.

Također je presudio, sa šest glasova za, prema članu 46 (obvezujuća sila i primjena), da je tužena država morala osigurati provedbu dviju odluka u korist podnositelja zahtjeva, uključujući posebno uklanjanje crkve sa zemlje podnositelja najkasnije u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude.

Podnositelji su rodbina 14 građana Bosne i Hercegovine rođenih između 1942. i 1982. Oni žive u Konjević Polju i Srebreniku. Oni su nadživjeli supruga prve podnositeljice prijave i još 20 članova porodice koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici 1995. godine.

Tokom rata 1992-95., prisiljeni su da napuste svoje domove u Konjević Polju. Imovina je pripadala suprugu prve podnositeljice prijave i njegovom bratu, a sastojala se od nekoliko individualnih poljoprivrednih zdanja, polja i livada.

Na njihovom zemljištu je 1998. godine izgrađena crkva nakon postupka eksproprijacije u korist Srpske pravoslavne parohije. Podnositelji zahtjeva nikada nisu bili obaviješteni o tim postupcima.

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini okončao je rat koji se zbivao 1992–95. Kako bi se implementirao Aneks 7 sporazuma, koji garantuje slobodan povratak izbjeglica u njihove matične domove i restituciju njihove imovine, Republika Srpska usvojila je Zakon o povratu imovine 1998. godine

Podnositelji su pokrenuli postupak povrata imovine na osnovu tog zakona. Oni su dobili punu restituciju u odluci Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglice 1999. godini, nakon čega je uslijedila druga odluka Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe 2001. godine. Odluke su bile i konačne i izvršne.

Zemlja je vraćena podnositeljima, osim jednog dijela na kojem je crkva izgrađena. Podnositelji su tražili potpuno vraćanje zemljišta tokom nekoliko narednih godina, ali bez uspjeha.

Podnositelji su također tužili Crkvu na lokalnim sudovima kako bi vratili zemljište i uklonili crkvu.

U 2010. godini izmijenili su svoj zahtjev, tražeći od sudova da priznaju valjanost vansudske nagodbe. Niži sudovi su odbacili tužbeni zahtjev, utvrdivši da između stranaka nije sklopljen sporazum, što su zatim potvrdili Vrhovni sud 2014. i Ustavni sud 2017.

U međuvremenu, 2004. godine, došlo je i do drugih dešavanja, uključujući naredbu građevinske inspekcije o zabrani korištenja crkve, čemu se lokalni zamjenik gradonačelnika usprotivio, i Srpska pravoslavna parohija zatražila je i dobila građevinsku dozvolu za crkvu.

Oslanjajući se na član 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine), podnositelji su se žalili da nije bilo moguće učinkovito koristiti svoju imovinu jer nezakonito izgrađena crkva još nije bila uklonjena sa njihove zemlje.

Oni su se takođe pozvali na članak 6. stav 1. (pravo na pravično suđenje) da bi se žalili na odluke domaćih sudova
u vezi sa njihovim parničnim zahtijevom.

Prijava je podnesena Evropskom sudu za ljudska prava 30. marta 2018. godine.

Presudu je donijelo vijeće od sedam sudija koje je bilo sastavljeno od sljedećih sudija: Jon Fridrik Kjølbro (Danska), predsjednik, Faris Vehabović (Bosna i Hercegovina), Paul Lemmens (Belgija), Iulia Antoanella Motoc (Rumunija), Carlo Ranzoni (Lihtenštajn), Jolien Schukking (Holandija), Péter Paczolay (Mađarska), i Andrea Tamietti, zamjenica sekretara Odjela.

Nije bilo sporno da su podnositelji zahtjeva bili vlasnici dotične imovine i da su, kao interno raseljena lica, prema Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma imali pravo na povrat zemljišta.

Nadalje, Sud navodi da je pravo podnositelja zahtjeva na punu restituciju utvrđeno u odlukama 1999. i 2001. te da su vlasti morale poduzeti praktične korake da osiguraju provedbu. Međutim, umjesto da provedu odluke, vlasti su u početku 2004. godine učinile suprotno, ovlastivši crkvu da ostane na zemlji podnositelja tužbe.

Zaista, podnositeljima je i dalje onemogućeno da u potpunosti povrate svoju imovinu 17 godina nakon što je Bosna i Hercegovina ratifikovala Konvenciju i njene protokole. Vlada nije dala nikakvo opravdanje za neaktivnost vlasti. Sud je smatrao da tako dugo kašnjenje očigledno predstavlja odbijanje provođenja odluka, zbog čega su podnositelji bili u neizvjesnosti.

Kao posljedica neuspjeha vlasti da ispoštuju konačne i obvezujuće odluke, podnositelji su pretrpjeli ozbiljno ukidanje svojih imovinskih prava i zbog toga su morali da snose nesrazmjerni i preveliki teret.

Sud je stoga zaključio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1. S obzirom na to, Sud smatra da nije bilo potrebno ispitivati žalbu podnositelja zahtjeva prema članu 6.

Sud je ponovio da, kako bi pomogao državi da ispuni svoje obveze iz člana 46., može iznimno navesti pojedinačne i/ili opće mjere koje bi se mogle poduzeti za zaustavljanje kršenja Konvencije.

U posebnim okolnostima slučaja podnositelja zahtjeva, Sud je smatrao da je tužena država morala poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurala provođenje odluke iz 1999. godine i odluka Ministarstva za izbjeglice iz 2001. godine, uključujući posebno uklanjanje crkve sa zemlje podnositelja zahtjeva, bez daljnjeg odgađanja i najkasnije u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti ove presude.

Sud je jednoglasno zaključio da je Bosna i Hercegovina prvom podnositelju zahtjeva trebala platiti 5.000 eura i 2.000 eura preostalim podnositeljima zahtjeva na ime materijalne štete.

(FENA/md)