Izvor: 100posto.hr

Piše: Daniel Radman

"Listao sam oglase na HZZ-u, zivkao, pisao mailove... Po kratkom postupku su me odbijali kad su čuli da nemam iskustva, a onda mi se javio  ugostitelj, ponudio je posao u kuhinji. Dogovorili smo se, ako pod dogovor smatraš da sam istog trena prihvatio ponudu. Spakirao sam se i otišao u svoju prvu sezonu", prisjeća se za 100posto.hr Slaven, Slavonac iz jednog mjesta u blizini Osijeka, svog prvog iskustva kao sezonski radnik. 

Zadnjih pet godina je na Jadranu.

Nikad ne možeš dovoljno sniziti kriterije

"Kad sam došao, pa malo je reć' da sam bio šokiran. Nisam imao neke kriterije, al' ne možeš ti toliko spustit' očekivanja u odnosu na ono što te dočeka. Ono, neugledna pečenjara, prćvarnica, plaća iz današnje perspektive smiješna, a uvjeti... Dvokratni rad ('To je najveća banana, nemaš kad odmorit'), smještaj u 'ćumezu', stalno smrdiš po toj hrani i, naravno, poslije smjene još i čistiš."

Kaže, bila su takva vremena, nije se biralo, pogotovo ako dolaziš iz kraja u kojem se posao tražio svijećom. Danas je, priča mi, posve druga situacija.

"Nisam pogledao ni jedan oglas, nisam se ni raspitivao, jednostavno sam izabrao kad ću ići, gdje ću ići i što ću raditi. Stoji, imam iskustva pa sad mogu više birati, no današnji klinci, kojima je ovo prva sezona, nemaju pojma kako je nekad bilo."

E, sad, nije baš da je i sada dobio posao koji se može opisati kao 'hladovina', no sama činjenica da može birati 'gdje i kad' ogroman je pomak u odnosu na petogodišnje razdoblje.

"Plaća mi je, otprilike, za 2.500 tisuća kuna veća u odnosu na prvi put, uvjeti rada su bolji, jedino je smještaj konstanta. Ali, nisam ovdje došao ljetovati, došao sam nešto zaraditi."

"Ako mene pitaš, najvažnije je s kim radiš. Šljakao sam i na baušteli, konobario sam, i najgore je od svega kad radiš s idiotima. Nebitno jesu to šefovi, kolege, imaš stvarno svakakvih ljudi, a problem je što u ovakvim situacijama imaš pun k*... posla i nemaš vremena objašnjavat ljudima neke stvari."

Odlazak nakon jednog dana

Na Jadran se zaputio s prijateljem, a ovaj se vratio doslovno nakon jednog dana.

"Inače stanujem u Zagrebu, a imao sam ponudu u jednom kafiću. Išao sam dolje vidjeti malo što se nudi, a zaključio sam da je bolje da odem prvog dana nego desetog", kaže mi nakon što nas je Slaven uputio gdje ćemo ga naći.

Za razliku od njega, kolega mu iz smjene nije ni otišao iz Zagreba iako je zadnjih godina bio 'redovan sezonac'.

"Ne možeš vjerovat koja je razlika danas i, ma samo tri godine prije. Svake godine je lakše i lakše pronaći posao. Doslovno se ljudi sami javljaju. Evo, u kafić su mi dolazili neki Dalmatinci, hodaju po bircevima, sjednu na kavu, ako im se svidiš nude posao ili pitaju za preporuku. 'Znaš nekog, želiš ti?', baš te pokušavaju obrlatit. Jedan je bio briljantan, kaže 'plaća je super, smještaj je kod mene, moja mater će ti kuvat'. Ma, nek tebi kuva..."

Pet mjeseci bez slobodnog dana

Njega, da se primijetiti, baš i nisu uspjeli uvjeriti da treba put Jadrana.

"Ima isplativosti, ali gledam to ovako. Ne postoji taj novac koji mi može nadoknaditi moje psihičko zdravlje koje sam znao izgubio kroz ta tri-četiri mjeseca", kaže mi mrtav-ozbiljan.

"I prije su tražili dobrog radnika. Moj je problem bio taj što nisam cijenio svoj rad i trud koliko bih ga sad cijenio. Sad bih tražio pa možda i duplo više nego prije samo tri godine. Danas si u situaciji možeš upravljat cijenom, ja kažem 'hoću toliko i toliko', pogledaj me jedan dan kako radim i hoćeš-nećeš. Takvo je stanje, kao malo su digli plaće, ali smještaj, to je i dalje teška katastrofa. Sve što valja ide turistima, šupe radnicima... Baš mi priča Juka, kaže, osim tih 1.000 kuna razlike sve je isto."

Juka mu je inače prijatelj mu je još od srednjoškolskih dana, daje mi ga na telefon, pa da čujemo hoće li potvrditi priču iz ove sezone.

"Super je smještaj", kaže sarkastično. "Maltene nema prozora, žohari su mi najbolji prijatelji, imam neki mini hladnjak u koji mi stane malo hladne vode, dvije paštete i jogurt za jutro", kaže mi glas s druge strane.

Potvrđuje priču, financijski uvjeti su bolji, ali tu sve staje.

"Lova je dobra, al' računaj. Bit ću pet mjeseci bez slobodnog dana, smjena traje 12 sati. Od pet popodne do pet ujutro. Spavam do 12, pa nešto pojedem – ako ne izgubim apetit od vrućine i umora. Nije nešto na čemu bi ti čovjek bio zavidan."

Što manje zvijezdica, to spremačici bolji uvjeti

Osim konobarenja i posla u kuhinji, trebalo je provjeriti i kako je spremačicama kao još jednom od najtraženijih zanimanja. Pričamo s Darijom, također Slavonkom, radi u hotelu, no ona iskreno kaže kako ne primijeti da je nešto bolje nego prije.

"Vidim šta se piše, ali meni se baš i ne čini da je tako dobro kao što ljudi pričaju."

Pojašnjava mi da u njezinom poslu i dalje presudan faktor sreće. Njoj je bio najveći šok kad je shvatila da postoji pravilo 'što je hotel s manje zvjezdica, to je bolji poslodavac'.

"Bila sam u Dubrovniku u hotelu s pet, godinu poslije u Rovinju u hotelu s tri zvjezdice. Preporodila sam se. Ne bi mogla zamislit da se tamo, u Dubrovnik, vratim. Očekuješ neki nivo, a to je bilo kao na - psihijatriji. Organizacija katastrofa, smještaj katastrofa. Svakom bi preporučila niži rang, više se drži i do ljudi, i do hrane koju daju... A što se tiče smještaja, neko pravilo je da imaju popis privatnih iznajmljivača, ti si sam izabireš, pa oni prebace novac tim ljudima. Tu je više stvar sreće na kog ćeš naletjeti nego što pričamo oko samog uređenja sobe. Evo jednom je stan bio super, ali je vlasnica bila neka baba koja nije dala da se otvori prozor u mojoj sobi jer njoj kroz ključanicu vuče 'promaja'. Pa onda imaš onih kojima smeta ako se tuširaš triput dnevno da im ne trošiš puno vode..."

Čujemo da je i sve manje Slavonaca u sezoni, navodno je do lani bio svaki drugi, a danas je svaki peti.

"Ja sam s curama koje su bile i lani. Tu ne vidim da je neka razlika, ali da, činjenica je da od gore sve više ljudi ide u Njemačku nego na Jadran. Veća je plaća i radiš cijele godine, a ne samo par mjeseci u sezoni."

(100posto.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)