Izvor: 100posto.hr

Piše: Vedrana Sunko

Prošlo ljeto sam se zaklela da više neću ljetovati na Jadranu, taman išla pješke do Durmitora ili se sama pentrala po Velebitu, sve može samo ne masovni turizam na dalmatinski način. Budući sam odrasla u Dalmaciji, nikada ranije nisam ni pomišljala na život bez barem dva tjedan najljepšeg mi mora, no, nakon prošlogodišnjeg iskustva, naprosto si tu golgotu ne želim još jednom priuštiti. Ako treba idem u Grčku, Crnu Goru, bilo gdje… Ljetovat ću u šatoru na Velebitu, čuvati ovce u Lici, no u rodnoj Dalmaciji više izigravati budalu neću.

Neću nikada zaboravit osjećaj potpune nemoći i gubitništva kad su mi u jeftinom kafiću na plaži u Jezerima na Murteru naplatili 5 komadića najjeftinijeg sira i šaku španjolskih maslina 70 kuna. Dok sam tako sjedila na tipičnom jeftinom bijelom stolcu i prstima prebirala masline po plastičnom tanjuru, počela sam osjećati kako mi se filmski na čelu, poput kakve stigme, pojavljuje slovo „ L“ kao „looser“.

Oborita riba iz friteze, betonska plaža i mlako muljevito more

Kafić je to na plaži, koja plaže vidjela nije. Dakle, nije u pitanju ni šljunak, ni pijesak, već obična usijana betonjara, odnosno cementirani plato po kojem između tijesno naslaganih ručnika na temperaturi od plus 40 skakuću gologuza djeca, a uši ti paraju roditelji koji za njima viču na raznim jezicima. Mira nije bilo ni za lijek, a hladit se je moglo eventualno ledom, kad bi ga bilo, jer u kafiću iz nekog razloga je čak i struje nestalo.

Naše divno Jadransko more toga se dana bojom, izgledom pa čak i temperaturom minimalno razlikovalo od betonskog platoa, kojeg smo plažom zvali. Bila je to jedna mutna, mlaka i bučna bara, u koju ne znaš zašto bi ulazio, osim ako baš ne želiš izgrepsti tabane oštrim kamenjem.

Izmoždena bukom, vrućinom, komarcima i muhama odlučila sama utjehu potražiti u jednom od na najbolje ocijenjenih tamošnjih restorana, no čak i to je bilo čista prevara.

Tko normalan spravlja dalmatinsku oboritu ribu u fritezi? Valjda je masovni turizam ostavio posljedica i na navodno zdravoj dalmatinskoj prehrani.

Tjedan dana na Visu ili mjesec dana u Aziji?

Što bi tek bilo da sam kojim slučajem odlučila otići na Vis? Samo za prijevoz automobila trajektom, kada bih ga imala, bi platila oko 1200 kuna, a gdje je još barem 500 kuna goriva za do Splita i natrag te 400 kuna cestarine, a onda prelazimo na otočke cijene hrane. Tjedan dana skromnog smještaja bi me stajao oko 3000 kuna. Brzinskim pogledom na ove iznose sasvim ja jasno da bi me tjedan dana ovakvog ljetovanja na Visu koštao otprilike jednako kao mjesec dana na nekom azijskom otoku. Jedino problematično je što je u ovo doba godine u Aziji kišna sezona, no iz mog dosadašnjeg iskustva to i nije nešto što može bitno pokvariti pustolovan odmor na egzotičnoj lokaciji.

Ne kaže se uzalud da ukoliko nešto uistinu želiš, cijeli se svemir uroti da to i dobiješ. Meni je tako svemir prije dva tjedna sredio ponudu da na mjesec dana iznajmim svoj stan u Zagrebu. Ponuda me prvo obradovala, a zatim sam počela mozgati gdje se skućiti za to vrijeme. Izbjeglički brodovi mi baš nisu neka opcija, a kako Sava i nije za kupanje, spavanje na savskom nasipu mi također nije privlačno. Kampiranje na divljaka u Hrvatskoj je još uvijek moguće, no kako čak i u izbjeglištvu zbog posla trebam internetsku konekciju ili barem signal na mobitelu, skvotiranje po divljim uvalama ne dolazi u obzir.

Najjeftinija legalna opcija s internetom je smještaj u kampu što bi me za mjesec dana stajalo više od 3000 kuna, a i šator bi trebalo nabaviti. Postavlja se još pitanje kako s tim istim šatorom doći do kampa ili udaljenih divljih uvala bez automobila. Sve skupa veoma komplicirano i ne baš jeftino.

Već jednostavnom kalkulacijom sam došla do zaključka da je najbolje odabrati neku zemlju koja još nije postala razvikana turistička destinacije pa mogu uživati u svim blagodatima jeftine hrane, pića, masaža i drugih usluga za iznos koji mi u Dalmaciji eventualno može pokriti kavu i burek.

Brzopotezno rješenje je uvijek Tajland, za kojeg se u svako doba godine povratnu kartu može kupiti za oko 450 eura. Budući sam morske ljepote Tajlanda upoznala, a i ova zemlje je zbog masovnog turizma sve i skuplja, odlučila sam se ipak okušati u egzotičnijoj i jeftinijoj susjednoj Kambodži.

Rajske plaže Kambodže kao odmor za dušu i novčanik

Otok Koh Rong na jugu Kambodže obiluje rajskim pješčanim plažama, a šator na plaži se može iznajmiti za 35 kuna dnevno, dok se bungalovi nude već od 75 kuna. Ručati se može i za 15-ak kuna, što u Zagrebu, budući je cijena kilograma mahuna na tržnici do nedavno iznosila 50 kuna, teško da možete i zamisliti. Treba li ovo uopće uspoređivati s hrvatskim otočkim cijenama ili Dubrovnikom gdje najobičniji sladoled naplaćuju 38 kuna. Naravno treba tu još uračunati putno zdravstveno osiguranja, vize i prijevoz od Bangkoka do otoka po odabiru. No kad sve zbrojim i oduzmem 1500 eura bi trebalo biti i više nego dovoljno za pokrivanje svih troškova jednomjesečnog ljetovanje koje uključuje brojne lokacije u Tajlandu i Kambodži.

Budući imam tu sreću da redakcija portala 100 posto jedva čeka da otvorim azijsko dopisništvo, shvatila sam da nema druge nego spakirati stvari, očistiti i iznajmiti stan u Zagrebu, sjesti u avioni i prebaciti se na drugi kraj svijeta.

Dok ovo pišem već se lagano pakiram. Kad kažem „lagano“ zaista tako i mislim, budući je Kambodža veliki proizvođač odjeće, sve što mi bude trebalo za odjenuti pa i više od toga planiram tamo kupiti.

Koliko moja kalkulacija i pomalo suludi plan, koji sam uspjela realizirati u svega dva tjedna, drži vodu saznat ćemo uskoro. Moja prva stanica je Bangkok, takozvani New York Azije, velegrad prepun života, raznih divota i suludih priča o kojima vas planiram izvještavati i zato čitajte 100posto.hr.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)